Dosta djece dolaze nekoliko godina u ordinaciju. Upoznajemo ih, vidimo kako rastu, pa se razvija i naš odnos od plača i straha do pregovora i dogovora.
Intervju: dr Evelina Čehajić, specijalista pedijatrije
Dr. Evelina Čehajić je specijalista pedijatrije, vlasnica privatne ordinacija Suncokret. Dr. Čehajić svoje znanje i iskustvo iz oblasti pedijatrije već dugi niz godina nesebično dijeli sa čitateljima portala i časopisa Roditelj. Sa dr. Čehajić smo razgovarali o pedijatriji i malim pacijentima i odnosu sa njima i njihovim roditeljima. U nastavku donosimo još jedan zanimljiv intervju sa mnog savjeta i preporuka za naše čitatelje.
Za početak razgovora recite nam da li je pedijatrija bila prvi odabir za vaš poziv?
Pedijatrija i oftalmologija su bile oblasti o kojima sam razmišljala kao specijalističkom usmjerenju. Drago mi je da se otvorio put za pedijatriju, jer danas ne bih mogla zamisliti da se bavim nečim drugim. Nije bilo jednostavno studirati i specijalizirati u više država, a po povratku u Bosnu i Hercegovinu naći svoje mjesto u zdravstvenom sistemu. Privatnu ordinaciju Suncokret vodim već 14 godina, što je zahtijevalo, posebno u početku dosta vjere u svoje profesionalne i poslovne sposobnosti. Bezrezervnu podršku mi je dala porodica, a imala sam i sreće sa saradnicima, sestrama i ljekarima koji su radili sa mnom.
Koliko je zahtjevno biti ljekar malim pacijentima?
Svaki posao sa ljudima je zahtjevan i nepredvidiv, a sa djecom su iznenađenja mnogo češća. Roditeljstvo je možda najteža uloga koju dobijamo u životu, a za nju nema puno pripreme. Očekuje se da instinktivno uspješno odgovorimo na sve zahtjeve te uloge. Generacije mladih roditelja zadnjih 10-ak godina bitno se razlikuju npr. od moje generacije. Za mene je najteži dio procijeniti roditelje, njihov međusobni odnos i odnos prema djetetu, skrivene tenzije, strahove, ponos, zadovoljstvo, transfer osjećanja na dijete koje moram uočiti u samo nekoliko minuta i prema tome postaviti kompletnu situaciju da bih stekla povjerenje roditelja.
Relacija sa djecom je mnogo jednostavnija. Pregled moramo modificirati prema uzrastu, psihosocijalnom statusu, karakteru i trenutnom raspoloženju djeteta. Rijetko se desi da ne uspijemo pregledati elemente koji su za datu situaciju relevantni. Dosta djece dolaze nekoliko godina u ordinaciju. Upoznajemo ih, vidimo kako rastu, pa se razvija i naš odnos od plača i straha do pregovora i dogovora. U pedijatriji je najljepše što učestvujete ne samo u bolesti nego i radostima drugih ljudi.
Pred nama je period zime, kako da roditelje ojačaju imunitet svojim mališanima?
Imunitet počinje genetskim određenjem, stimulišemo ga medicinskim intervencijama npr. vakcinacijom, nadograđujemo raznim suplementima i moduliramo načinom života. Mislim da je odlučujući momenat stil života cijele porodice, način ishrane, provođenje slobodnog vremena, sportske i druge društvene aktivnosti koje formiraju navike djeteta. Kad odraste i više ne bude roditelja da ga vode u šetnje, sport, planinarenje nastavit će da radi ono što je navikao kao mali, a to je zapravo cilj, stvoriti generacije zdravih ljudi.
Kada govorimo o intervenciji u periodu povećanog rizika za zdravlje, onda je dodavanje suplemenata najbrži način za postizanje efekta, ali bez ostalih aktivnosti o kojima sam govorila rezultati su slabiji i kratkoročni.
Koja je idealna ishrana za period koji je pred nama?
Idealna ishrana za svaki period je izbalansiran i raznovrstan unos namirnica. Jesen nam donosi obilje voća, povrća, žitarica, a na sreću vidim da u našim krajevima još uvijek ljudi cijene tradicionalne izvore vitamina i minerala, pekmez, med, marmelade, sokove. Meso uzgojeno bez hormona i antibiotika, jaja od kokoši iz slobodnog uzgoja su tražena roba. Sve je više uzgajivača koji nude takve namirnice. Industrijski proizvedena hrana je naravno jeftinija, ali moramo postaviti prioritete i pronaći način da obezbijedimo kvalitetnu hranu.
Često roditelj oblače djecu toplije, čak i previše. Vaš savjet kada je u pitanju oblačenje?
Pretrpljivanje je čest način brige za zdravlje, ali zapravo je najvažnije procijeniti klimatske uslove i imati mogućnost modifikacije, odnosno slojevito obući dijete. Odjeća zavisi od vrste aktivnosti, cilj je da spriječimo nepotrebno znojenje i da ne sputavamo dijete u kretanju. Kod male djece, a posebno beba koje leže pratimo temperature nosa, ruku i nogu, da ne bi došlo do pothlađivanja. Nekim pokrivačem trebamo obezbijediti ugodnu mikroklimu oko tijela. Ukoliko vozite bebu u kolicima uvijek ponesite dodatni prekrivač za vjetar i kišu, a nije loše imati i termofor za dužu šetnju u hladnijim danima.
Koliko je važan boravak vani i koliko je važno prozračnost u domu?
Svakodnevne aktivnosti vani razvijaju motoričke sposobnosti djeteta, djeluju relaksirajuće, poboljšavaju apetit i san. Također boravak vani je od velike važnosti i za vid djeteta, oko se odmara gledajući u daljinu. Imunitet se poboljšava boravkom vani, jer navikavanje na različite klimatske prilike povećava prilagodljivost organizma.
Klima unutar prostorija u jesensko-zimskom periodu je također važna. Visoka temperature u stanovima tokom zime, tako da boravimo u kratkim rukavima, nije idealna, kako za zdravlje, tako i s pogleda energije i ekologije . Obzirom na zagađenost u gradovima u zimskom periodu vrlo je poželjno koristiti pročišćivač zraka, koji otklanja kako čestice zagađenja, tako i viruse i bakterije.
U zadnje vrijeme imamo medijske natpise o smanjenoj imunizaciji djece. Koji su po vam uzroci da se djeca ne vakcinišu?
Vakcinacija je jedno od najvećih dostignuća medicine. Kad nema epidemisjkih bolesti skloni smo relativizirati i minimalizirati njen značaj. Ovogodišnja epidemija velikog kašlja i morbila, tokom koje su obolile hiljade djece je pokazala kolika je cijena za nemar i proizvoljni pristup ovom problem. To je vjerovatno najkompleksnija rasprava koju vodim sa roditeljima. U svakom slučaju bolest je mnogo opasnija od vakcinacije. Djeci vakcinacijom dajemo sigurnost u kretanju, komunikaciji, kasnije školovanju u svom gradu i u drugim sredinama. Roditelji često zaboravljaju da dijete koje danas drže u naručju i štite, za nekoliko godina će biti u situacijama koje oni sami neće moći kontrolisati. Zanemaruje se mogućnost saobraćajne nezgode, ozljeđivanja, ekoloških nepogoda, zemljotresa, migracija kada nije svejedno da li imaš vakcinu za tetanus, hepatitis, meningitis i druge bolesti. Razlozi za smanjen odziv roditelja za vakcinaciju su različiti. Veliki dio ljudi zanemaruje tu obavezu, jer se ne osjeća ugroženo. Odlazak ljekaru sa zdravim djetetom pokvari raspoloženje svima, sistem je nekad kompliciran sa čekanjem, a ljudi su u suštini konformisti.
Određeni broj roditelja zaista ne shvaća važnost vakcinacije , čak ne zna protiv kojih bolesti djeca primaju vakcine, ali nakon razgovora i razbijanja mitova odluče se na akciju. Manji broj porodica ima u okruženju konkretna loša iskustva sa vakcinacijom ili situacije bolesti djece povezuje sa vakcinacijom. Oni imaju strah koji je teško razbiti i zahtijeva dugotrajne razgovore za koje većina pedijatara nema vremena. U nekim porodicama jedan roditelj je za vakcinaciju a drugi protiv. Insistiranjem na vakcinaciji možemo izazvati sukob u porodici za koji nije jasno kako će završiti, možda i nasiljem. Osim toga vakcinacija traži kontinuitet i višekratne intervencije, a za to trebamo potpunu saradnju oba roditelja. Na kraju je grupa ljudi, različitih kulturoloških, religijskih, obrazovnih, klasnih pripadnosti sa kojima se zaista teško diskutuje o imunizaciji. Oni čak i kad djeca obole od vakcinalno preventabilnih bolesti to prihvataju kao činjenicu i ne pokazuju kajanje, jer su mogli dijete poštediti tog iskustva. Za dvadesetak godina bavljenja pedijatrijom sam shvatila da osim zakonske prisile nema načina da vakcinišu djecu.
Koja je vaša poruka kao stručnjaka kada je u pitanju imunizacija?
U Bosni i Hercegovini vakcinišemo protiv manjeg broja bolesti nego regija, odnosno Evropa. Od sljedeće godine se uvodi vakcinacija protiv Streptococcus pneumoniae za novorođenu djecu. Već neko vrijeme se uvodi, ali sa vrlo ograničenim sredstvima vakcinacija protiv HPV virusa za školsku djecu. Kampanja za vakcinaciju i sredstva koja se ulažu moraju biti veća. Promotivnih i pozitivnih priča mora biti više u svim medijima i okupljanjima budućih i aktuelnih roditelja. Nemojmo pričati samo o onima koji nisu vakcinisali, dajmo prostor roditeljima koji su odgovorni i požrtvovano se bore za svoju djecu. Napravimo beneficije za vakcinisanu djecu, na način da se to ne smatra diskriminacijom, jer ovo je problem sa roditeljima a ne djecom.
Za kraj da li imate neku poruku za naše čitatelje?
Biti roditelj je privilegija ali i velika odgovornost, žrtva i investicija. Iskoristite maksimalno vrijeme sa svojom djecom, jer vrlo brzo odrastu. Sve vrijednosti koje im uspijemo dati, dobre navike, zdravlje, obrazovanje, empatiju, odnos prema ljudima i okolini nose sa sobom na putu odrastanja. Jednog dana će se oni brinuti o vama onako kako ste se vi brinuli o njima.
