Za zdrav razvoj, uspješno obrazovanje i emocionalnu sigurnost djeteta neophodna je iskrena i kontinuirana saradnja roditelja i škole.
Piše: Mr. sc. Seada Kuštrić
BIOGRAFIJA: Mr. sc. Seada Kuštrić diplomirala je biologiju i hemiju, završila studij pedagogije te magistrirala na Nastavničkom fakultetu. Sva akademska zvanja stekla je na Univerzitet “Džemal Bijedić” u Mostaru, gdje je izgradila bogatu profesionalnu karijeru posvećenu obrazovanju djece i unapređenju nastavne prakse. Kroz višedecenijski rad u učionici, ali i u upravljanju školom, imala je priliku pratiti brojne generacije učenika i njihove prve korake u obrazovnom sistemu. Njeno iskustvo i stručni uvid pružaju roditeljima jasne smjernice pri donošenju jedne od najvažnijih odluka u ranom razvoju djeteta. Certificirana je projekt menadžerica, trenerica za medijaciju te stručna savjetnica za rad s djecom, mladima i odraslima. Autorica je i koautorica stotina stručnih publikacija i javnih prezentacija iz oblasti odgoja i obrazovanja.
Odnos između porodice i škole jedan je od najvažnijih temelja zdravog odrastanja i uspješnog obrazovanja svakog djeteta. U vremenu kada se djeca suočavaju sa sve složenijim izazovima, saradnja roditelja i nastavnika postaje ključna za njihov emocionalni, socijalni i obrazovni razvoj. Kroz međusobno poštovanje, otvorenu komunikaciju i zajedničko djelovanje moguće je stvoriti sigurno i poticajno okruženje u kojem dijete može razvijati svoje potencijale. O važnosti partnerskog odnosa porodice i škole, izazovima savremenog odgoja i načinima unapređenja saradnje piše mr. sc. Seada Kuštrić, dugogodišnja prosvjetna radnica i stručnjakinja iz oblasti odgoja i obrazovanja.
U životu djeteta porodica i škola su dvije sredine u kojima dijete odrasta i podjednako su odgovorne za kvalitet socijalizacije i razvoj djetetove ličnosti. U porodici i školi, čiji odgojni i obrazovni zadaci svakog dana postaju komplikovaniji nastoji se mnogo toga postići. Međutim, i pored tih nastojanja svjedoci smo čestih stručnih rasprava o problemima kvaliteta nastave, lošem odnosu učenika prema nastavi, štetnim utjecajima društvene sredine, utjecaju sva tri subjekta odgojnog-obrazovnog procesa na školski neuspjeh, indolentnosti roditelja, neadekvatnoj saradnji roditelja, škole i lokalne zajednice itd. Svi navedeni problemi predstavljaju različit splet faktora koji dovode do povećanja broja učenika sa lošijim uspjehom,niskim nivoom znanja, što može doprinijeti njihovom bijegu u društveno neprihvatljiva ponašanja, te samim tim biti smetnja pravilnom razvoju njihove ličnosti. Od presudnog je značaja da porodica i škola razvijaju modele saradnje koji će se zasnivati na međusobnom poštovanju i iskrenosti, s namjerom da se pruži adekvatna pomoć i podrška svakom djetetu, roditelju i nastavniku. Za razvoj pozitivnih stavova o životu, školi i učenju, neophodno je kontinuirano jačanje odnosa i unapređenje komunikacije u ovom tzv. pedagoškom trouglu. Naime, pedagoški trouglovi su presudni u odgoju djece. Prvi i osnovni pedagoški trougao nalazi se u porodici i to su – majka, otac i dijete. U tom trouglu postavljaju se temelji dobrom odgoju, a takav mehanizam prenosi se i veže na drugi, isto tako važan trougao – roditelj, učenik i nastavnik. Njihova saradnja na stvaranju čovjeka mora biti sinhronizirana, kontinuirana i dosljedna.
Roditelj treba upoznati život škole, a nastavnik život porodice da bi se između te dvije komponente odgajalo i skladno razvijalo dijete, odnosno učenik. U osnovi ne bi smjelo biti grešaka ni na jednoj strani, jer neće biti postignut željeni cilj, a nezainteresiranost samo jednog od subjekata može napraviti mnogo štete za pravilan razvoj djetetove ličnosti. On je kao tronožac i ako je samo jedna nožica pukla više ne služi svrsi. Treći, podjednako važan, pedagoški trougao je – porodica, škola, društvena zajednica. Taj trougao igra značajnu ulogu u odgoju djece i stvaranju porodičnih, obrazovnih i društvenih vrijednosti. Dakle, u krugu porodice dijete spoznaje, razumijeva i prihvata ulogu porodice u odgoju za zajedništvo, drugarstvo, humanost. Taj proces se nastavlja u školi gdje se te vrijednosti proširuju i učvršćuju. Od kvaliteta te saradnje ovisit će kvalitet uključivanja djeteta u širu društvenu zajednicu i njegovo funkcioniranje u istoj, što je svakako od općeg društvenog interesa.Razvijanje i jačanje odnosa na relaciji porodica-škola Da bi se izgradili kvalitetniji odnosi u pedagoškom trouglu potrebno je podsticati i razvijati partnerske odnose između roditelja i škole. Pitanje takvog partnerstva aktuelna je tema, stoga se i stručnjaci kroz kontinuiran rad u zajednici trude na razne načine podsticati i jačati tu saradnju. Jačanje tih odnosa treba biti zasnovano na međusobnom poštovanju, povjerenju, zaštiti, poticanju, dogovaranju, zajedništvu i usaglašavanju odgojno-obrazovnog djelovanja.
Saradnji porodice i škole nije se pridavalo na značaju u ranijem periodu, već se na njih gledalo kao na dva odvojena svijeta sa različitim zadacima i ulogama, pa se o pomenutoj saradnji najviše govori kada školovanje postaje obavezno Saradnja porodice i škole predstavlja vid saradnje škole i društva, koja može biti bolje organizovana. Ističe se potreba otvorenosti škole prema roditeljima, jačanja saradnje škole i porodice i zauzimanje aktivnije uloge roditelja u vaspitanju i obrazovanju djece izvan porodice . Saradnja između porodice i škole treba da bude planska i organizovana, sa jasnim ciljem, a to je razvoj jedne zdrave ličnosti, njena socijalizacija i afirmacija u društvu. Roditelji i nastavnici su tu da se potrude da dijete zavoli školu, da se kulturno ponaša, sa zadovoljstvom obavlja školske aktivnosti, kao i da nauči da se suprostavi negativnim stavovima koji osporavaju njegov razvoj i obrazovanje. Godišnjim planom i programom rada škole treba obezbijediti saradnju sa porodicom, a najbolji način za to je da svaka škola planira oblike saradnje sa roditeljima prema svojim mogućnostima, raspoloživom vremenu koje ima nastavnik, nivou obrazovanja roditelja i vaspitno obrazovnim problemima kod učenika .
Mnogi roditelji žele učestvovati u razrednim i školskim aktivnostima , a nastavnici im na tom putu trebaju pružiti pomoć i podršku. Usljed uključenosti u školske aktivnosti, roditelji će moći da se sami uvjere kakva je uloga nastavnika u odgojno-obrazovnom procesu, koje su sve njihove obaveze i zadaci, zajedno će dijeliti odgovornost sa nastavnicima za postignuća učenika.Sarađujući sa nastavnicima, roditelji postaju aktivniji i osposobljeni da pomognu u radu škole. Složeno pitanje odnosa porodice i škole posmatra se sa aspekta razvijanja partnerske saradnje i uključivanja roditelja u rad škole . Prenošenje dijela nastavničke uloge na roditelje ukazuje na manjkavost obrazovnog sistema, nekih nepovoljnih uslova za rad u školi (misli se na nedostatak nastavnih sredstava, opreme) i neefikasne organizacije rada na časovima (neracionalno korišćenje vremena na času, zanemarivanje individualnosti). Roditeljima treba omogućiti da učestvuju u donošenju odluka vezanih za rad u školi. Škola upoznaje roditelje sa vaspitno obrazovnim ciljevima škole koje učenici trebaju ispuniti, pomaže im kako sa djecom učiti i pomoći im da riješe neke poteškoće u učenju.
Upravo je to zadatak škole, da im pomogne u razumijevanju odgojno obrazovnih ciljeva i zadataka škole, da ih pozove na saradnju u rješavanju svih školskih pitanja, kao i da roditelji dobijaju smjernice za njihovo vaspitno djelovanje
U tradicionalnim školama odgovornost za obrazovanje djece prepuštena je školi. Direktnu uključenost roditelja u život škole ne očekuju ni učitelji ni roditelji. Ciljeve rada određuje škola i tek ponekad o tome obavještava roditelje. Odgojno-obrazovne planove izrađuju učitelji, kulturalne razlike često se zanemaruju, a komunikacija s roditeljima relativno je rijetka, orijentirana na pojedinačne probleme i pretežno ju inicira škola. Drugim riječima, uloga škole je dominantna.
Partnerski odnos, s druge strane, naglašava važnost saradnje učitelja i roditelja u obrazovanju i socijalizaciji djece, poštivanje kulturalnih razlika, te značajnost različitih perspektiva za stvaranje pozitivne klime za učenje. Komunikacija između dviju strana je česta, uloge su jasne i podržavajuće, a odgojni ciljevi i planovi rada zajednički određeni.
Najuobičajeniji oblik saradnje s roditeljima su roditeljski sastanci, na kojima se raspravljaju pitanja od interesa za sve roditelje, a mogu se organizirati i radionice na različite teme. Roditelji ne bi trebali biti pasivni primatelji informacija tokom roditeljskih sastanaka, nego bi ih se trebalo potaknuti na aktivno učešće, razmjenu iskustava i dogovor o načinu uključivanja u život škole. Roditeljski bi sastanak trebao biti takav da potiče roditelje i na druge oblike saradnje, da uvide korist koju od toga imaju i da se u školi ugodno osjećaju. Iz tog razloga, informacijama o uspjehu, izostancima i problemima učenika kao pojedinca nije mjesto na roditeljskim sastancima.
Raspravljati se može na individualnim razgovorima roditelja s učiteljem (stručnim saradnikom, direktorom), što je također uobičajen oblik saradnje.
Pismene poruke roditeljima također se koriste, a kao njihova prednost navodi se to da na najmanju mjeru svode mogućnost pogrešnog razumijevanja obavijesti koje učitelj želi prenijeti roditeljima. Pismene je poruke dobro koristiti kao oblik edukativnih materijala ili formalnih informacija za roditelje (prepis ocjena, informacije o izletu i slično).
U alternativnim, modernijim školama, ponekad se kao oblik saradnje koristi i posjete učitelja domu učenika. Neki od dodatnih oblika saradnje su prisustvovanje roditelja školskim svečanostima, predavanja za roditelje, ali i predavanja roditelja npr. u svrhu profesionalne orijentacije i slično.
Važnost učestvovanja roditelja u radu škole odavno je prepoznata, a posljednjih je nekoliko desetljeća u fokusu mnogih istraživanja. Kvalitetna saradnja škole i roditelja omogućava kontinuirano praćenje rada i razvoja učenika, pronalazak uzroka eventualnih teškoća, ukazivanje na propuste i poticanje normalnog toka razvoja. Međusobna saradnja škole i porodice pospješuje odgoj i obrazovanje, ima pozitivan utjecaj na školski uspjeh djeteta, ali i na njegovo cjelokupno ponašanje.
Niz istraživanja je potvrdilo je da sud roditelja u aktivnostima škole pozitivno utječe na učenike i njihovo školsko postignuće te motivirajuće djeluje i na učitelje i na roditelje. Unatoč toj činjenici, istraživanja pokazuju da 75 posto roditelja ne koristi te mogućnosti. Kada se u obzir uzme učestalost netradicionalnih oblika saradnje (npr. edukativne radionice ili predavanja za roditelje, roditeljsko učešće u životu škole, učešće roditelja u povezivanju škole i lokalne zajednice) i mogućnost utjecaja roditelja na donošenje odluka,Većina roditelja izražava želju za ućešćem u nastavi i uključenjem u donošenje odluka, te smatra kako bi škola trebala tražiti njihovo mišljenje o pitanjima koja se tiču obrazovanja njihove djece.
Dakle, ako roditelji imaju želju učestvovati u obrazovanju njihovog djeteta, te ako su dokazane prednosti koje takva saradnja ima, što koči njezino ostvarivanje? Prije navođenja smjernica kako ostvariti i održati dobru saradnju škole i roditelja, korisno je promotriti koji su mogući izvori sukoba između njih.
Jedan od izvora sukoba između učitelja i roditelja je činjenica da te dvije strane opažaju istu pojavu,stanje različito. Dok jedna strana može dijete promatrati kao energično, spontano i društveno, druga ga strana može smatrati divljim i nediscipliniranim. Takve razlike u percepciji dodatno su naglašene različitim okolnostima u kojima učitelj i roditelji vide dijete. Isto dijete može biti otvoreno i brbljavo u sigurnosti svoje kuće, dok u školi ono može biti mirno i povučeno.Loše ocjene također mogu biti izvor sukoba. Dok se jedni roditelji s lošim ocjenama suočavaju konstruktivno i pokušavaju, u saradnji s učiteljem, pomoći djetetu, drugi su roditelji vrlo osjetljivi na loše ocjene i shvaćaju ih lično, misleći – ako je dijete „loše“, znači da su i roditelji „loši“. Takvi roditelji često optužuju učitelja da nije objektivan i da ima nešto protiv njihova djeteta.
Osobnost roditelja potencijalni je izvor sukoba i u slučaju kada roditelj postane ljubomoran jer dijete previše voli ili cijeni učitelja, ili pak teško podnosi sve veću neovisnost koju dijete stječe polaskom u školu. Roditelji postaju posebice neprijateljski raspoloženi prema školi i učitelju kada su pod dojmom da se u školi uče i propagiraju moralni ili religijski stavovi s kojima se roditelji ne slažu.
Za neke roditelje odlazak u školu nije ugodan. Njihovo dijete ima nekakav problem, skloni su reći: „Učinite što mislite da je najbolje. Vi ste učitelj.“ Iako to može izgledati kao nedostatak brige za dijete ili, u najmanju ruku, prebacivanje odgovornosti, takvo je ponašanje vjerojatno posljedica roditeljeve nesigurnosti.
S druge strane, visokoobrazovani roditelji se ponekad prema učitelju odnose podcjenjivački jer misle da su stručniji i sposobniji od njega.
No, izvori sukoba nisu vezani isključivo uz roditelje. I učitelji su samo ljudi, s vrlinama i manama. Neki možda imaju svoje miljenike ili su nepravedni prema drugim učenicima. Otvoreni sukob roditelja s učiteljem vjerojatno neće biti koristan u takvoj situaciji. Miran razgovor i molba za pomoć prije će donijeti rezultat – većini učitelja stalo je do učenika i spremni su pomoći.
Navest ćemo niz praktičnih savjeta učiteljima kako povećati mogućnost kvalitetne saradnje. Komunikaciju s roditeljima trebalo bi uspostaviti na samom početku školske godine, a ne onda kada se pojavi neki problem. Ostvarenu komunikaciju potrebno je održavati tokom cijele školske godine kroz različite oblike, pa i neformalne kontakte. Roditeljima pri tome ne treba govoriti samo loše u vezi njihovog djeteta, nego spomenuti i one pozitivne osobine. Roditelji će tako lakše prihvatiti negativne aspekte, a uz to je manja vjerojatnost da će se osjećati loše, postati ljuti ili čak agresivni.
Učitelj bi također trebao što bolje upoznati porodicu svakog učenika – kroz razgovor s roditeljima, učenikom, zadavanjem učeniku zadatka pisanja sastava o toj temi i slično. Nakon upoznavanja roditelja, učitelj bi trebao razmisliti ili pitati roditelja na koji ga način može uključiti u život i rad škole. Roditelj, ovisno o svojim interesima, hobijima ili mogućnostima, može biti pratnja na izletu, učestvovati na nastavi kao razredni pomagač, držati radionice u školi ili pomoći u uređenju škole i školskog okoliša.
S većinom je roditelja moguće uspješno sarađivati, no postoje i roditelji koji nisu objektivni kada se radi o njihovom djetetu – takozvani teški roditelji. Roditelj koji, kada dijete učini nešto problematično, bijesan dojuri u školu, odbija razgovor o problemu i potrebno ga je spriječiti da na licu mjesta ne istuče dijete. Roditelj čije dijete je problematično roditelj često ignorira poruke učitelja i naposljetku se žali direktoru da učitelj ima nešto protiv njegovog djeteta. Roditelj koji ne želi razgovarati o postojećim problemima djeteta, već o svojim problemima.
Neovisno o tome pripada li „težak“ roditelj nekom od navedenih ili preostalih tipova ili pozitivan dobronamjeran u ophođenju s njim korisno je prvenstveno ostati miran empatičan i profesionalan. Također je dobro naučiti slušati kako bi se prepoznalo što roditelja zapravo muči. Uzrok mnogih nesporazuma je u dojmu roditelja kako ih niko uopće ne čuje.
Prije upuštanja u bilo kakve rasprave, dobro je unaprijed razjasniti razloge svojeg ponašanja i planiranih budućih akcija. Nakon što je jedan problem riješen, na njega se više ne treba vraćati. Na rješavanje novog problema ne bi trebali utjecati stari propusti. O problemima je također korisno misliti i govoriti u terminima situacije, a ne nečijih nepoželjnih osobina.
Za saradnju su potrebne dvije aktivne strane. Iako je velik dio odgovornosti za iniciranje saradnje na školi, roditelji trebaju i sami prilaziti učiteljima i poticati dijalog, razmjenu ideja i strategija za učešće. Zanimanje i istinska volja da se učiteljima pomogne u razvoju potencijala djeteta bit će prepoznato i cijenjeno.
U rijetkim se situacijama može dogoditi da je učitelj čovjek s kojim se ne može razgovarati. U tom slučaju, roditelj može poduzeti nekoliko akcija, od kojih svaka ima pozitivne i negativne posljedice. Primjerice, roditelj se može žaliti školskim vlastima i tražiti da taj učitelj više ne radi s djecom, može promijeniti školu, tražiti od djeteta da se prilagodi ili tražiti pomoć školskog psihologa kao posrednika u sukobu. Ipak, u većini slučajeva učitelj je saradnik, a ne neprijatelj roditelju.
Temelj zdravog sistema odgoja i obrazovanja je uključivanje roditelja u obrazovne akcije. Škola koja je usmjerena na dijete vidi roditelje kao svoje najvažnije partnere jer su oni ti koji najbolje poznaju svoje dijete. Učitelji, dakle, trebaju uvažavati roditelje, kao što roditelji trebaju uvažavati njih. Njihove su uloge u odgoju i obrazovanju djeteta različite, ali komplementarne. Uzajamno poštovanje, dijeljenje informacija, osjećaja i vještina, dogovaranje i zajedničko odlučivanje, nužno je kako bi se ispunila odgovornost za razvitak djeteta. Treba imati na umu da je za postizanje navedenog potrebno vrijeme i trud uključenih. Međutim, kada se u obzir uzmu brojne prednosti koje dobra saradnja ima za obje strane, ali – još važnije – za samo dijete, to je mala cijena koju treba platiti
Odnos roditelja i učitelja trebao bi se temeljiti na međusobnom poštovanju, razumijevanju i povjerenju, a sve radi djetetova razvoja i boljitka. Taj odnos može vrlo lako biti narušen, a teško se popravlja. Predrasude mogu negativno utjecati na kvalitetu odnosa dviju osoba. Osoba s predrasudama sklona je usmjeravati pažnju na sve što može interpretirati na negativan način – čak i neutralne informacije (postupke) druge osobe može interpretirati na negativan način, zbog čega je povećan rizik defanzivnog i/ili agresivnog ponašanja. Bitno je da roditelji i učitelji budu na istoj strani jer kvalitetan odgoj i obrazovanje nisu samo zajednički rad nastavnika i učenika, nego isto tako i zajednički rad škole i porodice. U posljednje vrijeme sve češće se u školskim krugovima može čuti kako se u prve razrede upisuju „sve teže i teže” ,kompleksnije generacije. Šta pod kompleksnim podrazumijevam?
Katkad u jednom odjeljenju imamo učenike koji imaju različite poteškoće, više ili manje vidljive. Imamo učenike koji zbog različitih razloga imaju probleme sa samoregulacijom emocija i/ili ponašanja. Ako svemu tome dodamo porodičnu pozadinu koja nerijetko može biti vrlo komplicirana, dobijemo kompleksnu generaciju. Ti učenici sa sobom u prvi razred unose sve porodične probleme . Zato učitelj mora raditi na razvoju socijalnih kompetencija učenika. Učitelj kao bitan član razredne, pa onda i porodične zajednice predstavlja model socijalnog ponašanja i djelovanja.
Zbog svega navedenog potrebno je animirati roditelje uvijek na prvom roditeljskom sastanku pišu pismo u kojem opisuju vlastito dijete. Pismo treba sadržavati porodičnu anamnezu, odnosno sažetak porodičnih odnosa. Početna iskrena komunikacija roditelja i učitelja u cilju je najboljeg interesa djeteta.
Ako dijete ima zdravstvenih,psihičkih bolesti, fizičkih poteškoća koje mogu biti prepreka u izvršavanju zadataka koji se pred njega mogu staviti u okviru odgojno-obrazovnog procesa ili bilo kojih drugih problema, u interesu djeteta je da njegov učitelj bude o tome informiran. Budući da je dijete ponekad u školi više sa svojim učiteljima nego kod kuće s roditeljima, učitelj bi roditeljima trebao biti oslonac i ravnopravni partner. Roditelji i učenici u takvim situacijama trebaju imati potpuno povjerenje u učitelja jer je on prvi koji može reagirati u nepovoljnim, potencijalno opasnim situacijama.Samo uspješnom saradnjom roditelja i učitelja mogu ostvariti pozitivne promjene u djetetovu odgojno-obrazovnom razvoju,Naglašavanjem na informativnim razgovorima “na istoj smo strani,igramo za istu ekipu”.
Zato nije u redu da kod kuće roditelj negativno komentira postupke učitelja. Tada je dijete zbunjeno i ne zna što je prihvatljivo, a što nije, pa češće prelazi granice dopuštenog, odnosno češće krši pravila ponašanja.Učitelj negativno ponašanje roditelja ne treba shvatiti lično, već ga pokušati razumjeti. Mnogi od nas su, osim što su učitelji i roditelji te se mogu i na tom nivou poistovjetiti sa zabrinutim roditeljima. Razumijevanje je potrebno iskazati smireno, u emocionalno neutralnom tonu, bez ljutnje ili povišenih glasova. Učitelj treba roditeljima pokušati ukazati na istinsku brigu za dobrobit djeteta, informirati roditelje o pozitivnim osobinama, ponašanjima i postignućima djeteta te na temelju toga i edukativno djelovati. Katkad to može biti izazov i za učitelje, ali to je nešto što se s godinama i generacijama također uči.
Evo još nekih ideja za uspješnu saradnju Za uspješnu komunikaciju (za početak) potrebno da i roditelji i učitelji budu otvoreni za saradnju te da su spremni poslušati i drugu stranu. Saradnja predstavlja sposobnost prilagođavanja nekome, oponašanja nekoga te pristajanje na kompromise .
Uvijek se vraćamo na ono inicijalno, prvo pismo o djetetu i porodici.
Svaka je osoba različita, svaka porodica ima svoju priču. Zato je jako bitno da učitelj ima razvijene socijalne i komunikacijske kompetencije koje će mu pomoći da uspješno žonglira lakim, teškim i potencijalno neugodnim temama. Roditeljima treba pomoći da shvate kako je djecu potrebno dugoročno pripremiti na život i odrastanje u zajednici u kojoj je potrebno poštovati pravila, bez obzira na to koliko nam se nekad čine nepotrebna ili nerazumljiva. Svaki naš postupak treba imati dugoročni cilj te s takvim razmišljanjem uvijek moramo pristupiti roditeljima. Sve što se radi u školi i kod kuće, radi se u djetetovu najboljem, dugoročnom interesu.
Osim same inicijalne pripreme studenata, budućih učitelja, za spretnu i kvalitetnu komunikaciju s roditeljima mislim da je važno da svaki učitelj na početku godine upozna roditelje sa svim stručnim saradnicima koje škola ima te ih također uključi u zajedničke školske aktivnosti. Mnogi roditelji ne znaju što tačno radi psiholog, pedagog pa ne mogu vidjeti potencijal u školskim stručnjacima koji mogu pomoći učenicima.
Uz ono obavezno – individualne informacije i roditeljske sastanke – razrednik može predložiti roditeljima da učestvuju u zajedničkom razrednom ili školskom projektu, na primjer, „Mjesec dana bez ekrana” ili „Vikend bez mobitela” ili „Biciklom u školu”. To može biti bilo šta što može pozitivno utjecati na kvalitet porodičnih i razrednih odnosa. Nakon provedenog projekta razrednik bi okupio roditelje (i djecu) te bi razgovarali o prednostima i manama provedenih projekata. Kako dalje?Možda bi kroz takve aktivnosti roditelji ipak malo više pažnje posvetili svojoj djeci te uvidjeli bogatstvo koje leži u kvalitetnom odnosu između roditelja i učitelja.
Saradnja učitelja i roditelja ključna je za uspjeh učenika, transformirajući odnos iz tradicionalnog (rješavanje problema) u partnerstvo koje podržava cjelokupni razvoj djeteta. Efikasna komunikacija, zajednički odgojni ciljevi i redovna razmjena informacija rezultiraju boljim ocjenama, boljim ponašanjem i većom motivacijom učenika.
Praktični ključni aspekti kvalitetne saradnje vode ka uspjehu na realaciji porodica i škola. Umjesto dominantne uloge škole, partnerstvo podrazumijeva ravnopravno uvažavanje perspektiva roditelja i učitelja. Komunikacija uključuje roditeljske sastanke, individualne razgovore, e-Dnevnik i poruke, a važno je da bude proaktivna, a ne samo u kriznim situacijama.
Bolje razumijevanje djetetovih potreba, dosljednost u odgoju (kod kuće i u školi), prevencija disciplinskih problema i brže rješavanje poteškoća.Izazovi se često javljaju zbog različitih pogleda na ponašanje djeteta, nerealnih očekivanja, nedostatka vremena ili nedovoljne uključenosti .
Savjeti za bolju saradnju:
Učitelji: Trebaju uvažavati roditelje biti otvoreni, profesionalni i usmjereni na rješenja a ne na osobu.
Roditelji: Trebaju pokazati interes, pružiti podršku djetetu i školi te rano komunicirati potencijalne probleme.
Vrijedi konstantno raditi na ovoj relaciji i saradnji,zbog djece.
