Anisa Ibrahimagić Dželalić je osnivačica Rikkah Birth platforme posvećene edukaciji i podršci trudnicama i majkama. Majka je troje djece i porodiljna edukatorica u edukaciji, s posebnom strašću prema fiziološkom porodu, informiranom donošenju odluka i osnaživanju žena kroz trudnoću, porod i postpartalni period. Kroz svoj rad nastoji približiti ženama provjerene informacije, podršku i povjerenje u vlastito tijelo i sposobnosti. U nastavku donosimo njen osvrt na porod.
Kada pričamo o porodu, bilo kod doktora ili u dvorištu komšinice, često se prema njemu ophodimo s osmijehom, dok se iza njega kriju strah i veliko neznanje koje nam donosi potpuno iskrivljenu sliku poroda i toga kako bi on trebao izgledati. Dok se, s druge strane svijeta, porod veliča kao najljepše i najdivnije iskustvo u životu žene. Nešto u čemu bismo trebale uživati. Da budemo „open-minded“ i pozitivnog pogleda jer porod ne mora boljeti.
I tako stojimo u tim krajnostima, ne shvatajući da je porod mnogo više. Nije samo jedna stvar niti jedan osjećaj. Jeste, porod zaista može biti bolan. Jako bolan. Toliko da vrištiš iz sve snage dok te grlo ne zaboli. No, istovremeno je i tako pun snage, ljepote i senzacija koje ne moraju nužno biti zastrašujuće.
A šta tačno doprinosi ovoj ljepšoj strani poroda? Zar je moguće da porod nije ispunjen strahom i žurbom da se što prije stigne do bolnice?
Naravno. Ono što vrlo često zaboravljamo jeste da porod nije samo fizički proces. To je čitav sklop mentalne i hormonalne pripreme. Hormoni majčinog tijela, kao i bebinog, zajedno sarađuju kako bi ishod poroda bio što bolji. Međutim, psihička priprema već zahtijeva našu volju i našu borbu sa samim sobom.
Ipak, potrebne su vježba i vrijeme da pripremimo svoj um da ne doživljava bol, taj veliki grč i senzacije kao nešto od čega trebamo bježati. Jer, na kraju, ipak moraš proći kroz to. Ali ono što ne moraš jeste biti neko kome se porod samo dešava. Umjesto toga, možeš biti neko ko ga doživljava.
Naše tijelo i naš um naučili su da bol znači opasnost. Da trebamo pronaći rješenje kako bismo je izbjegli. Jer nam je neugodno, jer nas boli. No, sve ono što tijelu tada treba daleko je od toga. Ono više treba da mu se prepustimo. Da isključimo dio mozga koji razmišlja i koji nam donosi strah.
A to se ne može naučiti odjednom, niti preko noći. Ne možeš pročitati nekoliko stranica o tome kako se pripremiti za porod i misliti da ćeš se svega sjetiti kada to zaista krene. Potrebna je vježba. Potrebno je mijenjanje svijesti o tome kako doživljavamo porod. Šta nama porod predstavlja. Jer ako nam predstavlja nešto strašno, nešto što ne možemo podnijeti, onda nam neće vrijediti ni stotinu vježbi disanja. I u svom tom procesu ženi ne treba da bude osnažena, nego joj treba mir i prostor da osjeti svoju snagu. Jer samo ako ona sama vjeruje u to, porod joj može biti lijep, uprkos boli, gdje god da se porađa.
Jer porod nije samo lijep. Niti je samo bol. On je iskustvo koje žena proživljava cijelim svojim bićem – tijelom, umom i srcem. I kada joj pružimo dovoljno znanja, povjerenja i podrške, ona može otkriti da je mnogo snažnija nego što je ikada mislila da jeste.
