Autor: Vesna Filipović, pedagoginja i zastupnica edukativnog programa Brainobrain za Bosnu i Hercegovinu
U vremenu kada su rasporedi djece često ispunjeni do posljednje minute, sve više roditelja postavlja isto pitanje – da li radimo pravu stvar ili smo otišli predaleko? Iz želje da im pružimo što više prilika za razvoj, znanje i uspjeh, nerijetko nesvjesno kreiramo tempo koji može biti iscrpljujući i za djecu i za nas same. Između škole, treninga, kurseva i radionica, gubi se ono najvažnije – vrijeme za odmor, igru i porodičnu povezanost.
Upravo zato važno je zastati i preispitati gdje je granica između podrške i preopterećenja. O ovoj temi piše Vesna Filipović, pedagoginja i zastupnica edukativnog programa Brainobrain za Bosnu i Hercegovinu, koja kroz vlastito iskustvo i rad s djecom i roditeljima donosi konkretne uvide i smjernice kako pronaći balans u savremenom roditeljstvu.
Nedavno gostovanje u jednom podcastu o odgoju i roditeljstvu ponukalo me da dodatno razmislim o ovoj temi i da je malo detaljnije obradim za sve roditelje koji možda nemaju vremena poslušati cijelu emisiju.
Koliko puta vam se desilo da sjednete u auto, krenete prema nekoj aktivnosti – i u jednom trenutku se zapitate:
“Čekaj… koje dijete sad vozim i gdje?”
Meni jeste. Više puta. Dvoje djece; dva uzrasta; dvije škole; nekoliko aktivnosti….
A onda ide ono poznato pitanje:
“Ima li kraja ovom taksiranju i stalno pretrpanom rasporedu?” Naravno, odmah iza toga dolazi i odluka:
“Ovo je zadnji put!” I naravno – svi znamo kako te odluke obično završe. Jer radimo to “za njihovo dobro”.
Hajde da zato prvo razjasnimo – šta je zapravo dobro, i za koga.
Odavno znamo da je svako dijete svijet za sebe. Svako ima svoj razvojni ritam, svoja interesovanja, potrebe i sklonosti. S druge strane, većina roditelja danas ima radni dan od najmanje osam sati – a za mnoge to znači i dodatno vrijeme provedeno u javnom ili privatnom prevozu.
Ako jednu trećinu dana provedemo u obavezama, koliko je zaista pametno nastaviti s obavezama još nekoliko sati nakon toga?
Podnošljivo je. Ponekad je čak i zanimljivo. Ponekad izazovno. Ali u konačnici – zamorno je.
Takav tempo traži mnogo odricanja, savršeno planiranje i odličan time management. Traži strpljenje, jake živce i vrlo jasan odgovor na pitanje: zašto to radimo?
Predškolski uzrast: djeci najviše trebamo mi
Djeci od najranijeg uzrasta pa do polaska u školu najpotrebniji smo mi – roditelji. Kao uzori, kao zaštita, kao izvor ljubavi i kao vodiči kroz svijet koji tek upoznaju.
U tom periodu najdragocjenije su aktivnosti koje radimo zajedno:
čitanje, slaganje kockica, kreativni rad, ples po dnevnoj sobi, šetnja, igra u parku, putovanja ili čak obične svakodnevne stvari poput kupovine ili kuhanja. Sve su to prilike za učenje i povezivanje. Jedna vannastavna aktivnost u tom uzrastu je sasvim dovoljna – jednom ili dva puta sedmično. Nije presudno koliko aktivnosti dijete ima, nego kakva je aktivnost i ko je vodi.
Najjednostavniji pokazatelj je djetetova reakcija. Ako dijete s radošću ide na aktivnost i jedva čeka sljedeći put – na dobrom ste tragu.
Školski uzrast: razvijanje interesa
U školskom uzrastu djeca kroz školu već imaju priliku razvijati različita interesovanja – kroz sekcije, klubove i školske aktivnosti. Ako primijetite da dijete pokazuje poseban talenat ili interes za nešto, lijepo je podržati ga i omogućiti dodatni razvoj u tom području. Ipak, bez obzira na entuzijazam, moje iskustvo govori da su tri dana aktivnosti sedmično sasvim dovoljna.
Ne treba da trpi ni škola, ni porodica, a ni samo dijete. Djetetu treba ostati dovoljno slobodnog vremena da i dalje bude dijete – da se dosađuje, istražuje, mašta i otkriva sebe kroz slobodnu igru.
Adolescencija: identitet i vršnjaci
Ulazak u pubertet, odprilike između 12. i 15. godine (i ta granica se sve više pomijera ka dole), donosi novu fazu. Tada počinje ozbiljnije formiranje identiteta, povećava se samostalnost i jača želja za pripadanjem određenoj grupi. U tom periodu vršnjaci imaju ogroman utjecaj. Zato je važno obratiti pažnju na interesovanja djeteta, ali i na društvo u kojem se kreće. Podržite njegove izbore, ali ih prije toga zajedno preispitajte.
Postavite jednostavna pitanja:
- Da li je ovo stvarno tvoje interesovanje?
- Ili samo pratiš trend jer svi to rade?
Odgovornost ide uz aktivnost
Sa starijom djecom važno je razgovarati i o obavezama koje dolaze uz svaku aktivnost. Evo nekoliko pitanja o kojima možemo razgovarati:
- Praćenje rasporeda
“Molim te upiši u svoj kalendar da utorkom u 18 sati imaš trening.” - Priprema opreme/rekvizita/radnog materijala
“Hajde da stvari za trening/čas pripremimo dan ranije, da ih ne tražimo u zadnji tren.” - Suočavanje s izazovima
“Znam da treninzi neće uvijek biti laki, ali to ne znači da treba odustati. Ponekad je poenta upravo u tome da pomaknemo vlastite granice.” - Upoznavanje novih ljudi
“Možda niko od tvojih prijatelja ne ide tamo, ali to je prilika da upoznaš nove ljude sa sličnim interesovanjima.”
Kada dijete razumije svoje obaveze i prihvati ih, roditelji su automatski rasterećeniji. Tada ni ona uloga “porodičnog taksiste” više ne djeluje tako naporno.
Zanimljivo je da su vožnje do aktivnosti često jedini trenuci kada smo stvarno prisutni jedni za druge. Nema telefona, televizora ni drugih distrakcija – samo razgovor. Možemo prepričati kako je ko proveo dan; šta nas je obradovalo ili naljutilo; šta planiramo večeras nakon svih obaveza… Dok djeca imaju aktivnost, roditelji mogu iskoristiti vrijeme za malu pauzu: kafu, šetnju, čitanje ili kratko druženje.
Dodatni bonus je upoznavanje drugih roditelja. Iz takvih poznanstava često nastaju prijateljstva – ali i praktična logistička pomoć:
“Ove sedmice ja ih odvozim, ti ih vraćaš.” – Roditeljstvo je uvijek lakše uz podršku.
Šta zapravo nije cilj aktivnosti
Cilj vannastavnih aktivnosti nije da samo popunimo raspored. Nije ni da spriječimo dosadu.
A pogotovo nije da jurimo sve moguće vještine prije nego što “bude kasno”. Posebno nije cilj da preopteretimo dijete i sebe do tačke iscrpljenosti – pa da na kraju svi zajedno doživimo burnout i odustanemo od svega. Ako primijetite da zbog aktivnosti pati san, škola, raspoloženje ili porodični odnosi – to je jasan signal da je vrijeme za pauzu ili promjenu.
Djeca žele sve – zato imaju roditelje
Djeca često žele sve probati – i to je divno. Ali upravo zato imaju roditelje. Naša uloga je da ih saslušamo, usmjerimo i pomognemo im da donesu razumnu odluku. Porodica je složen sistem u kojem svi imaju svoje uloge. Kada sarađujemo, svi rastemo i napredujemo.
Roditeljstvo ne treba biti robija. Ono može biti jedno od najljepših životnih iskustava – pomoći da jedno biće raste, razvija se i pronalazi svoj put u svijet.
Kako birati aktivnosti
Kada birate aktivnosti za dijete, razmislite o nekoliko stvari:
- uzrast djeteta
- stručnost ljudi koji rade s djecom
- termin koji ne narušava porodični život
- mogućnost da aktivnost zaista redovno pohađate, učimo se dosljednosti
- interesovanjima i sklonostima vašeg djeteta
- finansijskim mogućnostima porodice
Ne dozvolite da vas marketing dovede do finansijskog stresa ili frustracije koja se na kraju prelomi na djetetu kroz rečenicu koju svi znamo:“Koliko sam ja para bacila na to, a od tebe ništa!”
Aktivnosti trebaju biti podrška razvoju djeteta – a ne izvor pritiska.
