Upravljanje stresom i njegovanje unutrašnjeg mira u roditeljstvu.
Intervju: Sabina Hebib, Psihologinja u psihološkom savjetovalištu Spin
Sabina Hebib, magistrica psihologije, višegodišnje iskustvo gradi kroz savjetodavni rad s mladima i odraslima. Trenutno je zaposlena kao psihologinja u psihološkom savjetovalištu NVO „Spin/Okret“ u Mostaru, gdje kroz individualno savjetovanje jača mentalno zdravlje klijenata. Pored toga, aktivna je u nevladinom sektoru, razvija i implementira edukativne programe za mlade s fokusom na prevenciju rodno zasnovanog nasilja, promociju zdravih životnih stilova i osnaživanje vršnjačke podrške. Posebno je posvećena radu u školama, kao edukatorica i koordinatorica radionica. Njen rad obilježava empatija, stručan pristup i vjerovanje u važnost dostupne psihološke podrške. Koautorica je priručnika za rad sa sportskim radnicima na inkluziji mladih s različitim sposobnostima, a aktivno doprinosi i razvoju lokalne zajednice kroz projekte koji povezuju psihologiju, edukaciju i društveni angažman.
U ovom intervjuu, Sabina Hebib govori o sveprisutnom stresu kod roditelja, njegovim manifestacijama, te savjetuje kako roditelji mogu prepoznati vlastite granice, razviti zdrave načine suočavanja sa stresom i očuvati mentalno zdravlje, a time i kvalitetan odnos sa svojom djecom.
Koji su, prema vašem iskustvu, najčešći uzroci stresa kod roditelja danas?
Roditeljstvo danas nosi sa sobom sasvim nove izazove. Roditelji su često u “žongliranju” između posla, kuće, škole, obaveza i pokušaja da zadrže kakav-takav osjećaj kontrole nad svim tim. Pored toga, društvene mreže nameću nerealna očekivanja, kao da svi drugi sve stižu i uvijek su smireni, kreativni i dostupni djeci 24 sata dnevno. Sve to stvara osjećaj da nismo dovoljno dobri ili da stalno nešto propuštamo. Čest izvor stresa je i usamljenost, jer iako smo stalno okruženi djecom, roditeljstvo zna biti izuzetno usamljeno iskustvo kada nemamo pravu podršku i prostor za sebe.
Na koje se sve načine stres najčešće manifestuje kod roditelja – emocionalno, fizički ili u ponašanju?
Stres ne bira kako će se manifestovati, često ga osjetimo na svim nivoima. Emocionalno, javljaju se osjećaji tjeskobe, krivice, ljutnje ili tuge bez jasnog razloga. Na fizičkom nivou, stres može izazvati hronični umor, bolove u tijelu, nesanicu ili čak pad imuniteta. U ponašanju, roditelji često primjećuju da reaguju burnije nego što bi željeli, da brzo „plane“, da nemaju strpljenja, ili da se povlače, osjećaju bezvoljno. Sve su to signali koje vrijedi prepoznati i uzeti ozbiljno, a ne samo kao znak slabosti, već kao poziv tijela i uma da im posvetimo pažnju.
Koliko svakodnevne obaveze, manjak sna i osjećaj „da moramo sve stići“ utiču na nivo stresa u porodici?
Mnogo više nego što se na prvi pogled čini. Nedostatak sna, stalna žurba i osjećaj da nikada nije sve gotovo stvaraju hronični stres koji roditelji često ni ne primjećuju dok ne postane pretežak. Kada roditelj stalno „gura“ sebe do krajnjih granica, to se reflektuje i na atmosferu u domu. Djeca, iako možda ne razumiju šta se tačno dešava, vrlo brzo osjete tenziju. Zbog toga je važno napraviti realne planove, spustiti očekivanja kada je to potrebno i s vremena na vrijeme stati i zapitati se: „Šta mi sada treba da se osjećam bolje?“
Dešava se da roditelji, nesvjesno, frustraciju i stres „prenesu“ na dijete. Koliko je to česta pojava i kako je prepoznati?
Ova pojava je vrlo česta i potpuno ljudska. Kada smo pod stresom, teško je zadržati strpljenje, a djeca su često „najbliži ventil“. Možemo primijetiti da se ljutimo na stvari koje inače ne bi izazvale takvu reakciju; prosut sok, dijete koje ne želi da obuče jaknu, odbijanje da spava. Ako nakon takvih situacija osjetimo grižnju savjesti ili se preispitujemo da li smo pretjerali, to je već znak da stres preuzima kontrolu nad našim reakcijama. Ključno je tada ne okrenuti se samooptuživanju, već suosjećanju prema sebi i zapitati se: “Šta se to u meni dešava, šta me čini ovakvom/ovakvim?”
Možemo li reći da ponekad zbog stresa kažnjavamo djecu strože nego što bismo to inače učinili?
Da, to je realnost mnogih roditelja i vrlo važna tema. Kada smo preopterećeni, prag tolerancije se spušta i tada kažnjavanje često postaje impuls, a ne pedagoška odluka. Tada ne djelujemo iz želje da naučimo dijete nečemu, već iz potrebe da „nekako zaustavimo“ situaciju koja nas dodatno opterećuje. Dugoročno, takve reakcije mogu narušiti povjerenje između roditelja i djeteta. No, dobra vijest je da su djeca vrlo otporna i da se kroz iskreno izvinjenje i razgovor odnos uvijek može popraviti.
Koji su prvi koraci koje roditelj može preduzeti da prepozna i zaustavi taj začarani krug stresa i osjećaja krivice?
Prvi i najvažniji korak je usporiti i zastati. Bez toga nema promjene. Pokušajte uhvatiti sebe u trenutku kad se stres gomila, to može biti napetost u ramenima, stezanje u grudima, ubrzano disanje ili misli poput: „Ne mogu više ovako.“ To su trenuci kada sebi možemo reći: „Zastani. Udahni, pogledaj šta ti treba.“ Sljedeći korak je priznati sebi da imamo pravo na greške i da nismo sami u ovom iskustvu. Razgovor s drugom osobom, partnerom, prijateljicom, psihologom može pomoći da se razbije taj krug tišine, srama i krivice.
Kako roditelji mogu razviti zdrave načine suočavanja sa stresom i sačuvati unutrašnji mir u svakodnevnim izazovima?
Ključno je razviti male rutine koje nas „vraćaju sebi“. To ne moraju biti velike stvari, dovoljno je 10 minuta u danu koje su samo vaše. To može biti šetnja bez telefona, duboko disanje, pisanje misli u dnevnik, odlazak u kupovinu ili slušanje muzike koja smiruje. Takođe, postavljanje granica je jedan od oblika brige o sebi, reći „ne“ kada je potrebno, ne raditi sve sami, podijeliti odgovornost. Roditeljima često pomaže i promjena perspektive, umjesto da se fokusiramo na ono što nismo stigli, da primijetimo sve ono što jesmo uspjeli tog dana.
Ono što bih ovdje dodatno naglasila i zadržala se jeste ta podjela odgovornosti. U praksi, međutim, to često nije ravnomjerno raspoređeno. Majke često upravljaju svim nevidljivim detaljima porodičnog života: znaju kad dijete ima rođendan kod druga, kada treba ponijeti rezervne čarape u vrtić, kada je zakazan sistematski pregled… i sve to dok balansiraju posao, kuću i sopstvene potrebe koje vrlo lako padnu u drugi plan.
Zato je važno govoriti o potrebi da briga o djeci ne bude „ženski posao“, već zajednička odgovornost oba roditelja, kada god je to moguće. Ako majka sve „vuče“ sama, bez stvarne podrške, vremenom dolazi do hroničnog iscrpljivanja, osjećaja usamljenosti. Zdravi načini suočavanja sa stresom počinju priznavanjem da ne moramo i ne možemo sve sami. To uključuje i konkretne korake, traženje podrške, podjela kućnih obaveza, uključivanje očeva u svakodnevnu brigu o djeci. Jer briga o sebi nije sebičnost, to je preduslov da možemo biti prisutni i dostupni svojoj djeci na način koji želimo.
Da li postoji razlika u tome kako majke i očevi doživljavaju i nose se sa stresom?
Postoje razlike, ali one nisu biološke koliko su kulturološke. Majke se često suočavaju s očekivanjem da budu glavne u svemu vezanom za djecu, da „čitaju misli“ i stalno budu emocionalno dostupne. Očevi, s druge strane, još uvijek se suočavaju s pritiskom da budu stabilni, „jaki“ i manje emocionalni. Zbog toga, očevi često potiskuju stres dok on ne izbije na drugačiji način, kroz povlačenje, frustraciju ili čak fizičke simptome. Oba roditelja imaju stres, ali im treba dati različite alate i podršku da se sa njim nose na način koji im odgovara.
Za kraj, koji bi bio vaš savjet roditeljima – kako njegovati mentalno zdravlje i biti podrška sebi, a time i svom djetetu?
Najvažniji savjet bi bio: budite nježni prema sebi. Roditeljstvo nije trka, niti je u njemu moguće biti savršen. Djeci ne treba savršen roditelj, treba im emocionalno dostupna, autentična osoba koja zna prepoznati kad joj je teško i koja je spremna raditi na sebi. Uključite male rituale njege u svakodnevicu, pričajte o emocijama s djecom, jer kroz vas i oni uče kako da brinu o sebi. I zapamtite, kada njegujete svoje mentalno zdravlje, to je najbolja podrška koju možete dati i sebi, i svom djetetu.
