Praktični savjeti za roditelje kako potaknuti razvoj, odgovornost i ljubav prema učenju – bez pritiska i uz puno razumijevanja.
Piše: Mr. sc. Seada Kuštrić
Mr. sc. Seada Kuštrić diplomirala je biologiju i hemiju, završila studij pedagogije te magistrirala na Nastavničkom fakultetu. Sva akademska zvanja stekla je na Univerzitet “Džemal Bijedić” u Mostaru, gdje je izgradila bogatu profesionalnu karijeru posvećenu obrazovanju djece i unapređenju nastavne prakse. Kroz višedecenijski rad u učionici, ali i u upravljanju školom, imala je priliku pratiti brojne generacije učenika i njihove prve korake u obrazovnom sistemu. Njeno iskustvo i stručni uvid pružaju roditeljima jasne smjernice pri donošenju jedne od najvažnijih odluka u ranom razvoju djeteta. Certificirana je projekt menadžerica, trenerica za medijaciju te stručna savjetnica za rad s djecom, mladima i odraslima. Autorica je i koautorica stotina stručnih publikacija i javnih prezentacija iz oblasti odgoja i obrazovanja.
Roditeljstvo danas donosi više pitanja nego ikada prije – kako odgojiti dijete koje će biti samopouzdano, samostalno, ali i sretno i emocionalno stabilno? U želji da djeci pružimo najbolje, često balansiramo između zaštite i slobode, očekivanja i podrške, discipline i razumijevanja.
Upravo u tom prostoru svakodnevnih dilema krije se ključ odgoja koji potiče razvoj, a ne guši ga. Kroz iskustvo i stručni rad mr. sc. Seade Kuštrić, donosimo smjernice koje pomažu roditeljima da razumiju dječji razvoj, potaknu unutarnju motivaciju i izgrade odnos povjerenja sa svojim djetetom. Jer samopouzdanje i samostalnost ne dolaze preko noći – oni se grade strpljenjem, dosljednošću i prihvaćanjem.
”Dječji razvoj prati više stadija osamostaljenja, i naše znanje nas mora usmjeriti kako se ponašati prema njima. Moramo pomoći djetetu da samostalno misli, hoće i radi. To zahtijeva umijeće.” – Maria Montessori
Kako odgojiti samopouzdano dijeteu predškolskom i ranom školskom uzrastu pitanje je s kojim se susreću mnogi roditelji, a stručnjaci imaju nekoliko savjeta s kojima im možeš pomoći da steknu vjeru u sebe. Samopouzdano dijete vjeruje u svoje sposobnosti, a isto tako zna da može učiti iz svojih pogrešaka onda kad u nečemu nije uspješno.
Da bismo odgojili samopouzdano dijete, vrlo je važno ne uzrujavati se oko njihovih pogrešaka, nego ih potaknuti da iz njih uče.. Osim toga, treba ih ohrabrivati da probaju nove postupke te ih učiti da ne odustaju, čak i onda kad nisu uspješni iz prvog pokušaja. Da biste odgojili samopouzdano dijete, bitno je realno prihvatiti i pohvaliti njihov trud, kao i pojasniti im da je bitno prihvatiti nesavršenosti.
Nije lako djeci pomoći da izrastu u ispunjene, sretne i samostalne ljude. Svako dijete se razvija na drugačiji način, u različito vrijeme. Mi odrasli i dalje pokušavamo shvatiti kako biti ispunjena, sretna i samostalna odrasla osoba; a da bismo mogli lakše naučiti nekoga drugoga, treba nam mnogo znanja,vještina i mudrosti.Pa da počnemo….
Želimo pomoći našoj djeci, ali ih ne želimo otjerati od sebe. Želimo da odrastu, ali ne prebrzo. Želimo da budu samostalni, ali želimo ostati jako povezani sa njima. Želimo da budu kreativni i da otkriju svijet, ali želimo i da budu na sigurnom.
Svaki dan nova dilema.
Učenje je teško, nimalo jednostavno bez obzira o kojem uzrastu govorimo jer zahtjeva koncentraciju i napor, i može biti frustrirajući proces. U našem “odraslom” životu mnogo toga radimo po navici, tako da zaboravljamo koliko dijete svaki dan uči. Sve im je novo, stoga sva nova iskustva i vještine zahtijevaju i iziskuju puno truda.
Učitelji/ice,prosvjetari su oduvijek bili važna karika u djetetovom razvoju koju ne treba zanemariti niti omalovažavati. Učitelji trebaju biti ujedno autoritet i oslonac. Naučite djecu da ih poštuju, tako što ćete ih i vi poštovati, uvažavati, poslušati i podržati. Učitelji zajedno s roditeljima prave okvir u kojem će se dijete sigurno kretati, istraživati i učiti. Dijete može izaći iz tog okvira, ali moguće ga je vratiti. Ako okvira nema, djeca su u problemu, jer većina njih ne može sebi napraviti granicu.
Ponekad djeca odbijaju učiti nove vještine i stjecati samostalnost jer im je to jednostavno previše. Mentalno i emocionalno (a možda i fizički) su iscrpljeni od učenja i novih obaveza . Kako bi djeci oolakšali proces učenja ,potrebno je pokušati nadograditi već stečene vještine, umjesto da im pokazujete potpuno nove zadatke i koncepte.
Sjetimo se djece u predškolskom znatiželjnom uzrastu.“Nikako da prestane pitati zašto, kako, a tek ona neugodna pitanja, na koja nekad nemamo odgovor ili zalaze u domenu intime”-kažu roditelji i odgajatelji..Znatiželja prestaje a ozbiljnost škole najčešće počinje .A ne bi trebalo.
Iznenađuju i rastužuju rezultati istraživačkih radova da se tokom školske dobi većina djece,mladih znatiželjnih, punih pitanja i interesa za sve pretvori u nešto drugo.Kažu da samo “uče”, škola, je “štrebanje,” zadaće i posebno testiranja teret i muka.Nažalost, rijetki su oni koji zadrže početni elan i koji će i na kraju osnovne i srednje škole još reći da vole učiti. Ipak, nije da djeca postanu nezainteresirana i lijena sama od sebe. Oni to nauče. Čest problem je što su ocjene postale same sebi cilj i to cilj koji nije djetetov, već roditeljski, tako da dijete nema osjećaj da uči zbog sebe i postiže nešto za sebe, već da je to nešto što “odrađuje za roditelje” Zašto je to tako?. Vrlo često svu odgovornost za učenje i školski uspjeh roditelji, posebno tokom osnovne škole, preuzmu na sebe, tako da dijete sve manje brine i razmišlja o školi, poučeno iskustvom – da to zapravo i nije njegova/njena briga i da će roditelji reagovati. Tako djeca propuste usvojiti radne navike,ne razviju samostalnost i ne preuzimaju i brigu o školi – što obično dođe na naplatu pri prelasku u srednju školu.
Svako dijete treba da osjeti suosjećanje ,prihvaćanje od roditelja od učitelja i a ne pritisak.Veća je vjerojatnoća da će prihvaćanjem preuzeti odgovornost za svoje obaveze i obrazovanje.
Samostalnost djeteta gradi se postupno kroz prilagođavanje okoline njihovoj visini, zadavanje jednostavnih kućanskih poslova, poticanje preuzimanja odgovornosti (odijevanje, početi od spremanje igračaka) i dopuštanje pogrešaka kao dijela učenja. Ključno je strpljenje, dosljednost u postavljanju granica i pružanje izbora kako bi se razvilo samopouzdanje.
Evo detaljnih savjeta kako potaknuti početnu samostalnost a samim tim znatiželju i motivaciju:
- Prilagodite okolinu:Snizite police, vješalice i kutije za igračke kako bi bile dostupne djetetu.
- Jednostavni kućanski poslovi:Dopustite djeci da pomažu (npr. brisanje stola, slaganje odjeće) kako bi se osjećala korisno.
- Potaknite im brigu o sebi:Učite ih da se sami odijevaju, peru ruke, zube i pospremaju igračke nakon igre.
- Učenje kroz pogreške:Pustite dijete da samo pokuša obaviti zadatak, čak i ako to znači nered ili pogrešku, jer to gradi vještine.
- Dajte im izbor:Umjesto naredbi, nudite obične,realne opcije (npr. “Želiš li obući plavu ili crvenu majicu?”) kako bi vježbali donošenje odluka.
- Organizirajte prostor za učenje:Za školsku djecu, osigurajte miran kutak bez distraktora (mobitel, TV) i uspostavite rutinu učenja.
Razvijajte odgovornost: Uvedite male odgovornosti poput odlaska u trgovinu ili brige o kućnom ljubimcu. Ohrabrivanje djece je dobro. Požurivanje, s druge strane, najčešće ima obrnuti učinak. Pokušajte ne brinuti previše. Djeca će biti spremna i motivisana vremenom. Ne možete preskakati korake. Bez obzira na kojem je nivou samostalnosti vaše dijete trenutno, najbolje je razmišljati na sljedeći način: “tu smo gdje jesmo, i odavde krećemo.”
Treba vremena da se pomakne s početne pozicije.
Vaše prihvaćanje,uvažavanje kroz postupke daje djeci samopouzdanje koje im treba za viši nivo emocionalne zrelosti I spremnosti. .
Svaki dan se djeca moraju nositi s novim informacijama i ogromnim objektima u odraslom okruženju. Ne možemo smanjiti kuću, ali pokušajmo im jednostavno i što možemo prilagoditi
Općenito to znači da bi stvari trebale biti manje, lakše i pristupačnije djeci. Nabavite dječje alate za baštu i kućanske poslove. Kutije i korpe neka budu manje, snizite police, i vješalice postavite na nivo njihovih očiju. Neka stolica bude u blizini kako bi djeca mogla dosegnuti prekidač za svijetlo, ormar, sudoper, i ogledalo.Jednostavna a bitna podrška koja gradi njegovo/njeno samopouzdanje kao osnov motivacije I zaintresovanosti za učenje.Da ti možeš obaviti sve prethodno navedeno, pa možeš i učiti.
Smanjuje se burno reagovanje,odbijanje školskih zadataka, nisu uzrujani, dramatični i bez stresa. izgrađuju osjećaj sigurnosti, koji dolazi s rutinama na koje se mogu osloniti.Oni to znaju,mogu pa i hoće.
Očekujte oscilacije
Kao i odrasli, djeca imaju prirodne talente i snage. U nekim će područjima prije sazrijeti nego u drugima. Takvi su svi ljudi.
Mi kao roditelji moramo prestati “luditi” ako djeca ne zadovoljavaju društveno prihvaćene standarde odmah, Djetinjstvo je velik trening. Svako je dijete jedinstveno. Neki dijelovi tog treninga su kompliciraniji i zahtjevniji. To je u redu, i ne mora značiti da nešto nije u redu s vašim djetetom ako odmah nije sve usvojilo.
Stvari dodatno pogoršavamo ako smo uzrujani, kritički nastrojeni i negativni prema djeci kad ne “skuže” nešto što mi smatramo da bi trebali shvatiti. Duboko udahnite i prihvatite razlike i slabosti. Pojačavanje pritiska i frustracija će vam se samo odbiti o glavu, jer će se dijete osjećati bespomoćno, obeshrabreno i nesposobno za učenje i bilo kakav rezultat,uspjeh.
Kako zaštititi djecu, a ujedno ih poticati da rastu i postanu samostalni? Procijenite kad se isplati riskirati, a kad to nije mudro. “Svojoj ću najmlađoj kćeri dopustiti da pokuša voziti bez pomoćnih kotača kad navrši 5 godina, ako ona to bude htjela, ali sigurno joj neću dopustiti da vozi bratov bicikl, jer je prevelik. Sigurno bi se ozlijedila.”-jednostavan primjer roditeljske procjene rizika
Kao odrasle osobe moramo znati predvidjeti koji rizici imaju potencijal za uspjeh, a koji za neuspjeh i ozljede. Potom trebamo usmjeriti djecu prema rizicima s kojima se mogu nositi i odmaknuti ih od onih koji će vjerojatno biti previše za njih.
Naučiti dijete kako učiti ,zahtijeva poticanje samostalnosti, uspostavljanje rutine i razumijevanje da je odgovornost na njima. Ključno je tokom učenja uvesti kratke pauze (svakih 25-30 minuta), poticati učenje s razumijevanjem, a ne bubanje napamet, te pružiti emocionalnu podršku umjesto pritiska. Djetetu treba dati alate za samostalno učenje, a ne rješavati zadatke umjesto njega.
Evo ključnih strategija kako naučiti dijete da uči:
- Uspostavite rutinu i radne navike:Odredite fiksno vrijeme i mjesto za učenje. Konzistentnost smanjuje otpor.
- Tehnike učenja:Potičite čitanje s razumijevanjem, podcrtavanje važnih informacija, izradu mapa uma i ponavljanje naglas.
- Pravilne pauze:Neka dijete radi kratke pauze od 5-10 minuta nakon 25-30 minuta učenja. Tokom pauze preporučuje se istezanje ili osvježenje, a ne mobitel ili tablet, jer oni narušavaju koncentraciju.
- Potičite samostalnost:Pomoć roditelja treba biti u obliku alata (kako naći informaciju), a ne rješavanja zadataka.
- Podržavajte, ne prigovarajte:Slušajte djetetove frustracije (“to je teško”) i pokažite razumijevanje, umjesto da odmah kritizirate.
- Primjer je najbolji učitelj:Ako dijete vidi da vi čitate ili učite nešto novo, lakše će usvojiti takvo ponašanje.
- Realna očekivanja:Umjesto perfekcionizma, potičite trud i napredak. Naglasite da je učenje važno, da je škola bitna ali nije najbitnija u životu.
- Šta trebamo izbjegavati:
- Sjedenje pokraj djeteta dok uči.
- “Glas savjesti” koji stalno govori “moraš”.
- Davanje mobitela/tableta tokom pauze.
Kada dijete osjeti suosjećanje i prihvaćanje, a ne pritisak, veća je vjerojatnost da će preuzeti odgovornost za svoje obrazovanje.
Samostalnost djeteta gradi se postupno jer je to proces kroz izvršavanje zadataka, poticanje i preuzimanje odgovornosti te dopuštanje pogrešaka kao dijela učenja. Ključno je strpljenje, dosljednost u postavljanju granica i pružanje izbora kako bi se razvilo samopouzdanje.
Razvijajte rituale individualne i zajedničke, očekujte varijacije, i izaberite rizike s najvećom vjerojatnošću uspjeha.
Svi roditelji dijele sličnu sudbinu. Ova pravila se mogu prenijeti i na odrasle pa da svi savjeti,smjernice važe za cijelu porodicu. Sjetite se da razvoj dolazi postepeno, nadograđujte vještine koje već djeca posjeduju, pojednostavite obaveze i umanjite broj opcija.
Ovaj odgojni način je uspješan, provjerite.
