Amira, majka četvero djece i pedagogica, otkriva zašto je blizak odnos s djetetom važniji od savršenih metoda odgoja.
Intervju: Amira Zubčević, dipl. pedagogica
Odgoj djeteta nije put na kojem uvijek imamo spremne odgovore. To je put na kojem učimo zajedno sa svojom djecom – kroz igru, greške, izazove, male pobjede i svakodnevne trenutke koji često prođu neprimijećeno. Upravo o potrebi da djecu bolje razumijemo, da prepoznamo njihove potrebe i da im budemo stvarno prisutni govori Amira, majka četvero djece i pedagogica, koja je svoje profesionalno i životno iskustvo pretočila u rad s djecom. Iz njene želje da se bavi djecom nastala je Mozgaonica, edukativni centar koji kroz cjelodnevni boravak, radionice i različite edukativne programe pruža djeci prostor za igru, istraživanje i razvoj. Nedavno je svoj rad proširila i otvaranjem Senzorne sobe Dobrinja, namijenjene djeci kojoj je potrebna dodatna podrška u senzornoj integraciji i svakodnevnom funkcionisanju. U razgovoru za Roditelj Amira govori o tome zašto je igra mnogo više od zabave, šta nam dječje ponašanje zapravo pokušava poručiti, kako prepoznati kada je djetetu potrebna stručna podrška te koliko roditelji danas, u potrazi za „savršenim roditeljstvom“, ponekad zaborave ono najvažnije – biti prisutni.
Otvoreno govori i o izazovima odrastanja u vremenu ekrana, ubrzanog života i sve manjeg prostora za slobodnu igru, ali i o vlastitom iskustvu majčinstva koje ju je, kako kaže, naučilo da traženje pomoći nije znak slabosti, već hrabrosti.
Roditelj: Amira, majka ste četvero djece, pedagogica po struci i žena koja je kroz vlastito životno iskustvo morala pronaći snagu za novi početak. Kako je nastala Mozgaonica i koliko je Vaše majčinsko iskustvo uticalo na način na koji danas radite s djecom?
Amira: Mozgaonica je odgovor na moju potrebu da se bavim djecom. Za japanski termin “ikigai” čula sam nedavno ali sam odmah znala šta je moj“ ikigai“ ( razlog zbog kojeg ustaješ ujutro), a to je rad sa djecom. Mozgaonica je edukativni centar koji puža uslugu cjelodnevnog boravka djece, predškolskog i mlađeg školskog uzrasta, kao i večernje edukativne radionice. Kompletna usluga nalazi se na web stranici mozgaonica.ba.
Dok sam se bavila vlastitom djecom, smatrala sam da ja utičem na njihov sveukupni razvoj a sad kad su oni odrasli, uviđam da su oni uticali na moj sveukupni razvoj. Kada kao roditelji shvatimo da su nam djeca podarena da bi nas oblikovala i pomogla da budemo bolji ljudi, prestanemo biti njihovi vladari a počinjemo biti njihovi saputnici, nikako ne umanjujući roditeljsku odgovornost.Roditeljska dužnost je obezbjediti djetetu ono što mu je potrebno ( a ne ono što dijete želi), uspostaviti red, pravila, rutinu i dosljednost.
Roditelj: Mozgaonica već godinama kroz igru, zabavu i edukativne sadržaje potiče razvoj dječjih sposobnosti. Šta djeca kroz igru zapravo uče i zašto je igra toliko važna za njihov razvoj?
Amira: Chat Gpt će vam dati koncizne i jasne odgovore o važnosti igre a ja ću na te odgovare dodati svoj stav i preporuku: Roditelji su zaboravili kako je lijepo igrati se, jer im doba konzumerizma nudi rješenja za sve probleme i tako otima užitak igre. Osim igračaka za sve razvojne faze i vještine, igraonica, rođendaonica, koje odvajaju djecu od vas, vama se nude welness, spa, teretana…i pod izgovorom rješenja za vaše brige, uskraćuje vam se bliski kontakt sa djetetom. Savjet: jedan termin za teretanu zamjenite vježbama u krevetu( dižite dijete u zrak, valjajte se, golicajte, premećite….). Jedan odlazak po novu lego igračku zamjenite pravljenjem igračke od kartona, šatora od stolica i deka, životinja od tijesta. Vratite bliski kontakt sa djecom kroz zajedničku igru i saznaćete mnogo i o djetetu i o sebi.
Roditelj: Roditelji često očekuju da dijete bude mirno, poslušno i koncentrisano. Koliko su dječje potrebe zapravo različite i zašto je važno razumjeti šta nam dijete svojim ponašanjem pokušava poručiti?
Amira: Djetetova svakodnevna potreba za igrom, kretanjem, trčanjem i istraživanjem mora biti zadovoljena da bi ono moglo biti mirno i skoncentrisano kada to neki zadatak traži. Tačka. Pedagogija pupčane vrpce ukazuje nam na važnost odnosa između djeteta i majke i njene intuicije. Majka uvijek zna kad nešto nije u redu. Pitanje je ( umjesto osjećaja krivice) šta možemo učiniti da djetetovo ponašanje ne ometa svakodnevno funkcionisanje cijele porodice. Izreka kaže: “Potrebno je selo da se odgoji dijete” Pomoć članova porodice ili stručnjaka iz oblasti razvoja i odgoja nisu priznanje nemoći, već korisni alati za pomoć u razvoju djeteta.A što se različitosti tiče, hvala Bogu svi smo mi različiti, tako i različitihpotreba a djeca imaju svoje roditelje – stručnjake za prepoznavanje potreba njihovog djeteta.
Roditelj: Nedavno ste otvorili i Senzornu sobu Dobrinja. Šta je senzorna integracija i kome je ovakav prostor namijenjen?
Amira: Senzorna integracija je načina na koji mozak prima i obrađuje informacije putem čula. Cilj tretmana je pomoći osobama koje imaju poteškoće u reagovanju na senzorne podražaje da bolje funkcionišu u svakodnevnom životu. Namjenjen je djeci s razvojnim poteškoćama, poremećajima iz spektra autizma, ADHD-om i senzornim smetnjama (taktilni sistem, vestibularni sistem, proprioceptivni sistem, auditivni podražaji, vizuelni podražaji) kao i teškoće u tjelesnoj šemi, socio-emocionalnim mehanizmima, posturalnim mehanizmima. Dakle, ukoliko bilo koji od navedenih sistema, nema adekvatne odgovore na podražaje, koji ometaju svakodnevno funkcionisanje potrebno je uključiti tretmane senzorne integracije. Procjena senzorne integracije provodi se pomoću SIAT protokola koji uključuje inicijalno snimanje (“baseline”), kliničku opservaciju snimke, razgovor s roditeljima, analizu upitnika za roditelje, kao i snimku interakcije, odnosno igre roditelja s djetetom. Terapijske aktivnosti se provode kroz igru s planiranim vježbama koje podstiču pravilnu obradu senzornih informacija, poboljšavaju pažnju, motoriku i emocionalnu stabilnost i mnoge druge podražaje koji utiču na senzorni razvoj mozga. Tretman uključuje i savjetovanje roditelja kako bi se terapijski efekti primjenjivali i u svakodnevnom okruženju.
Senzorna soba u kojoj se provodi procjena i tretman opremljena je specijaliziranom opremom i alatima a osnovna aktivnost je igra koja je prilagođena interesu i potrebama djeteta.
Roditelj: Neka djeca burno reaguju na zvukove, dodir, određenu hranu, gužvu, svjetlost ili promjene rutine. Kada takve reakcije možemo posmatrati kao dio dječjeg temperamenta, a kada je važno potražiti stručnu procjenu i podršku?
Amira: Ukoliko odgovori djeteta na navedene podražaje( poput plača, zaleđenosti, pokrivanja ušiju, očiju, nekontrolisanog kretanja, odbijanja) ometaju svakodnevno funkcionisanje potrebno je potražiti stručnu pomoć i podršku.
Roditelj: Često kažemo da je dijete „nemirno“, „osjetljivo“ ili „zahtjevno“. Koliko takve etikete mogu biti pogrešne i šta se može nalaziti u pozadini ponašanja koje odraslima djeluje izazovno?
Amira: Etikete su produkt nemoći, neznanja, neprilagođenog ponašanja ljudi koji su skloni etiketiranju. Koliko god ih smatrali štetnim one neće nestati iz našeg društva. Razumijem ja vaše pitanje o etiketiranju i svjesno ili nesvjesno skloni smo mi davati svoje stavove i koristiti različite termine kako bi istakli da se neko ne uklapa u naše obrasce ponašanja. Bolno je kad vam dijete dobije neku etiketu, ali ako analiziramo zašto je dijete dobilo etiketu, možemo odlučiti na koji način ćemo svoje dijete zaštiti i pomoći mu. Možemo promjeniti društvo u kom se dijete nalazi( ako je okruženo zlobnim namjerama), možemo naučiti dijete kako da se nosi sa takvim izazovom( asertivno ponašanje), ili možemo otkriti da se naše dijete ponaša neprikladno i raditi na tome da se ponašanje promjeni.
Sa druge strane, imenovanje ponašanja djeteta poput nemirnog, osjetljivog ili zahtjevnog potrebno je da bi definisali problem i potražio uzrok. Kada je dijete nemirno i u kojim situacijama; zbog čega je zahtjevno; na šta je osjetljivo; su pitanja koja nas mogu dovesti do uzroka problema a uzrok može biti neadekvatno socijalno okruženje, narušeni porodični odnosi, zdravstveni problemi, razvojni problemi itd. Kada se utvrdi uzrok onda se može raditi na rješavanju problema.
Roditelj: Koliko su roditelji danas opterećeni očekivanjima da sve rade „kako treba“? Šta biste savjetovali roditelju koji se osjeća iscrpljeno, nesigurno ili krivim jer ne zna kako pomoći svom djetetu?
Amira: Neadvo su mi počele „isakati“ objave psihologa i porodičnih terapeuta o tome kako za sve imamo termin i kako smo fokusirani na brigu o sebi, savršenom roditeljstvu, postavljanju granica, sposobnosti da kažemo ne, kad nam nešto ne godi i kako ćemo se vrlo brzo dovesti u poziciju da ćemo upotpunosti zadovoljiti sve svoje potrebe ali ćemo ostati sami. Raduju me takve objave, jer mislim da kao što su nam ponude igračaka i igraonica oduzele radost igre sa vlastitim djetetom, tako će nam i „ganjanje“ raznih metoda savršenog roditeljstva oduzeti sposobnost da udemo prisutni. Moj savjet roditeljima je uvijek: „Budite prisutni“. Budite prisutni onakvi kakvi jeste, bez da razmišljate da li ste trebali nešto reći, da li ste dijete u tom trenutku uvrijedili, da li ste ga traumatizovali, da li ste bili prestrogi, preblagi…..jer vi svoje dijete volite i dijete to zna. Nema univerzalonog, tajnog recepta za savršenog roditelja. Nema savršenog roditelja. Vaše dijete ima vas, a vi imate urođenu sposonost da se brinete za svoje dijete, samo trebate vjerovati svojoj sposobnosti, svom instiktu.
Roditelj zna kako pomoći djetetu. Kad ima temperaturu vodi ga pedijatru, kad slomi ruku vodi ga ortopedu a kad ima razvojne ili ponašajne poteškoće vodi ga psihologu, defektologu, logopedu… Malo imamo problem sa ovim zadnjim rješenjem, jer još uviiek živimo u društvu u kojem ono što se ne vidi fizički pravimo se da ne primjećujemo. Zbog toga, ne reagujemo odmah, kao kad dijete dobije tempreaturu,a kad okasnimo sa reakcijom produžujemo vrijeme za otkrivanje uzroka i trajanja tretmana.
Roditelj: Iz Vašeg dugogodišnjeg iskustva, koji su izazovi odrastanja s kojima se djeca danas najčešće susreću i na koje bi roditelji trebali obratiti više pažnje?
Amira: Osim fizičke aktivnosti, boravka na otvorenom koje je djetetu neophodno a brzina življenja, preopterećenost i nekvalitetno slobodno vrijeme roditelja utiču na smanjenje vremena boravka djeteta u zadovoljenju te potrebe, vrijeme provedeno ispred ekrana je najrazorniji faktor koji nas dovodi do različitih izazova.
Znate, kad dijete od 3 godine imenuje predmete na engleskom jeziku nije samo problem što mu na maternji jezik prevodimo termine, problem je što dijete već živi u virtuelnom svijetu i ovaj svijet mu nije interesantan. Osim toga previše vemena ispred ekrana jasno ukazuje na premalo vremena u interakciji sa roditeljima, vršnjacima i kad proces socijalizacije i usvajanja razvojnih vještina zaostaje, vremenom se razvijaju ozbiljne poteškoće zbog kojih je sve više mladih aknsiozno i sucudno.
Kada djeca izvode trikove i zabavljaju drugare neprimjerenm sadržajem nje problem samo što je sadržaj neprimjeren, problem u tome što je obrazac ponašanja usvojilo od youtubera ili sa tiktoka kojeg prate i druga djeca i jako dobro se razumiju. Iz pristojnosti će možda saslušati vaš stav o tome ali neće prestati da prati te sadržaje jer želi biti zabavan svojim drugarima.
Six_seven je jedna fraza koja je postala viralna i sad djeca nose majce, pernice, privjeske da bi bili „Cool“ i „in“ ali sve to su im kupili roditelji i nesvjesno podržali ideju da su uzori ponašanja virtualni.
To što je djeci pažnja i koncentracija znatno kraća, što nemaju vještine koje odgovaraju uzrasnoj dobi izazov je za učitelje koji će po mom mišljenju dovesti do novih parametara u koje će se djeca moći uklopiti kako bi bili u skladu sa razvojnim karakteristikama.
Kad sam 2020. godine pokrenula Mozgaonicu, nisam kupila televizor(sa namjerom da prikazujemo prezentacije i poučne sadržaje) jer nisam imala dovoljno novca. Vrlo brzo sam shvatila da je to glavna prednost našeg boravka, jer su djeca morala biti zauzeta igrom, crtanjem, trčanjem i svim drugim aktivnostima neophodnim za njihov zdrav razvoj i počela se hvaliti kako nemamo televizor. A nikad me nijedno dijete nije pitalo imamo li televizor i hoćemo li gledati crtani film. Takođe sam shvatila(kad sam imala dovolno novca) da moja ideja da televizor koristimo isključivo za edukativne sadržaje ne bi uspjela kao što ni većini nas ne uspje na internetu samo pronaći odgovor na neko pitanje jer zvršimo kupujući stoljnak na Temu u pola jedan u noći a sutra smo prva smjena.
Poruka za sve nas: Mi smo djeci uzor. Ako nećemo da koriste telefon, ne možemo ga ni mi koristiti u njihovom prisustvu. Ako želimo da dijete čita, i mi trebamo čitati. Ako želimo da dijete samo nađe svoju zanimaciju i mi trebamo imati svoju zanimaciju.
Roditelj: Kada govorimo o razvoju djeteta, koliko su važni rana podrška i pravovremeno prepoznavanje određenih potreba? Postoji li trenutak kada roditelj ne bi trebao čekati da dijete „samo preraste“ određeno ponašanje?
Amira: Za odgovor na ovo pitanje potrebno je puno više prostora. Međutim vjerujem da sam kroz prethodne odgovore ukazala na odgovornost roditelja da prate razvoj svog djeteta i važnost traženja pomoći kad im njihov instink kaže da to treba uraditi
Roditelj: Kako izgleda jedan dan u Mozgaonici i Senzornoj sobi Dobrinja – šta roditelji mogu očekivati kada prvi put dovedu svoje dijete?
Amira: Mozgaonica je od svih aktivnosti koje se realizju, ponajviše produženi boravak za djecu mlađeg školskog uzrasta. Naš rad već šestu godinu prepoznatljiv je na području Dobrinje i već treću godinu za redom lista čekanja je poprilično duga i ne možemo odgovriti zahtjevima roditelja trenutnim kapacitetom. Međutim, umjesto širenja kapaciteta za boravak djece školaraca, mi smo se odlučili za dodatne večernje usluge, poput Brainonrain programa, uskoro i Lego programa a ja sam svoju ekspertizu odlučila usmjeriti u područje senzorne interacije.
Sve je više djece sa razvojnim poteškoćama, podaci su poražavajući a kapaciteti nedovoljni kako bi im se omogućio brži napredak u sticanju potrebnih vještina.
Senzorna integracija je savremena metoda rada koja predstavlja podršku defektološkom, logopedskom i psihološkom radu sa djecom na načina da bolje senzorno procesiranje doprinosi razvoju pažnje, koncentracije, boljih postularnih mehanizama i razvoju govora.
U Senzornoj sobi, nakon inicijanog razgovora sa roditeljima, SIAT protokola, dogovaraju se tretmani koji podrazumijevaju rad jedan na jedan u prisustvu roditelja u ciklusu od najmanje 10 tretmana, nakon čega se prate rezultati rada i dogovara eventualni nastavak saradnje.
Roditelj: Kao majka četvero djece i pedagogica, šta Vas je majčinstvo naučilo o djeci, a šta Vas je rad s djecom naučio o roditeljima?
Amira: Majčinstvo me je naučilo da traženje pomoći nije znak slabosti, već znak hrabrosti i da trnoviti put roditeljstva kroz pogreške, padove, upornost i posvećenost vodi do mudrosti i samoaktualizacije.
Rad sa djecom naučio me je da roditelji svoju djecu vole neizmjerno, i ako možda nisu ni svjesni od brige i obaveza. Kad roditelj nakon napornog dana na poslu dođe po svoje dijete koje mu pokazuje neki crtež toliko se ozari da sve brige slete sa njihovoh ramena. I kad nakon opuštenog dana bez tereta dođu po svoje dijete koje ih dočeka uplakano, cijeli svijet se sruši dok ne saznaju šta je razlog djetetovih suza. Nevjerovatno kako ta mala bića svojom pojavom mogu zaustaviti cijeli svijet koji se dešava roditelju izvan kontakta sa djetetom.
Zastanite nekad, pogledajte sebe kad vam se dijete okači oko vrata i tu sliku čuvajte u svojoj memoriji za iscjeljenje kad vam zatreba.
Roditelj: Kada biste roditeljima mogli poslati samo jednu poruku o odrastanju njihove djece, šta biste voljeli da nikada ne zaborave?
Amira: „Budite prisutnii!“
