Vanja Kurjakov: Gubitak u trudnoći

Gubitci su neizostavan dio života, i svi ćemo biti izloženi nekoj vrsti gubitka, najteži su svakako oni koji se odnose na naše voljene, ali ne možemo ih izbjeći. Za naš portal piše dr. Vanja Kurjakov i savjetuje kako da se nosite sa jednim od najvećih gubitaka u životu.

Piše: dr. Vanja Kurjakov

Dr. Vanja Kurjakov je po zanimanju specijalista pedijatrije, a tokom svoje  samnaestogodišnje ljekarske prakse je upoznala ljudsku prirodu iz svakog ugla, radoznalo istražujući korijen ljudske patnje i obolijevanja.  Psihoedukator je prenatalne i perinatalne psihologije, eertifikovani voditelj programa Trudnički dijalozi i certifikovani međunarodni instruktor masaže za bebe. Prenatalna i perinatalna psihologija je oblast razvojne psihologije koja istražuje doživotni uticaj naše najranije svijesti koja počinje u materici. Naša iskustva u trudnoći, rođenju i najranijem povezivanju imaju stalan efekat na oblikovanje naših života kao odraslih osoba. Njena djeca bila su, i dalje jesu, njena najveća inspiracija na tom putu.  Živi i radi u Novom Sadu. Njena super moć proizilazi iz spoja svega što je naučila tokom svog formalnog medicinskog i psihoedukacijskog obrazovanja. Njena misija je da pruža konstantnu podršku porodici i sretnom odrastanju, zajedništvu i prevenciji agresije, nasilja i otuđenosti sa kojima se društvo suočava svakodnevno.

Iako veoma česta pojava, suočavanje sa gubitkom u trudnoći je uvek bolno i izazovno i predstavlja poseban tip traume za majku, oca i čitavu porodicu. Pa ipak, ovo je tema o kojoj se ćuti, nedovoljno ili malo zna i koja se ne pojavljuje gotovo nigde. Procenjeno je da jedna od četiri žene doživi ovakvo iskustvo na globalnom nivou. Sa ovim podatkom nameće se pitanje zašto je toliko malo sadržaja koji govori o takvom iskustvu, i zašto ne postoji specifična podrška za žene i porodice koje su kroz njega prošle.

Sa idejom da se ovaj bol demistifikuje, da mu se pruži prostor i poštovanje kakvo zaslužuje, te da se mamama i porodicama pruži usmerena i specifična podrška na putu ponovnog nalaženja nade, započela sam da vodim Instagram stranicu @trudnicke_price. I sama prošavši kroz ovakvu trauma, godinama sam se edukovala i sakupljala znanja i iskustva koja će biti od pomoći, iz čega je proistekao poseban program “ Beba duge – trdnoća nakon gubitka”. Život bez bebe je zastrašujući. Kako možete nastaviti kada vaše dete nije ovde sa vama? Kakav život možete imati sa zjapećom rupom koja se nikada ne može popuniti?

Ova pitanja su teška i put kroz njih biće jedinstven za vas. I nijedan odgovor koji bih mogao dati neće magično popraviti bilo šta. Međutim, iskustva i istraživanja pokazuju da sledeći mali koraci mogu pomoći u ublažavanju ili sprečavanju dodatne patnje u vašoj tuzi. Ovo nije lista obaveza, već nežan vodič koji će vam pomoći da se snađete u svojoj tuzi na način koji vam odgovara.

Pojednostavite sve. Zatim delegirajte.

Trenutno je vaš um s pravom zaokupljen mislima o vašoj bebi i vašoj tuzi. A sa traumom vašeg gubitka, vaš mozak fiziološki ne može funkcionisati kao što je normalno. Zahtevajte manje od sebe. Pojednostavite bilo koji deo svog života koji možete. Razgovarajte sa svojim partnerom da odlučite koji su prioriteti vredni vaše ograničene mentalne, fizičke i emocionalne energije. Delegirajte ostalo. Suočavanje sa životom bez svog dragocenog deteta je dovoljno komplikovano. Pojednostavite, a zatim delegirajte kad god možete.

Fokusirajte se na brigu o sebi.

U ovom periodu, vaše telo je pod velikim stresom zbog iskustva porođaja, kao i od tuge. Briga o svom telu je temeljni posao na koji se oslanja ostatak vašeg rada na tuzi. Na primer, vaš um će biti u ozbiljnonepovoljnom položaju ako ste hronično dehidrirani, lišeni sna i imate nizak šećer u krvi pored toga što se nosite sa sopstvenim bićem koje tuguje.

Tuga je otelovljena. Način lečenja su um i telo. Zbog toga je važna i briga o sebi i dopuštanje drugima da brinu o vama. Saznajte kako da se negujete jer ne vam je oduzeta, na brutalan način, prilika da negujete svoje dete, ali možete sami sebe. Kako biste se brinuli o svojoj bebi, tako bih volela da se brinete o sebi. Dozvolite svom telu da se odmori. Vaša emocionalna, mentalna i fizička energija dolaze iz iste rezerve (što objašnjava zašto se posle dugog plakanja možda osećate kao da ste upravo trčali maraton.)  Ako ne možete da spavate, razgovarajte sa svojim lekarom. Sada nije vreme za stroge dijete ili režime vežbanja. I nije vreme da pokušavate da prevaziđete svoj bol. Umesto toga, vreme je za negovanje, utehu i nežnu negu vašeg tela.

Verujte sebi.

Mnogi dobronamerni ljudi će vam dati savet šta treba da uradite u svojoj tuzi. „Samo treba da izađeš iz kuće“, mogu reći. Ili: „Samo prestani toliko da razmišljaš o tome.“ Ali vi ste stručnjak za svoju tugu. Niko više. Verovatno ćete u nekom trenutku dobiti loš savet za tugu. I osećaćete se pogrešno jer je često pogrešno. Onaj deo u vašoj duši koji kaže, „to mi ne odgovara“. . .verujte mu. Doći će trenutak kada će vaše telo očajnički pokušavati da vam kaže da treba nešto da promeni: da napustite neki razgovor ili se čak vratite na posao. Verovati sebi da znate šta vam je potrebno, a zatim delovati u skladu sa tom potrebom, može biti težak posao. Ali biti veran svom individualnom procesu tugovanja je od vitalnog značaja. Na našim prostorima ideja samo-nege je zanemarena, i veruje se da ako se ćuti i trpi, bol prestaje. To je opasna zamka, i zato u svom program insistiram na samo-nezi kroz brojne vežbe koje dokazano i pokazano delotvorno usmeravaju energiju tuge u ovom pravcu.

Izrazite se.

Emocije vam pomažu da razumete svoje vrednosti, prioritete i potrebe. Emocije komuniciraju. One zaslužuju da budu izražene i istražene na bezbedan, zdrav način. Iako je plač jedan od načina da izrazite kako se osećate (i ima dvostruku svrhu oslobađanja hemikalija stresa iz vašeg tela kroz suze), to je samo jedan od načina da se izrazite. Mogli biste da pišeš u dnevnik. Bavite se novim projektom kod kuće ili na poslu. Idite na dugu šetnju ili trčite. Hodajte. Idite u prirodu. Ispričajte svoju priču na blogu ili podkastu. Slomite nešto (sve dok to nikome ne škodi.) Ili se nasmejte smešnom filmu.

Dajte svojim emocijama odušak koji vam odgovara. Zapamtite, imate svako pravo da osećate šta god osećate. Ne mogu dovoljno da naglasim neophodnost suočavanja sa emocijama. To je takođe veliko polje kojem učim majke, i koje donosi ogroman benefit ne samo u ovom procesu, nego je vrednost za čitav dalji život.

Poštujte svoju tugu i svoje pravo da tugujete.

Vaš izraz tuge ne mora da bude isti kao nečiji drugi da bi bio validan, prikladan i zdrav. Dok jedna osoba može otvoreno govoriti o svom gubitku, druga će možda želeti da se pozabavi time privatno. Ne postoji pogrešan način za rešavanje tuge – sve dok se ona rešava, a ne samo potiskuje.

Takođe, prihvatite da imate svako pravo da tugujete. Gubitak bebe može se osećati kao dvosmislen gubitak, pa je zbog toga teže odrediti šta ili koga tugujete. Evo šta treba da znate: Istraživanja pokazuju da dužina trudnoće ne određuje koliko je roditelj pogođen kada im beba umre. To je odnos sa tom bebom i trudnoćom, nade i snovi, uticaj traume, itd. Drugim rečima, vrednost vaše trudnoće nije rasla nedeljama trudnoće. Verujte da ćete biti uznemireni ovim gubitkom koliko treba. Ni više , ni manje.

Nastavite svoju vezu sa izgubljenom bebom.

Jedna od najvećih borbi kod gubitka u trudnoći je pomirivanje sa promenom odnosa sa vašim detetom i otkrivanje vašeg identiteta kao majke kada bebe više nema. Kako to izgleda? Gubitak, međutim, ne prekida vezu. To samo menja doživljaj te veze. Vaša ljubav prema vašoj bebi traje kroz život i smrt.

Dok je starija mudrost tugovanja implicirala da se, da bi se izlečio, čovek mora „krenuti dalje“ posle svog gubitka da bi napravio mesto za druge veze, novije teorije tuge otkrivaju da se naši odnosi nastavljaju. Ovo potvrđuje da ste još uvek roditelj svoje bebe. I dok ovo nikada nije način na koji biste izabrali da budete roditelj – još uvek imate izbor koji možete da donesete o tome kako da budete roditelj i dalje.  Na primer, možete kreirati rituale ili tradicije da se sećate svoje bebe. Možete napisati njeno ime u pesak na svakoj plaži koju posetite. Možete joj napisati pismo, ili donirati knjige bolnici u kojoj se desio gubitak. Možete, kao ja, izabrati da pomažete i ohrabrite druge. Ne morate da izaberete ništa od ovoga trenutno. Ali ako dođe dan kada se osećanje roditeljstva čini kao prava stvar za vas, imate svako pravo da se i dalje ponašate kao majka vaše bebe. Jer to i jeste.

Ne morate da budete najbolja verzija sebe.

U našem društvu često pokušavamo da nađemo pozitivan obrt u svakoj lošoj situaciji. Ali neke stvari jednostavno crpe dušu. Nema srebrne obloge. Želim da znate da je preživeti ovaj traumatski gubitak dovoljno. Udahnite sledeći dah, napravite sledeći korak, učinite to od trenutka do trenutka. . . nesavršeno, puno emocija ili obuzeto ukočenošću. . . samo neka izlazi sve. Ne morate da izađete iz ovoga bolji. Ne morate da naučite lekciju. Ne morate imati više zahvalnosti za život nego što već imate. Jednog dana, sigurno ćete ponovo napredovati. Ali trenutno je dovoljno preživeti. I biće dovoljno koliko god vremena vam treba. Niste same.