Kako komunicirati s djetetom bez pritiska i kritike?
Piše: Piše: Mr. sc. Seada Kuštrić
Mr. sc. Seada Kuštrić diplomirala je biologiju i hemiju, završila studij pedagogije te magistrirala na Nastavničkom fakultetu. Sva akademska zvanja stekla je na Univerzitet “Džemal Bijedić” u Mostaru, gdje je izgradila bogatu profesionalnu karijeru posvećenu obrazovanju djece i unapređenju nastavne prakse. Kroz višedecenijski rad u učionici, ali i u upravljanju školom, imala je priliku pratiti brojne generacije učenika i njihove prve korake u obrazovnom sistemu. Njeno iskustvo i stručni uvid pružaju roditeljima jasne smjernice pri donošenju jedne od najvažnijih odluka u ranom razvoju djeteta. Certificirana je projekt menadžerica, trenerica za medijaciju te stručna savjetnica za rad s djecom, mladima i odraslima. Autorica je i koautorica stotina stručnih publikacija i javnih prezentacija iz oblasti odgoja i obrazovanja.
Roditeljstvo je jedan od najizazovnijih, ali i najljepših životnih zadataka. U savremenom tempu života, uz brojne obaveze i pritiske, roditelji se često pitaju kako na pravi način podržati svoje dijete u odrastanju, školovanju i izgradnji zdravih životnih navika. Balans između pružanja podrške i poticanja samostalnosti nije uvijek jednostavan, ali upravo on ima ključnu ulogu u razvoju odgovorne, samopouzdane i sretne ličnosti.
U nastavku donosimo smjernice koje mogu pomoći roditeljima da izgrade kvalitetan odnos s djetetom, potaknu njegovu motivaciju za učenje i usvoje zdrave navike koje će mu koristiti kroz cijeli život.
Roditelji trebaju postupno, u skladu s uzrastom djeteta, prepuštati odgovornost za školu djetetu. To znači da dijete počne samo spremati torbu za školu, brinuti o zadaći (šta ima za zadaću, je li napisana ili nije), podizati knjige za lektiru iz biblioteke, navijati sat i samo ustajati na vrijeme. Naravno da to sve neće raditi prvačić, no već tokom prvog razreda većina djece mogla bi preuzeti brigu oko spremanja školske torbe, kao i veći dio brige oko svoje zadaće.
Osim odgovornosti u obliku brige za svoje obaveze – koje roditelj treba polako prepuštati djetetu – važno je da roditelj ima na umu da dijete ide u školu zbog sebe i da se taj stav osjeća u razgovorima koje vodi s djetetom. Iz takvog odnosa proizlazi način komunikacije koji djetetu ne ubija volju za učenjem, već djeluje motivirajuće.
Navodimo najvažnije. Provjerite da li i vi ovako postupate:
Dobronamjerna greška roditelja je konstantno ispravljanje, prigovaranje djetetu i dijeljenje savjeta na svakom koraku. To ometa komunikaciju na svim poljima, a vezano za školu i učenje djeca se uče da ne mogu sama riješiti problem, da to za njega/nju čine mama i tata i da je najbolje ako samo poslušaju što im je rečeno. Starija djeca često shvate da ne moraju ni poslušati, već samo šutjeti i praviti se da slušaju. Vrlo često takav odnos razvija pasivan otpor kod djece, tako da ćete čuti da kažu: “Da, da, razumio sam” prije nego i završite rečenicu ili primijetiti da odsutno klimaju glavom gledajući u mobitel. U tinejdžerskoj dobi taj pasivni otpor često preraste u aktivni, pa svađe i odbijanje poslušnosti postanu svakodnevica.
Umjesto prigovaranja slušajmo dijete, ne tražeći stalno “kvar” koji treba otkloniti, već dajmo djetetu priliku da ispriča šta mu je bitno, s ciljem da čujemo kako se dijete osjeća, šta ono želi i kako mu možemo pomoći da samo riješi problem.
Cilj roditeljstva općenito je osposobiti dijete da postaje samostalnija osoba, a dio toga je i samostalnost u školi, učenju i brizi za svoj uspjeh, kao i kreiranje odnosa s vršnjacima i učiteljima.
Važno je da djeca redovno uživaju u društvu i pažnji roditelja. Zbog prezaposlenosti, pritiska drugih obaveza, ali i dojma da su djeca već velika i da mogu sama, roditelji često nemaju naviku druženja sa svojim djetetom. Dijete može puno toga samo, ali mu opet nedostaje roditeljska pažnja pa, kad dobije lošu ocjenu, osjeti puno roditeljske pažnje, bilo da je ona pozitivna (u smislu brige i pomoći) ili negativna (u smislu kritiziranja, prigovaranja i tjeranja da pojačano radi te pojačanog kontroliranja).
Ako djetetu nedostaje pažnje, ono počinje nesvjesno tražiti pažnju kroz češće dobijanje loših ocjena. Kod djece je pravilo: “Bolje i negativna pažnja nego nikakva”, i iz toga proizlaze mnoge loše navike. Neki roditelji dobro uče s djetetom, kvalitetno pomažu i potiču dijete na rad, no dijete opet ne radi ništa ako roditelj ne sjedi kraj njega/nje. U mojoj praksi to su često tinejdžeri kojima, kad je frka, pomažu s matematikom i fizikom njihovi inače prezaposleni očevi.
Pronalazite li sebe u ovakvom ponašanju:
“Kako ti se to moglo dogoditi?”, “Ne budi glupa!”, “Opet ti nemaš zadaću”, “Kako to ne razumiješ!? Uključi malo mozak”, “Totalna si lijenčina!”, “Ako tako nastaviš, moći ćeš biti samo smećar kad odrasteš” i slično – sve su to rečenice koje djetetu ruše samopoštovanje i samopouzdanje te ga demotiviraju za daljnje pokušaje. Više razumijevanja u razgovoru, tolerancija na pogreške, usmjerenost na dijete, a ne na vlastite emocije – važni su za djetetovu motivaciju za daljnji rad.
Realan roditelj zna koliko njegovo dijete može, koja područja ga zanimaju, a koja ne. Očekivanja da dijete u svemu briljira nisu realna. Dobro je i za dijete da zna u čemu je bolje, a u čemu manje dobro – da prepozna svoje jake strane i talente. To ne znači da se ne treba truditi tamo gdje je teže. Naravno da treba, no očekivanja ne smiju biti previsoka. Za dijete je najbolje kada su očekivanja u skladu sa sposobnostima ili tek malo viša, dok previsoka očekivanja ruše samopouzdanje. Budimo realni nasuprot perfekcionizmu u procjeni znanja i sposobnosti djeteta, jer insistiranje na stalnoj perfekciji ostavlja negativne posljedice na razvoj ličnosti.
Svim roditeljima prioritet trebaju biti razvijene i usvojene zdrave navike školarca.
Prehrana:
Ne preskakati doručak – najvažniji obrok za energiju i koncentraciju.
Uravnoteženi obroci – uključiti voće, povrće, cjelovite žitarice i proteine.
Zdrave užine – pripremati školsku užinu kod kuće, izbjegavati brzu hranu.
Hidratacija – piti vodu, izbjegavati gazirane i slatke napitke.
Smanjiti unos šećera i soli – izbjegavati grickalice i slatkiše.
Životni stil:
Dovoljno sna – osigurati 9–12 sati sna za školsku djecu.
Fizička aktivnost – najmanje 60 minuta kretanja dnevno.
Ograničavanje ekrana – manje vremena pred televizorom, računalom i mobitelom.
Higijena – redovito pranje ruku, zuba, kupanje te nošenje zdrave, prozračne odjeće i obuće.
Psihofizički razvoj:
Rutina – uspostaviti redovno vrijeme za učenje, igru i odmor.
Samostalnost – poticati dijete da samo brine o svojim stvarima.
Roditelji trebaju insistirati na zdravim navikama jer je to ključno za dugoročno zdravlje djeteta. Izuzetno je važno usvojiti pravilan prehrambeni obrazac, jer dijete koje rano usvoji zdrave navike postaje edukator i vlastitim roditeljima i promotor zdravog života u porodici. Nažalost, djeca su danas često fizički neaktivna ili preaktivna, bez mjere. U informatičkoj eri, iako imamo brojne benefite, djeca sve više sjede, pa čak i kada se druže – “igraju se” sjedeći i tipkajući na telefonu. Ne iznenađuje podatak da je u BiH 17,5% djece do pet godina uzrasta gojazno.
To je jedan od velikih problema kada analiziramo jelovnike djece. Neprihvatljivo je šta se sve naziva hranom i šta djeca konzumiraju, uzimajući u obzir prednosti naše tradicionalne prehrane. Pogotovo u pubertetu, kada zbog stida, potištenosti i drugih frustracija djeca počinju “liječiti” emocije hranom, što roditelji moraju na vrijeme prepoznati i spriječiti.
Moguće su i neophodne korekcije ishrane kod školaraca. Nakon usvajanja zdravih navika, dijete treba naučiti kako učiti primjenjujući različite strategije:
Odredite fiksno vrijeme i mjesto za učenje koje traje 25–30 minuta, uz pauzu od 5–10 minuta. Tehnike učenja trebaju biti usklađene sa stilom učenja djeteta (vizuelni, auditivni ili kinestetički). Zajedno s djetetom napravite raspored i kalendar učenja i pridržavajte ga se.
Razvijajte naviku čitanja jer čitanje vodi ka uspjehu i ljubavi prema učenju. Čitanje treba biti zabavno, u ugodnoj kućnoj ili školskoj atmosferi. Nemojte stalno sjediti pored djeteta i učiti s njim. Motivirajte dijete da razvija koncentraciju, motivaciju i strpljenje. Učenje ne smije biti ograničeno na učionicu i školu – pustimo dijete da razvija svoj puni potencijal i van škole.
Nemojte djecu samo kontrolisati, već ih usmjeravajte. Vanškolske i vannastavne aktivnosti neka budu njihov izbor, a ne izbor roditelja.
Samostalni odabir i rješavanje zadataka pomažu djetetu da razmišlja, zaključuje i uči kako savladati prepreke i konflikte. Budite oprezni s pohvalama i komplimentima – neka budu upućeni za stvarni trud i uspjeh, a ne za svakodnevne obaveze. Na primjer, umjesto da kažete da je crtež “prekrasan”, recite: “Lijepo si istakao crvenu boju.”
Prevelik broj pohvala može zbuniti dijete i stvoriti nerealnu sliku o sebi. Greške su sastavni dio učenja – svi griješimo, ali učimo da ih ne ponavljamo.
Roditeljima se preporučuje da razgovaraju o budućnosti s djecom bez obzira na uzrast, jer maštanje i planiranje razvijaju osjećaj cilja. Vašu djecu volite bezrezervno i bezuvjetno – ljubav je najvažniji pokretač zdravog razvoja.
Još nekoliko smjernica: zaštitite dijete, ali ne pretjerano; razgovarajte s djecom kao s ravnopravnim sagovornicima; vrijeme za igru je neophodno jer djeca kroz igru najbolje uče. Dijete se treba igrati s vršnjacima, ali i s roditeljima – bez dominacije jednog roditelja. Škola ne smije biti mjesto dosade, već istraživanja. Učiteljima treba vratiti autoritet, ali i oni trebaju raditi na tome.
Dragi roditelji, ovo je proces koji nikada ne prestaje. Budite spremni na različite faze odgoja, obrazovanja, rasta i razvoja vaše djece. Divno je biti roditelj – jer zauzvrat dobijate mnogo pozitivne energije, sreće i zahvalnosti.
