Samir Bjelić, pedagog senzorne integracije, govori o prepoznavanju senzornnih teškoća, ulozi terapije i važnosti rane stručne podrške Intervju Samir Bjelić, pedagog senzorne integracije.
Biografija: Samir Bjelić rođen je 2. oktobra 1989. godine u Mostaru. Osnovno obrazovanje započeo je u Osnovnoj školi „Šerići“ u Šerićima, dok je srednje obrazovanje završio u Medicinskoj školi u Tuzli. Nakon završetka srednje škole upisao je Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Univerziteta u Tuzli, gdje je 2013. godine stekao zvanje Bachelor specijalne edukacije i rehabilitacije, a 2025. godine i zvanje magistra specijalne edukacije i rehabilitacije. Tokom studija bio je aktivno uključen u volonterski i praktični rad u oblasti edukacije i rehabilitacije. Volonterski angažman započeo je u Centru za djecu sa višestrukim smetnjama „Vrati mi osmijeh“ u Živinicama, gdje je radio s djecom s teškoćama u razvoju. Nakon toga bio je angažovan kao asistent u inkluzivnom odjeljenju J.U. Osnovne škole „Bašigovci“ u Bašigovcima, gdje je učestvovao u izradi individualno prilagođenih programa i pružao direktnu podršku učenicima s teškoćama u učenju. Svoj volonterski rad nastavio je u Centru za djecu sa višestrukim smetnjama „Koraci nade“ u Tuzli, gdje je provodio okupacionu terapiju sa štićenicima Centra.
Godine 2014. zasnovao je radni odnos u Centru za odgoj, obrazovanje i podršku „Los Rosales“ u Mostaru, gdje je i danas zaposlen. Godine 2019. stekao je zvanje pedagog senzorne integracije. U cilju kontinuiranog profesionalnog usavršavanja, pohađao je brojne edukacije i seminare te stekao relevantne certifikate, među kojima su: certifikat Socijalno-edukativnog centra (SEC) za primjenu senzorne integracije u školskim uvjetima, certifikat za primjenu ORFF muzikoterapije u rehabilitaciji i edukaciji, obuka za pružanje prve pomoći u slučaju epileptičkih napada, učešće na međunarodnom seminaru „Autizam – dijagnostika, terapijski rad i praćenje“ u organizaciji Udruženja Autizam u BiH, kao i edukacija na temu Montessori programa u organizaciji Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta i Udruženja za podršku i kreativni razvoj djece i mladih.
Senzorna integracija predstavlja ključni proces u razvoju dječijeg mozga, koji omogućava da informacije iz okoline i tijela budu pravilno primljene, obrađene i primijenjene u svakodnevnom životu. Kada ovaj proces funkcioniše optimalno, dijete uspješno uči, igra se, razvija socijalne vještine i reguliše emocije. Međutim, kod nekih djece dolazi do poteškoća u senzornoj obradi, što može izazvati izazove u ponašanju, pažnji, učenju i emocionalnoj regulaciji. U takvim slučajevima značajnu ulogu ima senzorni terapeut – stručnjak koji, kroz sistematski rad i prilagođene terapijske aktivnosti, pomaže djeci da razviju sposobnost pravilnog reagovanja na senzorne podražaje, povećaju samostalnost i postignu bolju prilagodbu u svakodnevnom okruženju.
U ovom tekstu, kroz intervju sa Samir Bjelićem, pedagogom senzorne integracije, saznat ćemo šta zapravo podrazumijeva rad senzornog terapeuta, kako se razlikuje od drugih oblika terapija, koje su najčešće teškoće s kojima se djeca susreću, te kako roditelji mogu prepoznati i podržati zdrav senzornni razvoj svoje djece.
Roditelj: Gospodine Bjelić, možete li nam objasniti šta je senzorni terapeut i čime se tačno bavi u svakodnevnom radu?
Samir: Senzorni terapeut je stručnjak koji se bavi unapređenjem senzorne integracije, odnosno načina na koji mozak prima i obrađuje informacije putem čula. Njegov cilj je pomoći osobama koje imaju poteškoće u reagovanju na senzorne podražaje da bolje funkcionišu u svakodnevnom životu. U svom radu, kao senzorni terapeut najčešće pomažem djeci s razvojnim poteškoćama, poremećajima iz spektra autizma, ADHD-om i senzornim smetnjama (taktilni sistem, vestibularni sistem, proprioceptivni sistem, auditivni podražaji, vizuelni podražaji kao i teškoće u tjelesnoj šemi, socio-emocionalnim mehanizmima, posturalnim mehanizmima. Procjenu senzorne integracije provodim pomoću SIAT protokola koji uključuje inicijalno snimanje (“baseline”), kliničku opservaciju snimke, razgovor s roditeljima, analizu upitnika za roditelje, kao i snimku interakcije, odnosno igre roditelja s djetetom. Terapijske aktivnosti se provode kroz igru s planiranim vježbama koje podstiču pravilnu obradu senzornih informacija, poboljšavaju pažnju, motoriku i emocionalnu stabilnost i mnoge druge podražaje koji utiču na senzorni razvoj mozga. Važan dio posla uključuje i savjetovanje roditelja kako bi se terapijski efekti primjenjivali i u svakodnevnom okruženju. Senzorni terapeut ima značajnu ulogu u poboljšanju kvaliteta života osoba sa senzornim poteškoćama, pomažući im da razviju samostalnost, sigurnost i bolju prilagodbu okruženju.
Roditelj: Koja je razlika između senzorne terapije i drugih oblika terapija koje se često spominju kod djece (logopedske, radne, fizikalne)?
Samir: U savremenom pristupu dječijem razvoju i rehabilitaciji često se spominju različiti oblici terapija kao što je senzorna, fizikalna, logopedska i dr. Iako se ove terapije razlikuju po ciljevima i metodama rada, zajednički im je krajnji cilj – unapređenje djetetovog funkcionisanja i kvaliteta života. Njihovo razumijevanje i pravilno razlikovanje ključno je za adekvatnu podršku djetetu s razvojnim poteškoćama.
Senzorna terapija usmjerena je na obradu senzornog inputa, odnosno način na koji mozak prima, organizuje i tumači informacije iz čula kao što su dodir, sluh, vid, ravnoteža i položaj tijela u prostoru. Kada dijete ima poteškoće u senzornoj integraciji, ono može biti preosjetljivo, nemirno, povučeno ili imati probleme s pažnjom i samoregulacijom. Senzorna terapija ne uči dijete direktno konkretne vještine poput govora ili pisanja, već stvara neurološku osnovu koja omogućava uspješnije učenje i funkcionisanje u drugim područjima.
Iako se senzorna, logopedska, radna i fizikalna terapija razlikuju po svojim specifičnim ciljevima, one ne djeluju izolovano. Senzorna terapija pruža temelj za regulaciju i pažnju, logopedska razvija komunikaciju, radna terapija osnažuje svakodnevnu funkcionalnost, dok fizikalna terapija unapređuje kretanje i tjelesnu stabilnost. Njihova integrisana primjena omogućava cjelovit pristup djetetovom razvoju i daje najbolje rezultate u terapijskom radu.
Roditelj: Sa kojim uzrastima djece najčešće radite i zbog kojih razloga vam se roditelji najčešće obraćaju?
Samir: Rad u senzornoj sobi najčešće se provodi s djecom ranog i predškolskog uzrasta, posebno u dobi od dvije do sedam godina, jer se u tom periodu najlakše uočavaju teškoće u senzornoj obradi, ponašanju i emocionalnoj regulaciji. U tom uzrastu djeca intenzivno razvijaju osnovne motoričke, kognitivne i socijalne vještine, pa senzorna terapija može imati značajan preventivni i razvojni efekat. Ipak, senzorna soba se koristi i sa djecom školskog uzrasta, a po potrebi i s adolescentima, uz prilagođene terapijske ciljeve.
Roditelji mi se najčešće obraćaju zbog problema s pažnjom i koncentracijom kod djece, izražene nemirnosti, čestih emocionalnih ispada ili poteškoća u samoregulaciji. Čest razlog dolaska je i preosjetljivost na zvuk, dodir, svjetlost ili gužvu, kao i suprotna potreba za jakim senzornim podražajima, koja se manifestuje stalnim kretanjem, skakanjem ili traženjem fizičkog kontakta. Također, roditelji djece s kašnjenjem u razvoju, poremećajima iz spektra autizma, ADHD-om ili teškoćama u socijalnoj interakciji često traže podršku kroz rad u senzornoj sobi.
Kod starije djece i školaraca, razlozi dolaska uključuju poteškoće u školskom funkcionisanju, slabiju koncentraciju, stres, anksioznost i teškoće u prilagođavanju školskom okruženju. U tim slučajevima senzorna soba služi kao siguran prostor za smirivanje, organizaciju nervnog sistema i jačanje sposobnosti samokontrole, što pozitivno utiče na djetetovo svakodnevno funkcionisanje.
Roditelj: Kako senzorna obrada utiče na ponašanje, učenje, pažnju i emocije kod djece?
Samir: Senzorna obrada je proces kojim mozak prima i organizuje informacije iz čula – vida, sluha, dodira, mirisa, okusa, ravnoteže i položaja tijela u prostoru. Kada je pravilna, omogućava djetetu da efikasno reaguje na okolinu, uči, kontroliše ponašanje i reguliše emocije. Kod djece s teškoćama senzorne integracije, podražaji iz okoline mogu biti preintenzivni ili nedovoljni, što se direktno odražava na ponašanje. Neka djeca postaju povučena, plašljiva ili uznemirena, dok druga traže stalnu stimulaciju kroz kretanje, dodir ili zvuk. Takva ponašanja nisu neposlušnost, već način samoregulacije nervnog sistema. Senzorne teškoće utiču i na učenje i pažnju. Djeca koja su preosjetljiva ili traže intenzivnu stimulaciju teže se fokusiraju i mogu biti ometena u učionici. Problemi u obradi podražaja otežavaju planiranje pokreta, praćenje instrukcija i uključivanje u zadatke.
Emocionalno, neuravnotežena senzorna obrada može izazvati frustraciju, anksioznost, razdražljivost ili ispade bijesa. Senzorna terapija pomaže djetetu da se smiri, bolje kontroliše reakcije i razvije stabilniji emocionalni odnos prema okolini.
Roditelj: Može li dijete imati senzorne teškoće, a da se to na prvi pogled ne primijeti?
Samir: Senzorne teškoće kod djece često nisu odmah vidljive i mogu se sakriti iza prividno mirnog ili prilagođenog ponašanja. Dijete može izgledati „poslušno“ ili „smireno“, dok njegov mozak i tijelo stalno ulažu veliki napor da obrade podražaje iz okoline. Takva djeca često razvijaju kompenzacijske strategije, izbjegavajući određene situacije ili se fokusirajući na jednu aktivnost kako bi ignorisala preplavljujuće podražaje. Problemi s pažnjom, organizacijom zadataka, samoregulacijom i potrebom za dodatnom stimulacijom često se ne prepoznaju odmah jer se manifestuju suptilno. Na primjer, dijete može biti preosjetljivo na zvuk, svjetlost ili dodir, a roditelji i učitelji to mogu pripisivati povučenosti ili nepažnji. Slično, dijete koje traži intenzivnu stimulaciju može djelovati nemirno ili razigrano, što ponekad pogrešno tumačimo kao neposlušnost. Zbog toga je važno posmatrati dijete u različitim okruženjima i obraćati pažnju na obrasce ponašanja, a ne samo na očigledne ispade. Rano prepoznavanje senzorne teškoće omogućava pravovremenu terapijsku intervenciju, pomaže djetetu da se lakše prilagođava okolini, razvija samostalnost i emocionalnu stabilnost.
Roditelj: Koji su prvi znakovi koji roditeljima mogu ukazivati da dijete ima poteškoće u senzornoj obradi?
Samir: Senzorne poteškoće kod djece često se ne prepoznaju odmah jer se manifestuju suptilno, ali roditelji mogu primijetiti određene znakove koji ukazuju na probleme u obradi podražaja. Jedan od prvih znakova može biti preosjetljivost – dijete se može iritirati zbog glasnih zvukova, jakog svjetla ili određenih tekstura, dok s druge strane može stalno tražiti intenzivne podražaje, poput ljuljanja, trčanja ili snažnih okusa i mirisa. Također, djeca s poteškoćama u senzornoj obradi često pokazuju poteškoće u pažnji i koncentraciji, brzo gube fokus ili se povlače u vlastiti svijet kada je okolina previše stimulativna. Mogu se javiti i problemi s motorikom i koordinacijom, što se očituje kroz nespretnost ili poteškoće u izvođenju preciznih pokreta. Ponašanje koje se može činiti neobičnim, poput nagle ljutnje, pretjeranog plača ili pretjerane mirnoće i povučenosti, također može biti znak senzorne preosjetljivosti. Djeca često preferiraju poznate rutine i teško se prilagođavaju promjenama, što dodatno ukazuje na potrebe njihove senzorne obrade. Prepoznavanje ovih ranih znakova od strane roditelja izuzetno je važno jer omogućava pravovremenu podršku i prilagođavanje okoline, što djetetu pomaže da se razvija u sigurnom i stimulativnom okruženju.
Roditelj: Na šta bi roditelji trebali obratiti pažnju u svakodnevnim situacijama poput hranjenja, oblačenja, igre ili spavanja?
Samir: Roditelji djece trebali bi posebno obraćati pažnju na reakcije djeteta u svakodnevnim aktivnostima, jer upravo one često otkrivaju kako dijete obrađuje podražaje iz okoline.
Tokom hranjenja, dijete može odbijati određenu hranu zbog teksture, mirisa ili ukusa, ili pokazivati nelagodu pri pokušaju novih jela. Kod oblačenja, osjetljivost na materijale, etikete ili uske odjevne predmete može izazvati nervozu, plač ili odbijanje odjeće.
U igri, roditelji mogu primijetiti da dijete izbjegava određene aktivnosti, osjetljive zvukove ili dodire, ili naprotiv, traži intenzivne senzorne podražaje, poput trčanja, ljuljanja ili udaranja igračaka. Spavanje također može biti izazovno – dijete može imati poteškoće sa smirivanjem, reagirati na najmanje zvukove ili svjetlo, ili imati potrebu za određenim rutinama kako bi se osjećalo sigurno i spokojno.
Roditelj: Da li postoje razlike u znakovima senzorne disfunkcije kod beba, male djece i predškolaca?
Samir: Razlike u znakovima senzorne disfunkcije jasno se uočavaju kada se posmatraju kroz prizmu uzrasta djeteta, jer se razvoj nervnog sistema, motorike, emocionalne regulacije i socijalnih vještina odvija postepeno. Iako je osnova senzorne disfunkcije ista – otežana obrada i integracija senzornih informacija – način na koji se ona ispoljava mijenja se kako dijete raste i kako se od njega očekuju složenije funkcije.
U dojenačkom periodu senzorne teškoće najčešće se ogledaju u problemima samoregulacije. Bebe mogu pretjerano ili slabo reagovati na dodir, zvuk ili svjetlo, teško se smiruju, loše spavaju ili imaju poteškoće s hranjenjem. Ovi znaci su često suptilni i mogu se pripisati temperamentu djeteta.
Kod male djece, senzorna disfunkcija postaje izraženija kroz ponašanje. Česti su intenzivni ispadi bijesa, izbjegavanje određenih tekstura hrane i snažne reakcije na zvukove. Neka djeca stalno traže kretanje i fizičku stimulaciju, dok se svakodnevne aktivnosti poput pranja kose ili šišanja doživljavaju kao izrazito neugodne.
U predškolskom uzrastu senzorne teškoće utiču na učenje i socijalne odnose. Djeca mogu imati problema s pažnjom, tolerancijom na buku i grupne aktivnosti, kao i s koordinacijom i emocionalnom regulacijom. Reakcije često djeluju pretjerano u odnosu na situaciju, što može otežati funkcionisanje u vrtiću i među vršnjacima.
Roditelj: Kako razlikovati “fazno ponašanje” od stvarnog senzornog problema?
Samir: Razlikovanje „faznog ponašanja“ od stvarnog senzornog problema često je izazovno, jer se mnoga ponašanja kod djece javljaju kao dio normalnog razvoja. Ipak, postoje jasni pokazatelji koji pomažu da se uoči da li je riječ o prolaznoj razvojnoj fazi ili o trajnoj teškoći u senzornoj obradi.
Razlikovanje faznog ponašanja od stvarnog senzornog problema zasniva se na trajanju, intenzitetu i uticaju ponašanja na svakodnevno funkcionisanje djeteta. Fazna ponašanja su prolazna, javljaju se u određenom razvojnom periodu i postepeno nestaju kako dijete sazrijeva. Obično su ograničena na pojedine situacije i ne ometaju značajno djetetov svakodnevni život.
Senzorni problem je, s druge strane, trajan i dosljedan. Dijete reaguje slično u različitim okruženjima, a reakcije su često intenzivne i neproporcionalne podražaju. Takva ponašanja se ponavljaju, ne smanjuju se s vremenom i značajno utiču na aktivnosti poput hranjenja, oblačenja, igre, socijalne interakcije i učenja.
Ključna razlika je u tome da li ponašanje prolazi samo od sebe ili dugoročno ometa djetetov razvoj. Kada teškoće traju mjesecima i utiču na kvalitet života djeteta, potrebno je potražiti stručnu procjenu.
Roditelj: Šta podrazumijevamo pod “zdravim senzornim razvojem” kod djece?
Samir: Pod zdravim senzornim razvojem kod djece podrazumijevamo sposobnost nervnog sistema da na adekvatan način prima, organizuje i integriše informacije iz okoline i iz vlastitog tijela, te da dijete na osnovu tih informacija reaguje primjereno situaciji. Zdrav senzorni razvoj omogućava djetetu da se osjeća sigurno u svom tijelu, da se uspješno kreće, uči, igra i uspostavlja odnose s drugima.
Dijete sa zdravim senzornim razvojem može tolerisati uobičajene senzorne podražaje poput dodira, zvukova, svjetla i različitih tekstura, bez pretjeranih ili slabih reakcija. Ono pokazuje uravnotežene motoričke sposobnosti, dobru svjesnost tijela i prostora, te sposobnost da prilagodi svoje ponašanje zahtjevima okoline. Takođe, dijete je u stanju da se smiri nakon uzbuđenja, da održi pažnju i da reguliše svoje emocije na razvojno primjeren način.
Zdrav senzorni razvoj podrazumijeva i radoznalost, istraživanje okoline kroz igru i kretanje, kao i fleksibilnost u suočavanju s novim iskustvima. Kako dijete raste, ove sposobnosti postaju osnova za uspješno učenje, socijalnu interakciju i emocionalnu stabilnost, čineći temelj cjelokupnog razvoja i svakodnevnog funkcionisanja.
Roditelj: U kojem trenutku roditelji trebaju potražiti stručnu pomoć?
Samir: Roditelji trebaju potražiti stručnu pomoć kada djetetove reakcije i ponašanja traju duže vrijeme, ponavljaju se i ometaju svakodnevno funkcionisanje i djeteta i porodice. Povremene razvojne faze su očekivane, ali zabrinutost koja ne prolazi zahtijeva pažnju.
Stručna procjena je preporučljiva ako dijete pokazuje izražene reakcije na senzorne podražaje, ako se teškoće javljaju u više okruženja i ako se s vremenom ne smanjuju. Posebno je važno reagovati kada senzorne teškoće utiču na hranjenje, spavanje, igru, učenje, emocionalnu regulaciju ili socijalne odnose. Ako ponašanja traju mjesecima i stvaraju stres djetetu ili porodici, ne treba čekati – rana stručna podrška može značajno olakšati djetetov razvoj.
Roditelj: Koju biste poruku poslali roditeljima koji osjećaju da “nešto nije uredu” ali se boje potražiti pomoć?
Samir: Roditelji najbolje poznaju svoje dijete i često prvi primijete određene znakove da se dijete bori s nečim što okolina možda ne vidi. Slušanje tog unutrašnjeg osjećaja nije znak pretjerivanja, već odgovornosti i brige.
Traženje pomoći ne znači da s djetetom „nešto nije u redu“, niti da je roditelj pogriješio. Naprotiv, to je čin snage i ljubavi. Stručna procjena ne nosi automatski dijagnozu, već pruža razumijevanje, smjernice i podršku. U mnogim slučajevima, rana pomoć može spriječiti veće teškoće i olakšati svakodnevni život djeteta i porodice.
Najvažnija poruka roditeljima jeste da nisu sami i da pomoć postoji. Briga koju osjećaju već pokazuje da su dobri roditelji. Postaviti pitanje i potražiti savjet uvijek je bolji korak nego ostati u strahu i sumnji, jer pravovremena podrška može napraviti veliku razliku u djetetovom razvoju.
