Roditeljstvo nije savršeno – i upravo zato je dovoljno dobro
Intervju: Nizama Drljević, diplomirani psiholog, Sistemski porodični terapeut u superviziji
Roditeljstvo je jedno od najljepših, ali i najzahtjevnijih životnih putovanja – ispunjeno ljubavlju, sumnjama, preispitivanjima i stalnim učenjem. U savremenom društvu, gdje se od roditelja često očekuje savršenstvo, a podrška je nerijetko nedovoljna, razgovori sa stručnjacima koji razumiju i profesionalnu i ličnu stranu roditeljstva imaju posebnu vrijednost. Upravo zato razgovaramo sa Nizamom Drljević, diplomiranim psihologom i sistemskim porodičnim terapeutom u superviziji, koja kroz svoj rad s porodicama, djecom i roditeljima, ali i kroz vlastito iskustvo majčinstva, donosi duboko razumijevanje izazova s kojima se roditelji danas suočavaju. U ovom intervjuu govorimo o nesigurnostima, pritiscima, greškama, ali i o snazi odnosa, prisutnosti i autentičnosti u roditeljstvu.
Roditelj: Za početak našeg razgovora možete li nam reći šta Vas je motivisalo da se odlučite za poziv psihologa I rad s djecom I roditeljima.
Nizama: Danas, sa ove distance, jako je izazovno vratiti se skoro trideset godina unazad I pokušati ući u glavu adolescentkinje koja tada razmišlja o svojoj budućnosti. Odrastala sam u poslijeratnom periodu u kojem su odrasli nosili vlastite neizgovorene traume a mi mladi smo rasli okruženi pitanjima na koja nikada nismo dobili odgovore. Upravo tada je nastala potreba da bolje razumijem ljude, njihove reakcije, šutnje I načine na koje se nose s boli, a studij psihologije je bio najbolji put da zadovoljim te potrebe. Rad s porodicama za mene nije samo profesionalna obaveza nego i privilegija, jer svaki susret je prilika za rast i transformaciju.
Roditelj: Kako je Vaš profesionalni put i iskustvo u Centru “Los Rosales” oblikovalo vaš pristup radu s porodicama i roditeljima
Nizama: Način na koji danas pristupam radu s porodicama i roditeljima značajno je obojen mojim prvim iskustvima u Centru “Los Rosales”. Rad s djecom i mladima s teškoćama u razvoju naučio me da iza svakog djeteta stoji porodica koja se trudi najbolje što može, često pod velikim emocionalnim, psihičkim i socijalnim pritiskom. U radu s roditeljima naučila sam koliko je važan siguran prostor gdje se roditelji osjećaju viđeni i saslušani bez osuđivanja. Naučila sam slušati ono što roditelji govore ali I ono što ne izgovaraju – umor, tugu, brige i nade. Shvatila sam se da je prisutnost važnija i od najboljeg savjeta. Zato danas u radu s porodicama snagu vidim u procesu i traženju načina da porodice ponovo pronađu snagu, smisao i međusobnu povezanost.
Roditelj: Nedavno ste održali predavanje I radionicu o izazovima roditeljstva. Šta Vas je potaknulo da se bavite ovom temom I kako su roditelji reagovali na sadržaj radionice?
Nizama: Od prvog trenutka kad sam dobila ponudu da održim predavanje za roditelje bez dileme sam znala da će tema biti roditeljstvo. To je tema koju jednostavno živim kroz privatni život, kao majka troje djece, te sam i profesionalno maksimalno posvećena radu sa porodicama i razumijevanju porodične dinamike. U svakodnevnim neformalnim razgovorima sa prijateljicama i radnim kolegicama najčešća tema ponovo je roditeljstvo. Roditeljstvo je izuzetno važna ali i široka tema. Jedno predavanje nije moglo obuhvatiti sve aspekte roditeljstva, tako da sam se bazirala na savremeno (moderno) roditeljstvo I izazove koje donosi, želeći biti podrška roditeljima u skladu sa izazovima sa kojima se trenutno suočavaju. Govoriti o modernom roditeljstvu a ne spomenuti tradicionalni odgoj je skoro pa nemoguće. Tako da sam posebno zahvalna svim roditeljima koji su dali svoj doprinos dijeljem ličnih iskustava kroz vlastito odrastanje u tradicionalnoj porodici ističući prednosti I nedostatke istog.
Roditelji su bili jako otvoreni i dijelili su svoja promišljanja u vezi odgoja djece, svako u skladu sa razvojnom fazom u kojoj se njihova porodica trenutno nalazi. Upravo cilj ovakvih događaja jeste dijeljenje ličnih iskustava I mišljenja kako bi na taj način potaknuli I druge na razmišljenje da nisu sami u svojim izazovima I da za sve postoji rješenje.
Roditelj: Koje izazove u roditeljstvu danas najčešće primjećujete u svom radu s porodicama?
Nizama: Na ovo pitanje ću odgovoriti s aspekta mog primarnog zanimanja I rada sa porodicama djece sa teškoćama u razvoju. Roditelji djece s teškoćama u razvoju izloženi su višem nivou stresa ako ih uporedimo s roditeljima djece tipičnog razvoja. Iako je svaka porodica jedinstvena u praksi se često pojavljuju slični izazovi koji traže pažnju i razumijevanje. Jedan od prvih izazova koji primjećujem jeste emocionalna iscrpljenost roditelja. Mnogi roditelji, usljed maksimalne posvećenosti djeci koja uključuje stalnu brigu i njegu, zapostavljaju vlastite potrebe. Mnogi vjeruju da nemaju pravo na odmor i podršku. Potrebno ih je podsjetiti da briga o sebi nije odustajanje od djeteta, već ulaganje u sebe kako bi bili još bolja podrška svojoj djeci. Poseban izazov predstavlja proces prihvatanja djetetovih teškoća ili dijagnoze. Ovaj proces je jako zahtjevan i svaka porodica ima svoj tempo i vrijeme prihvatanja. Porodični odnosi su pod velikim pritiskom a najčešće majke preuzimaju najveći teret brige o djetetu. Partnerski odnosi su također često narušeni, sa velikim brojem razvoda brakova. Posebno je izražen strah od budućnosti i vrlo dobro poznato pitanje “ Šta će biti s mojim djetetom kad mene ne bude?”. Ovo je možda jedan od najvećih izazova koji prati roditelje djece sa teškoćama.
Roditelj: Roditelji se često osjećaju preopterećeno i nesigurno. Koliko su ta osjećanja normalna I kako se roditelji mogu nositi s njima bez osjećaja krivnje?
Nizama: Nesigurnost i preopterećenost zaista jesu obilježja modernog roditeljstva. Za razliku od tradicionalnog odgoja gdje su postojala jasno definisana pravila i očekivanja, današnjim roditeljima nedostaju upravo ta jasna pravila što kod roditelja stvara osjećaj nesigurnosti i straha da će pogriješiti. U tom kontekstu nesigurnost ne znači da roditelji ne znaju šta rade nego je znak odgovornosti i potrebe da postupaju na način koji je u najboljem interesu djeteta. Emocionalne krize su normalne i prate roditeljske izazove. Prihvatiti svoje emocionalne „krize“ kada i ako ih imamo, ključno je za mentalno zdravlje roditelja. Naša djeca trebaju emotivno stabilne roditelje. A takvi ćemo postati samo ako bez potiskivanja živimo svoje emocije. Što prije prihvatimo činjenicu da u roditeljstvu nema savršenstva, to ćemo biti više opušteniji, fleksibilniji i uspješniji.
Roditelj: Kako savremeni način života, ubrzan tempo I tehnologija utiču na odnos roditelja i djece?
Nizama: Savremeni način života, ubrzan tempo i tehnologija danas snažno utiču na odnos roditelja i djece, često na vrlo suptilan način. Živimo brzo, s puno obaveza i stalnim osjećajem da negdje kasnimo. Roditelji su često rastrgani između posla, brige o egzistenciji I porodičnih obaveza. I kada su kod kuće fizički prisutni, u mislima su najčešće negdje drugo. To sve djeca primjećuju i osjećaju se usamljeno, pa pažnju roditelja traže kroz ponašanja koja roditelje dodatno zabrinjavaju. Tehnologija je postala neizostavan dio svakodnevnice I jako je važno postaviti granice po pitanju korištenja tehnologije. Nedozvoliti da ekrani zamijene razgovor, bliskost i međusobnu povezanost kroz zajednički provedeno slobodno vrijeme. Međutim, važno je naglasiti da savremeni način života ne mora nužno imati negativne efekte u odnosu roditelja i djece. Ukoliko roditelji uspiju usporiti, biti emocionalno prisutni I svjesno birati odnos ispred ekrana tada savremeni način života I tehnologija nisu prepreka nego podrška za kreiranje međusobnih podržavajućih odnosa.
Roditelj: Često se govori o “idealnom roditeljstvu”. Koliko takva očekivanja mogu biti štetna za roditelje I djecu?
Nizama: Savršenstvo ne postoji, pa tako ni savršeno roditeljstvo. Što prije prihvatimo činjenicu da u roditeljstvu nema savršenstva, to ćemo biti opušteniji, fleksibilniji i uspješniji. Biti savršen, znači da igramo na kartu predvidivosti i već unaprijed određenih kriterijuma koje bismo trebali ispoštovati kako bismo postigli osjećaj uspjeha. Vjerujte, djeca od nas ne žele savršene roditelje. Djeca nas žele baš takve kakvi jesmo, uz sve uspone i padove. Jer, kako da ih drugačije naučimo da se ustaje i poslije pada, da je neuspjeh sastavni dio života i da sebe volimo sa svim nesavršenostima koje dolaze u paketu života? Kako je jedan, meni nepoznat autor rekao: „Roditeljstvo je avantura.“ Ništa manje, ništa više. Korak po korak, dan po dan, izazov po izazov.
Roditelj: Koje greške roditelji najčešće nesvjesno ponavljaju, a koje mogu imati dugoročan utjecaj na emocionalni razvoj djeteta?
Nizama: Koliko god voljeli svoje dijete, nikada nećemo uspjeti sve roditeljske zadatke raditi bez grešaka. Važno je priznati sebi da je prirodno griješiti i da su greške dio roditeljstva. Čim sebi priznamo „grešku“ i prihvatimo je, već smo korak ka tome da budemo uspješniji u onome što želimo postići. Jer, svjesnost vodi ka promjenama. A svjesnost podrazumijeva jednako prihvatanje i uspjeha i neuspjeha. Greške, čak i ako ih tako definišemo, nisu tu da bi nas spriječile da uspijemo već, naprotiv, da bi nas podstakle da budemo još bolji. Ako u roditeljstvu na greške gledamo kao na dio puta, onda će nas takav pogled definitivno odvesti na „pravi“ put. Sigurna sam da je svaki roditelj u toku odgoja djece imao bar jednu situaciju kada je u afektu djetetu uradio ili rekao nešto zbog čega se poslije kajao, znajući da je mogao i mnogo bolje odreagovati. Npr. roditelji koji histerično galame, psuju i verbalno obezvređuju dijete. Često će roditelji ignorisati ovu situaciju i praviti se kao da se ništa nije desilo, iako će negdje, duboko u sebi, naslutiti da su pogriješili, bar neki.
Poslije jedne takve situacije, mali broj roditelja će se izvinuti djetetu zbog nepromišljene reakcije. Izvinjenje je izuzetno važno za odnos sa djetetom jer pokazujemo djeci da je u redu pogriješiti I da svi griješimo. Pokazujemo djetetu da nismo nadmoćni i važniji od njega I da nam je stalo do njegovih osjećanja. Zaista je moć u izvinjenju.
Vrlo često svjedočim situacijama u kojima roditelji lažu djecu. Npr. budi dobar, kupiću ti igračku. Dijete se smiri u trenutku, bar neka djeca, ali kasnije, igračku ne dobiju. Ili, idemo kod doktora samo da uzmemo jedan papir, a na kraju, dijete dobije vađenje krvi i histeričan plač. I kasnije se pitamo, zašto nas dijete ne sluša i zašto nam ne vjeruje? A odgovor je jednostavan, zato što smo ga mi tako naučili. Od djece očekujemo da budu iskreni prema nama a nismo ih naučili kako to da rade. Svojim primjerom im ukazujemo na ponašanje koje je neprihvatljivo
Još jedan primjer grešaka koje kao roditelji nesvjesno činimo jeste da zaboravljamo da smo mi djeci uzor kako se treba ponašati. Na primjer, Igraju se dva dječaka u parku. Jedan dječak se naljuti i počne tući drugog dječaka. Majka prvog dječaka ustaje, počinje ga tući govoreći mu: „Znaš da nije lijepo tući djecu!“
Kao što ste naveli u vašem pitanju roditelji najčešće prave greške na nesvjesnom nivou. I zaista je tako, jer svaki roditelj se trudi da bude najbolji roditelj na svijetu za svoje dijete i na tom putu se naravno i dešavaju pogreške. Ali je važno greške osvijestiti I raditi na njima i pronaći prihvatljiviji način ponašanja.
Roditelj: Na koji način roditelji mogu prepoznati da im je potrebna stručna pomoć?
Nizama: Danas, više nego ikad, roditelji balansiraju između karijere, porodičnih obaveza i vlastitih potreba. I normalno je da se javlja umor koji nije samo tjelesni, nego i emocionalni. Kada roditelji ne dopuštaju sebi slabost, potiskuju emocije I preuzimaju previše odgovornosti može doći do sagorijevanja u roditeljskoj ulozi (parental burnout). Neki od znakova da roditelj treba stručnu pomoć su: stalni osjećaj umora i bespomoćnosti, pretjerana briga vezana za dijete, gubitak strpljenja i česti ispadi ljutnje, osjećaj krivnje, povlačenje iz društvenih odnosa, smanjen osjećaj povezanosti s djetetom. Želim naglasiti da traženje pomoći nije znak neuspjeha, već odgovornosti. Kao što vodimo dijete pedijatru kada je bolesno, jednako je važno potražiti stručnu podršku za sebe kada osjećamo emocionalnu iscrpljenost.
Roditelj: Koliko je važno da roditelji rade i na sebi, a ne samo na “ponašanju djeteta”?
Nizama: Hvala Vam na ovom pitanju jer ste upravo ukazali na najvažnije faktore koji jednu porodicu čine stabilnom i funkcionalnom. Da bismo bili uspješni u sferi roditeljstva, važno je da budemo ispunjeni prije svega kao osoba odvojena od svoje roditeljske uloge. Vjerujem da samo srećna i ispunjena osoba može biti uspješan roditelj. Ako tome još i dodamo postavljene ciljeve u roditeljstvu, istrajnost i dosljednost, uz svjesnost i odgovornost, onda nam niti jedan izazov ne može biti toliko veliki da ga ne možemo okrenuti u našu korist.
U praksi se često dešava upravo ovaj scenarij da roditelji uključe dijete u terapijski proces s ciljem da se ono “popravi”, čime se automatski naglašava da je krivac dijete. U porodičnoj terapiji vjerujemo da promjena ne dolazi traženjem krivca, nego kroz spremnost svakog člana porodičnog sistema da pogleda u sebe. Kada roditelji, ali i djeca, počnu preispitivati svoja uvjerenja, očekivanja I načine reagovanja, mijenja se cijeli odnos. Rad na sebi nije individualni luksuz, već odgovornost prema porodici – jer svaka lična promjena ima sistemski efekat. Ako jedan član porodice nije sretan ni ostali članovi porodice ne mogu biti sretni.
Roditelj: Koju biste poruku ili savjet izdvojili kao najvažniji za roditelje koji se trenutno suočavaju s izazovima i sumnjaju u svoje roditeljske sposobnosti?
Nizama: Glavno pitanje koje roditelji sebi postavljaju jeste “Radim li sve ispravno”? Međutim, u roditeljstvu često zaboravimo da je najvažniji odnos koji gradimo s djetetom. Cilj je odgojiti dijete koje je sretno, a sretno dijete nije dijete kome su sve želje ispunjene. Sretno dijete nije ni dijete koje je sve vrijeme gušeno pažnjom i roditeljskom strepnjom. Da bismo odgojili sretno dijete, treba da uložimo ono najvrednije što imamo u životu, a što se ipak ne može novcem platiti: ljubav, vrijeme, pažnju, podršku, zahvalnost, poštovanje. Sretno dijete se osjeća sigurno u odnosu s roditeljem i zna da može doći sa svim svojim osjećanjima. Roditelj ne mora imati uvijek rješenje ali je važno da ostane prisutan i emocionalno dostupan.
