Mnoga mala djeca se boje ići u vrtić; isto može biti slučaj i sa djecom koja treba da krenu u školu
Počevši u dobi od jedne do dvije godine, djeca mogu osjetiti anksioznost razdvajanja i mogu se uznemiriti kad su odvojena od roditelja. Možda će se osjećati i manje ugodno u okruženju u kojem jednostavno nije njihov dom. To je potpuno normalno i obično odlazi s mjerama udobnosti, vremenom i sve većim osjećajem neovisnosti. Iako rjeđe, postoje slučajevi kada ta anksioznost traje duže i može ukazivati na ozbiljniju zabrinutost. Neka djeca razvijaju dugoročni strah od polaska u školu koji može imati popriličan utjecaj na njihov fizički i emocionalno razvoj. To se često naziva izbjegavanjem škole, odbijanjem škole ili školskom fobijom.
Karakteristike i znakovi školske fobije
Djeca sa školskom fobijom često su emocionalno nesigurna i vrlo osjetljiva. Vjerojatno će htjeti biti u blizini roditelja i osjećati anksioznost kada se odvoje od njih. Roditelji mogu sumnjati da je u pitanju školska fobija kada se pojavljuju fizički simptomi prije nego što krenu u školu, poput želučanih tegoba, mučnine, povraćanja, proljeva ili pretjeranog umora bez stvarnog medicinskog razloga. U svom klasičnom obliku obično se javlja sa polaskom djeteta u školu, u prvim danima, praćena je mrzovoljom, bijesom, ljutnjom, razdražljivošću. Česte su fobije od same škole, učenja, drugova i nastavnika, kao i neuspjeha. Školska fobija češća je kod djevojčica već kod dječaka. Strah od škole se javlja i kod djece čiji roditelji imaju vrlo visoka očekivanja od svoje djece i, u najboljoj namjeri, djeci govore: “ti ćeš sigurno biti jako dobar, imat ćeš sve petice, svi će ti se diviti”. Djetetova težnja da ispuni očekivanja svojih roditelja dovodi dijete do straha od neuspjeha, te da će razočarati svoje roditelje ukoliko ne bude uspješno u školi, što uzrokuje različite tegobe u kojima roditelji ne prepoznaju strah od škole. Strah od škole se javlja i kod djece čiji roditelji su se u prethodom periodu razveli, u porodici je duže vrijeme prisutna bolest ili je umro blizak član porodice, jer u tom periodu ne želi da napusti dom jer ima potrebu da kontorilira novonastalu situaciju. Međutim, s druge strane često se dešava da djete koje je bilo odlično u školi, koje je voljelo da ide u školu ima promjenu u tom razmišljanu. Tada kao uzrok odbijanja odlaska u školu trebamo tražiti u mogućoj pojavi nasilja nad djetetom. Da li je dijete žrtva nasilja vršnjačkog ili nekog drugogo svakako o tome treba povesti računa.
Djeca koja su žrtve vršnjačkog nasilja najčeće popuste u učenju i ne žele više ići u školu. Mrzovoljni su i ne žele razgovarati sa roditeljima. Međutim, pronalaženje razloga zašto djeca žele izbjeći školu ponekad može biti izazov. Djeca možda ne razumiju tačno zašto se osjećaju bolesno, tjeskobno ili nelagodno kad se suoče sa pohađanjem škole.
Kako pomoći djetetu koje odbija pohađati školu
Djeca ponekad ne žele da idu u školu, bez nekog posebnog razloga. Ali ako ste zabrinuti da je strah vašeg djeteta dubok i uporan, vrijedno je poduzeti korake kako biste spriječili kronični, dugoročni problem koji može bitno utjecati na učenje i djetetovu sposobnost da se razvije u samostalnu odraslu osobu.
Prvo, pregledajte dijete kod svog liječnika kako bi se utvrdilo postoje li osnovni medicinski razlozi za to. Budući da simptomi koji su obično povezani sa školskom fobijom (npr. uznemirenost želuca) mogu biti uzrokovani fizičkom zabrinutošću, liječnik bi trebao prvo pregledati dijete da bi isključio sve moguće bolesti.
Kad se riješe bilo koji osnovni uvjeti, sarađujte sa školskim savjetnikom, učiteljem ili školskim psihologom kako biste utvrdili moguće uzroke problema. Zajedno roditelji i školsko osoblje mogu razviti plan intervencija za povećanje djetetovog pohađanja škole i smanjenje odbijanja pohađanja škole. Školska fobija ima nagli i hronični tok, sa povremenim poboljšanjima i pogoršanjima. Ponovna uznemiravajuća iskustva mogu pogoršati kliničku sliku koja je prije toga pokazivala težnju ka smirivanju. Školska fobija najčeće nestaje spontano u pubertetu.