Rana intervencija kao ključ razvoja djece

Razgovor s Denisom Šabanovićem iz FIDUCIA centra o motoričkom razvoju, terapiji i ulozi porodice u rehabilitaciji djece.

Intervju: Denis Šabanović, FIDUCIA – Centar za motorički razvoj i masažu djece iz Tuzle

U Tuzli djeluje FIDUCIA – Centar za motorički razvoj i masažu djece, mjesto posvećeno procjeni, praćenju i terapijskom radu s djecom koja imaju neurorazvojna odstupanja i motoričke poteškoće. Kroz savremen i individualizovan pristup, centar nastoji svakom djetetu omogućiti najbolji mogući razvojni potencijal, uz snažnu podršku porodici.

O važnosti rane intervencije, savremenih terapijskih metoda i izazovima s kojima se roditelji susreću, razgovarali smo s Denisom Šabanovićem, koji kroz svoj stručni rad u FIDUCIA centru svakodnevno pomaže djeci da ostvare veći stepen samostalnosti, sigurnosti i kvaliteta života.

Roditelj: Možete li nam predstaviti rad FIDUCIA – Centra za motorički razvoj i masažu djece i usluge koje pružate najmlađim pacijentima?

Denis: FIDUCIA – Centar za motorički razvoj i masažu djece iz Tuzle bavi se procjenom, praćenjem i tretmanom djece s neurorazvojnim odstupanjima, motoričkim poteškoćama i različitim razvojnim sindromima. Misija Centra je omogućiti svakom djetetu da ostvari svoj maksimalni funkcionalni potencijal kroz individualizovan pristup, stručan terapijski rad i kontinuiranu podršku porodici.

U radu primjenjujem savremene metode dječije rehabilitacije, s posebnim fokusom na DMI terapijski pristup, za koji posjedujem certifikat, kao i individualno prilagođenu kineziterapiju prema uzrastu i potrebama svakog djeteta. Poseban naglasak stavljam na ranu intervenciju, razvoj motorike, posturalnu kontrolu, ravnotežu, koordinaciju i povećanje samostalnosti u svakodnevnim aktivnostima.

Također, važan segment mog rada predstavlja edukacija roditelja, jer vjerujem da najbolji rezultati dolaze kroz zajednički rad terapeuta i porodice.

Roditelj: Šta podrazumijeva rad s neurorizičnom djecom i koji su najčešći izazovi s kojima se roditelji susreću?

Denis: Rad s neurorizičnom djecom podrazumijeva rano prepoznavanje odstupanja u motoričkom i neurološkom razvoju kod djece koja su imala rizičnu trudnoću, prijevremeni porod, komplikacije pri porodu, genetske faktore ili određene neurološke dijagnoze.

Najveći izazov za roditelje često predstavlja osjećaj straha i neizvjesnosti nakon saznanja da razvoj njihovog djeteta ne prati očekivani tok. Roditelji se često suočavaju s preopterećenošću informacijama, različitim mišljenjima i nesigurnošću kome vjerovati. Upravo zbog toga smatram da je od izuzetne važnosti pružiti stručnu podršku, jasne smjernice i osjećaj sigurnosti kako bi roditelji znali da nisu sami u procesu rehabilitacije.

Roditelj: Koliko je rana dijagnostika važna kada govorimo o motoričkom razvoju djece?

Denis: Rana dijagnostika ima presudan značaj jer omogućava pravovremeno uključivanje djeteta u terapijski proces u periodu kada je nervni sistem najprilagodljiviji i kada su mogućnosti za napredak najveće. Što se ranije prepoznaju odstupanja u razvoju, veće su šanse za unapređenje funkcionalnih sposobnosti djeteta.

Pravovremena intervencija može značajno uticati na kvalitet života, smanjiti posljedice određenih stanja te poboljšati motoričke, posturalne i funkcionalne sposobnosti.

Roditelj: Kada roditelji trebaju obratiti pažnju na moguće znakove odstupanja u razvoju bebe ili djeteta?

Denis: Roditelji trebaju obratiti pažnju ukoliko dijete kasni u motoričkim fazama razvoja, pokazuje izraženu mlitavost ili ukočenost, ne ostvaruje kontakt očima, ne prati predmete pogledom, asimetrično koristi tijelo ili ima poteškoće pri okretanju, sjedenju, puzanju ili hodanju.

Važno je naglasiti da svako dijete ima individualan tempo razvoja, ali ukoliko postoje sumnje ili odstupanja, preporučujem stručnu procjenu kako bi se pravovremeno reagovalo i pružila adekvatna podrška.

Roditelj: Radite s djecom koja imaju dijagnoze poput cerebralne paralize, West sindroma i različitih razvojnih sindroma. Koliko je individualan pristup važan u terapiji?

Denis: Individualan pristup predstavlja osnov uspješne rehabilitacije. Nijedno dijete nije isto i svaka dijagnoza manifestuje se drugačije, zbog čega terapijski plan mora biti prilagođen uzrastu, funkcionalnim sposobnostima, potrebama i potencijalima svakog djeteta.

Kroz individualizovan pristup postavljaju se realni ciljevi, a terapijski tretman kontinuirano se prilagođava napretku djeteta. Upravo takav pristup daje najbolje rezultate u razvoju motorike, povećanju samostalnosti i unapređenju kvaliteta života.

Roditelj: Šta je zapravo West sindrom i koji su prvi simptomi koje roditelji najčešće primijete?

Denis: West sindrom je rijedak, ali ozbiljan neurološki poremećaj koji se najčešće javlja u ranom dojenačkom periodu, a karakterišu ga epileptični spazmi, zastoj ili regresija razvoja te specifične promjene na EEG nalazu.

Roditelji najčešće primijete kratke i ponavljajuće trzaje tijela, naglo savijanje glave i trupa, neobične pokrete nakon buđenja ili promjene u ponašanju i razvoju djeteta. Veoma je važno da dijete što prije pregledaju neuropedijatar i dječiji fizijatar kako bi se pravovremeno započelo liječenje i rehabilitacija.

Roditelj: Kod djece s cerebralnom paralizom, koliko kontinuirana fizioterapija i kineziterapija mogu uticati na kvalitet života?

Denis: Kontinuirana fizioterapija i kineziterapija imaju izuzetno važnu ulogu u očuvanju i unapređenju funkcionalnih sposobnosti djece s cerebralnom paralizom. Redovan terapijski rad može poboljšati pokretljivost, ravnotežu, koordinaciju, posturu i nivo samostalnosti djeteta.

Terapijski proces ne utiče isključivo na fizičke sposobnosti, već i na socijalizaciju, samopouzdanje i aktivnije uključivanje djeteta u svakodnevne aktivnosti.

Roditelj: Koliko je važna saradnja terapeuta, roditelja i ljekara u procesu rehabilitacije djeteta?

Denis: Saradnja terapeuta, roditelja i ljekara predstavlja temelj uspješne rehabilitacije. Najbolji rezultati postižu se kada svi učesnici imaju zajednički cilj i kontinuirano razmjenjuju informacije o napretku djeteta.

Roditelji provode najviše vremena s djetetom i njihova uključenost u terapijski proces od ogromnog je značaja. Kada postoji kvalitetna komunikacija između stručnog tima i porodice, dijete dobija efikasniju i kvalitetniju podršku.

Roditelj: Koje deformitete kod djece danas najčešće viđate i mogu li se uspješno korigovati uz pravovremeni tretman?

Denis: U praksi se često susrećem s deformitetima poput ravnih stopala, nepravilnog držanja tijela, skolioze, kifoze, lordoze, tortikolisa i različitih posturalnih odstupanja.

Uz pravovremeno prepoznavanje problema, adekvatan terapijski pristup i redovno provođenje vježbi, veliki broj deformiteta može se značajno korigovati ili držati pod kontrolom. Upravo zbog toga preventivni pregledi i rana intervencija imaju izuzetno važnu ulogu.

Roditelj: Koliko savremene metode terapije danas mogu pomoći djeci da ostvare bolju pokretljivost i samostalnost?

Denis: Savremene metode terapije značajno su unaprijedile mogućnosti rehabilitacije djece. Kombinacijom različitih terapijskih pristupa moguće je unaprijediti motoričke funkcije, koordinaciju pokreta, stabilnost i funkcionalnu nezavisnost djeteta.

U svom radu nastojim pratiti savremene pristupe rehabilitaciji i kontinuirano se stručno usavršavati. U narednom periodu planiram dodatnu edukaciju iz oblasti TENS stimulacije s ciljem proširenja terapijskih mogućnosti i pružanja još kvalitetnijeg, savremenog i individualno prilagođenog pristupa svakom djetetu.

Roditelj: Roditelji često osjećaju strah i nesigurnost nakon postavljanja dijagnoze. Kako im pristupate i pružate podršku?

Denis: Roditeljima je u tim trenucima najpotrebnije razumijevanje, podrška i iskrena komunikacija. Važno mi je saslušati njihove strahove, objasniti stanje djeteta na jasan i stručan način te pružiti realne smjernice za naredne korake.

Trudim se da roditelji budu aktivni učesnici terapijskog procesa, jer kada razumiju ciljeve terapije i način rada, osjećaju veću sigurnost i povjerenje. Emotivna podrška porodici jednako je važna kao i sam terapijski tretman.

Roditelj: Koliko je važno da roditelji i kod kuće nastave raditi vježbe i pridržavati se preporuka terapeuta?

Denis: Kućni program vježbi ima izuzetno važnu ulogu jer kontinuitet rada daje najbolje rezultate. Terapija ne završava izlaskom iz Centra – svakodnevne aktivnosti i pravilno provođenje preporuka kod kuće imaju veliki uticaj na napredak djeteta.

Naravno, vježbe moraju biti prilagođene mogućnostima porodice i provoditi se na pravilan način, zbog čega edukacija roditelja predstavlja važan dio mog rada.

Roditelj: Koji su najčešći mitovi ili zablude kada govorimo o motoričkom razvoju djece i terapijama?

Denis: Jedna od najčešćih zabluda jeste vjerovanje da će dijete „samo prerasti“ određene poteškoće bez stručne procjene i tretmana. Također, roditelji često očekuju brze rezultate, iako rehabilitacija predstavlja proces koji zahtijeva vrijeme, kontinuitet i strpljenje.

Važno je naglasiti da svako dijete napreduje individualnim tempom i da pravovremena stručna podrška može napraviti veliku razliku u razvoju i funkcionalnosti djeteta.

Roditelj: Na koji način događaji poput sajmova i edukativnih okupljanja mogu pomoći roditeljima da dođu do pravih informacija i stručne podrške?

Denis: Sajmovi, radionice i edukativna okupljanja imaju veliki značaj jer roditeljima omogućavaju direktan kontakt sa stručnjacima različitih profila, razmjenu iskustava i pristup provjerenim informacijama.

Takvi događaji podižu svijest o važnosti rane intervencije, rehabilitacije i podrške porodici, ali i pomažu roditeljima da se osjećaju manje usamljeno u procesu kroz koji prolaze. Edukacija i podrška zajednice imaju važnu ulogu u stvaranju kvalitetnijeg sistema podrške djeci s razvojnim poteškoćama i njihovim porodicama.

Zaključna poruka

Svako dijete zaslužuje priliku da razvije svoje potencijale u najvećoj mogućoj mjeri. Pravovremena procjena, rana intervencija, individualizovan pristup i zajednička saradnja roditelja i stručnjaka mogu napraviti značajnu razliku u kvalitetu života djeteta. Cilj nije samo napredak u motorici, već stvaranje što veće samostalnosti, sigurnosti i kvalitetnijeg svakodnevnog funkcionisanja djeteta i njegove porodice.