Piše: Safet Planjac, MA logoped
Biografija: Safet Planjac je rođen 19.05.1995. godine u Moskvi, a djetinjstvo je proveo u Tešnju, gdje je i završio srednju Medicinsku školu. Nakon srednje škole upisuje Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Tuzli, smijer Logopedija i audiologija, koji završava 2018. godine, čime postaje bachelor logopedije i audiologije, a nakon toga i 2022. godine postaje magistar logopedije. Magistrirao je na temi „Analiza rada logopeda u kontekstu bilingvizma na području Bosne i Hercegovine“. Po završetku fakulteta, pripravnički staž je odradio u JU Dnevni centar za djecu i odrasle osobe s posebnim potrebama Tešanj. Nakon toga je logopedski rad nastavio u Sarajevu, prvobitno kroz rad u mobilnom timu gdje je radio sa djecom u nekoliko sarajevskih škola i vrtića, a od 2021. godine je zaposlen u Ustanovi za socijalno zbrinjavanje, zdravstvenu njegu, odgoj i obrazovanje Pazarić.
Ekranizam, kao jedan od najpopularnijih termina koji se vežu za problematiku govorno-jezičkog razvoja se definiše kao prekomjerna upotreba ekrana elektronskog uređaja, te se manifestuje između ostalog kroz smanjenje koncentracije i pažnje, poremećaj sna, te usporen razvoj govora i jezika. U proteklih nekoliko godina je osjetan porast djece sa kašnjenjem u govorno-jezičkom razvoju, te se to sve češće povezuje sa prekomjernom upotrebom mobilnog telefona kao sredstva odgoja i zabave djece uzrasta do tri godine.
Istraživanja su pokazala da današnja djeca značajan dio svojih budnih sati povezuju sa aktivnostima vezanim za ekran ( čak i do osam sati dnevno). Neka istraživanja navode kako trećina djece u razvijenim zemljama ima svoje pametne telefone ili tablet uređaje.
Povećano vrijeme ispred ekrana se povezuje sa različitim problemima vezanim za zdravlje ili ponašanje. Ti problemi mogu biti negativne navike vezane za uzimanje obroka, gojaznost, probleme sa spavanjem, ortopedske probleme, kardiovaskularne probleme, smanjenje socijalne interakcije, smanjenje pažnje i probleme sa koncentracijom, probleme sa govorom i jezikom, kognitivne probleme itd.
Ovisnost od mobilnog ekranu kod djece mlađe dobi se može objasniti kroz pojačano lučenje dopamina tokom korištenja ekrana. Korištenje ekrana stvara stimulanse koji aktiviraju lučenje dopamina, što u mozgu aktivira dopaminski sistem nagrade, stvarajući začarani krug sličan onome koji se javlja u mozgu korisnika nikotina ili narkoticima. Svaki video, nagrada u igrici ili djelić zabave preplavljuje mozak sa malom dozom dopamina. Ubrzo mozak traži novu dozu „droge“, slabeći kontrolu impulsa korisnika koji želi novi video ili nagradu u igrici. Ekrani su pasivni vid zabave. To je jednosmjerna komunikacija koja od djeteta niti očekuje, a niti ga ohrabruje da učestvuje u nekoj dvosmjernoj komunikaciji.
Roditelji i odgajatelji koji tokom obroka djeci dopuštaju i korištenje ekrana moraju da razumiju da su u tim situacijama djeca nesvjesna znakova gladi ili sitosti, jer teško i obraćaju pažnju na ono što jedu. Djeca ne osjete kada su puna i nastavljaju jesti jer previše pažnje obraćaju na sadržaj na ekranu, a roditelj je sretan jer dijete pojelo svoj obrok.
Ekran sabotira i razvoj pažnje. Da bi se mozak razvio i sazrio, on zahtjeva stimulanse iz okoline i što je najbitnije, traži neki vremenski period kako bi procesuirao te stimulanse. Kada čitamo priču glasno, djeca imaju dovoljno vremena da procesuiraju to što im čitamo, jer slušaju naš glas i gledaju slike. Kako se na ekranu jako brzo smjenjuju slike, odnosno videi koje djeca samo „scrollaju“, mozak nema dovoljno vremena da procesuira , što značajno utječe na razvoj pažnje. Također smanjuje i sposobnost kontrole impulsa, djeca više ne žele da čekaju, brzo gube strpljenje i žele sve odmah.
Utjecaj ekrana je također određen i kontekstualnim faktorima, a ne samo vremenom koje se provede pred ekranom. Ti kontekstualni faktori uključuju i ponašanje roditelja tokom vremena koje dijete provede pred ekranom te nivo interaktivnosti sadržaja. Taj vremenski period koji dijete provodi ispred ekrana iskoristite kao vrijeme za zabavno učenje, te razgovarajte sa djetetom o tome što vidi na ekranu, postavljajte mu pitanja i smanjite pasivnost gledanja ekrana. Također birajte i sadržaj koji dijete gleda, neka bude na maternjem jeziku, a ne na engleskom.
Američka Pedijatrijska Agencija je dala preporuke o ograničavanju izloženosti djece ekranu mobilnog telefona. Prema njima, djeca ispod dvije godine ne bi trebala uopće biti izložena ekranu, dok djeca uzrasta od dvije do pet godina bi smjela biti izložena do jednog sata dnevno. Djeca starija od pet godina ne bi trebala biti izložena više od dva sata. Iste su smjernice i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), prema kojima djeca do dvije godine ne bi smjela nikako biti izložena ekranu, a djeca uzrasta od dvije do četiri godine ne bi smjela gledati ekran više od jednog sata dnevno.
Jako često se gledanje ekrana dovodi i u vezu sa autizmom. Iako se ovisnost o ekranu ne može svesti na direktnog krivca za nastanak autizma, svakako je jedan od faktora koji utječe na nastanak istoga. Dokazano je da su djeca kod koje je dijagnosticiran autizam više gledala ekran od svojih vršnjaka bez dijagnoze. Vrijeme koje su provela pred ekranom, djeca su mogla provesti u igri, učenju, socijalnoj interakciji, te svakako smanjiti rizik za nastanak autizma.
Također se ovisnost o ekranu povezuje sa nastankom simptoma sličnih autizmu. O čemu svjedoči i veliki broj istraživanja koja to i potvrđuju. Djeca koja su bila izložena ekranu više od tri sata dnevno sklona su kašnjenju u govorno-jezičkom razvoju, kraćem rasponu pažnje i hiperaktivnosti. Jako je bitno čim se primijeti nastanak ovih simptoma, u uzrastu od 2 godine, potpuno ugasiti korištenje ekrana, te potražiti pomoć logopeda.
Savjeti za roditelje su jasni. Uzmite ozbiljno ranije navedene preporuke Američke akademije pedijatara vezano za vrijeme provedeno ispred ekrana. Razgovarajte sa svojim pedijatrom o vremenu koje dijete provede ispred ekrana, te trudite se da ostvarite interakciju sa djetetom razgovarajući, pjevajući, čitajući mu priče ili igrajući jednostavne igre bez prisustva elektronskih uređaja.
Roditelji čija djeca već provode previše vremena ispred ekrana, trebali bi polako da uvode neka nova pravila kako bi se smanjilo vrijeme ispred ekrana i smanjila mogućnost nastanka ranije navedenih simptoma. Uvedite maksimalno vrijeme ispred ekrana i trudite se da dijete to poštuje. Postavite pozitivan primjer djetetu tako što nećete pretjerano koristiti telefon ispred njega. Izbjegavajte korištenje telefona dok dijete jede ili dok se sprema za školu. Vrijeme bez ekrana prije spavanja svakako pomaže boljem i kvalitetnijem snu. Dok dijete gleda nešto, razgovarajte s njim o tome i postavljajte mu pitanja. Možete uvesti i vrijeme za ekran kao nagradu za odrađene obaveze.
Život u 21. vijeku svakako uključuje izloženost ekranima, od toga ne možemo pobjeći, ali bitno je iskoristiti njihove dobrobiti za nas, a ne protiv nas i razvoja naše djece.
