Kada potražiti pomoć stručnjaka, kako izgleda defektološka procjena i na koji način roditelji mogu svakodnevno poticati razvoj svog djeteta.
Piše: Nataša Dobrić magistrica specijalne edukacije i rehabilitacije, defektolog
Biografija: Nataša Dobrić je magistrica specijalne edukacije i rehabilitacije te defektolog zaposlena u Centru za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju u Derventi. Diplomirala je na studiju Specijalne edukacije i rehabilitacije na Medicinskom fakultetu u Foči, a zvanje magistra stekla je na Pedagoškom fakultetu u Sarajevu.Aktivno učestvuje u stručnim projektima, edukacijama i konferencijama iz oblasti specijalne edukacije i rehabilitacije. Posebno se ističe njen angažman u projektu reforme sistema procjene i upućivanja djece i osoba sa smetnjama u razvoju u Republici Srpskoj, zasnovanom na Međunarodnoj klasifikaciji funkcionisanja, invaliditeta i zdravlja (MKF), kao i u projektima i edukacijama iz oblasti rane intervencije. Bila je i član stručnog tima za reformu osnovnog i srednjeg vaspitanja i obrazovanja u oblasti inkluzivnog obrazovanja. Njeno područje stručnog interesovanja je rana intervencija, s posebnim fokusom na ranu identifikaciju razvojnih poteškoća, podršku porodici i kreiranje podsticajnog okruženja za optimalan razvoj djeteta. U svom radu posvećena je unapređenju kvaliteta podrške djeci sa razvojnim poteškoćama i njihovim porodicama kroz primjenu savremenih stručnih pristupa i multidisciplinarnu saradnju.
Prve godine života predstavljaju najvažniji period u razvoju svakog djeteta. Upravo tada se razvijaju govor, motorika, socijalne vještine i emocionalne sposobnosti, zbog čega je važno na vrijeme prepoznati eventualna odstupanja i pružiti djetetu odgovarajuću podršku. Ipak, mnogi roditelji nisu sigurni koje razvojne promjene su očekivane, a kada je potrebno potražiti savjet stručnjaka.
O značaju praćenja ranog razvoja, ulozi rane intervencije, najčešćim razvojnim poteškoćama, ali i načinima na koje roditelji kroz svakodnevnu igru i aktivnosti mogu poticati razvoj svog djeteta, razgovarali smo s Natašom Dobrić, magistricom specijalne edukacije i rehabilitacije i defektologom. Svojim iskustvom i stručnim savjetima pojašnjava zašto je pravovremena podrška ključna za ostvarivanje punog potencijala svakog djeteta.
Roditelj: Koliko je važno pratiti rani razvoj djeteta i na koje znakove roditelji trebaju obratiti pažnju?
Praćenje ranog razvoja djeteta je izuzetno važno jer se u prvim godinama života postavljaju temelji za razvoj govora, motorike, kognitivnih sposobnosti, socijalnih vještina i emocionalnog funkcionisanja. Roditelji, ali i uži članovi porodice su osobe koje provode najviše vremena sa djetetom i zbog toga imaju ključnu ulogu u praćenju djetetovog razvoja. Važno je obratiti pažnju na razvojne prekretnice i reagovati ukoliko dijete značajno odstupa od očekivanog razvoja za svoj uzrast.Neki od znakova na koje roditelji trebaju obratiti pažnju su:
- Izostanak ili slab kontakt očima.
- Nedostatak osmijeha i socijalne reakcije na poznate osobe.
- Kašnjenje u razvoju govora i jezika (ne brblja, ne izgovara prve riječi u očekivanom periodu).
- Ne odaziva se na ime ili djeluje kao da ne čuje.
- Otežano usvajanje motoričkih vještina, poput sjedenja, puzanja ili hodanja.
- Smanjen interes za igru i interakciju sa drugom djecom.
- Ukoliko su prisutna ponavljajuća i stereotipna ponašanja (mahanje rukama, vrtnja predmeta i sl.).
- Poteškoće u razumijevanju jednostavnih naloga.
- Gubitak već stečenih vještina u govoru, igri ili socijalnoj komunikaciji.
Važno je naglasiti da pojedinačni znak ne mora nužno ukazivati na razvojnu poteškoću, ali ukoliko roditelji primijete više navedenih pokazatelja ili imaju zabrinutost u vezi sa razvojem djeteta, preporučuje se konsultacija sa stručnjacima (defektolog, logoped, psiholog i pedijatar) .
Roditelj: Kada roditelji trebaju potražiti savjet stručnjaka ukoliko primijete odstupanja u razvoju svog djeteta?
Rano prepoznavanje razvojnih odstupanja i pravovremeno obraćanje stručnjacima od izuzetne su važnosti za pružanje adekvatne podrške djetetu. Što se ranije uoče potencijalne poteškoće, veće su mogućnosti za uspješan razvoj i napredak. Roditelji bi trebali redovno pratiti preporuke nadležnog pedijatra i obavljati sistematske i razvojne kontrole koje omogućavaju praćenje djetetovog napretka u različitim oblastima razvoja. Ukoliko primijete da dijete odstupa u usvajanju određenih vještina u odnosu na očekivane razvojne prekretnice ili osjećaju zabrinutost u vezi sa djetetovim razvojem, preporučuje se da se konsultuju sa stručnjacima. Pravovremena procjena od strane defektologa, logopeda, psihologa ili drugih stručnjaka može pomoći u boljem razumijevanju djetetovih potreba i osigurati odgovarajuću podršku u najranijem periodu razvoja.
Roditelj: Koje su najčešće razvojne poteškoće s kojima se susrećete u svom radu?
U svom radu sve češće susrećem djecu koja imaju poteškoće u održavanju pažnje i koncentracije, govorno-jezičkom razvoju, regulaciji emocija i usvajanju socijalnih vještina. Takođe, susrećem djecu koja provode previše vremena pred ekranima, što dovodi do poteškoća u razvoju komunikacije, pažnje, igre i socijalne interakcije kod dijela djece. Djeca danas sve manje vremena provode u igri na otvorenom i u organizovanim, razvojno podsticajnim aktivnostima. Primjetan je pad nivoa fizičke aktivnosti pa djeca rjeđe trče, istražuju okolinu i učestvuju u igrama koje doprinose razvoju motorike, socijalnih vještina i samostalnosti. Pored navedenog, u praksi se sve češće susrećemo i sa poteškoćama koje pripadaju spektru neurorazvojnih poremećaja, a koje zahtijevaju pravovremeno prepoznavanje i stručnu podršku.
Roditelj: Koliko rana intervencija može utjecati na razvoj i kvalitet života djeteta?
Rana intervencija ima izuzetno veliki značaj za razvoj i kvalitet života djeteta. U defektološkoj struci često kažemo da je rana intervencija ključ uspjeha, jer upravo pravovremena podrška daje najbolje rezultate. Prve godine djetetovog života predstavljaju period intenzivnog razvoja mozga, zbog čega su djeca u tom periodu najspremnija za usvajanje novih vještina i za napredak. Rano prepoznavanje razvojnih odstupanja omogućava pravovremenu procjenu i uključivanje djeteta u odgovarajuće tretmane kao i stručnu podršku. Što se ranije započne sa intervencijom, veće su mogućnosti za razvoj komunikacijskih, socijalnih, motoričkih i kognitivnih vještina, kao i za povećanje samostalnosti djeteta u aktivnostima svakodnevnog života. Pravovremena stručna podrška ne doprinosi samo napretku djeteta, već i kvalitetu života cijele porodice jer roditeljima pruža smjernice, podršku i bolje razumijevanje djetetovih potreba.
Roditelj: Kako izgleda defektološka procjena i šta roditelji mogu očekivati tokom prvog dolaska?
Lično, defektološku procjenu uvijek započinjem razgovorom sa roditeljima. Nastojim da stvorim ugodnu i opuštenu atmosferu, jer roditelji često dolaze zabrinuti i sa mnogo pitanja. Kroz razgovor pokušavam dobiti što više informacija o djetetu, njegovom razvoju, navikama, interesovanjima i svakodnevnom funkcionisanju. Veoma mi je važno razumjeti ne samo razvojne poteškoće zbog kojih su došli, već i način na koji dijete funkcioniše u porodici, vrtiću ili školi, odnosima sa vršnjacima i drugim životnim situacijama. Pored razgovora sa roditeljima i uvida u medicinsku dokumentaciju, slijedi neposredna procjena djeteta kroz igru, posmatranje i aktivnosti prilagođene njegovom uzrastu. Na taj način dobijamo cjelovitu sliku o djetetovim snagama, potrebama i oblastima u kojima mu je potrebna dodatna podrška.
Roditelj: Na koji način roditelji mogu kod kuće poticati razvoj djeteta kroz svakodnevne aktivnosti i igru?
Roditelji imaju ključnu ulogu u podsticanju cjelokupnog razvoja djeteta, a svakodnevne aktivnosti i igra predstavljaju najprirodnije okruženje za učenje i usvajanje novih vještina.
Na primjer, razvoj govora i jezika može se podsticati kroz svakodnevni razgovor, zajedničko čitanje slikovnica, opisivanje aktivnosti i postavljanje pitanja koja podstiču dijete na komunikaciju. Kroz simboličku i funkcionalnu igru dijete razvija maštu, socijalne vještine, sposobnost rješavanja problema i razumijevanje svijeta koji ga okružuje.Posebno je važno podsticati razvoj motorike kroz boravak na otvorenom, trčanje, penjanje, skakanje, vožnju bicikla, crtanje, modelovanje i druge aktivnosti koje doprinose razvoju koordinacije, ravnoteže i fine motorike. Istovremeno, uključivanje djeteta u svakodnevne porodične aktivnosti doprinosi razvoju samostalnosti, odgovornosti, pažnje i organizacijskih vještina.
Važno je da roditelji budu aktivni učesnici u djetetovoj igri i svakodnevnim aktivnostima, jer upravo kvalitetna interakcija sa odraslima predstavlja jedan od najznačajnijih faktora zdravog razvoja. Takođe, preporučila bih ograničavanje vremena provedenog pred ekranima te da se biraju sadržaji koje dijete gleda, umjesto toga da se stvara što više prilika za direktnu komunikaciju, igru i socijalnu interakciju. Važno je da roditelji budu istrajni i da postavljaju zdrave granice.
Roditelj: Koliko je važna saradnja između roditelja, stručnjaka i odgojno-obrazovnih ustanova?
Saradnja između roditelja, stručnjaka i vaspitno-obrazovnih ustanova izuzetno je važna za cjelovit uvid u djetetov razvoj i potrebe. Dijete se ne ponaša uvijek na isti način u različitim okruženjima, pa se određena ponašanja ili poteškoće mogu primijetiti kod kuće, a ne u vrtiću ili školi, odnosno kod stručnjaka, i obrnuto. Zbog toga je kontinuirana razmjena informacija među svim uključenim akterima od ključnog značaja. Takva saradnja omogućava pravovremeno prepoznavanje potreba djeteta, usklađivanje pristupa i pružanje adekvatne podrške kroz svakodnevni rad. Posebno je važan multidisciplinarni pristup, u kojem roditelji, vaspitači, nastavnici i stručni saradnici zajednički djeluju sa ciljem ostvarivanja najboljih mogućih razvojnih ishoda za dijete.
Roditelj: Šta inkluzija zapravo znači i zašto je važna za razvoj svakog djeteta?
Inkluzija znači stvaranje okruženja u kojem svako dijete ima pravo da bude prihvaćeno, poštovano i uključeno, bez obzira na svoje različitosti, sposobnosti ili potrebe.Važno je da gradimo inkluzivno društvo u kojem se različitosti ne posmatraju kao prepreka, već kao dio bogatstva svakog društva. Svako dijete ima svoje potencijale, tempo razvoja i potrebe, a naša uloga je da stvaramo uslove u kojima će se ono osjećati sigurno, vrijedno i podržano.
Inkluzija je važna za razvoj svakog djeteta jer djeca kroz zajedničko odrastanje uče empatiju, prihvatanje, razumijevanje i međusobno pomaganje. Ona ne doprinosi samo djeci koja imaju razvojne poteškoće, već obogaćuje iskustvo svih.
Istakla bih da je posebno važna podrška roditeljima, jer porodica često prolazi kroz različite izazove, osuđivanja i nedoumice. Roditeljima je potrebno pružiti razumijevanje, stručnu podršku i osjećaj da nisu sami. Kada zajedno djeluju porodica, stručnjaci, obrazovne ustanove i šira zajednica, stvaramo okruženje u kojem svako dijete ima priliku da razvije svoje potencijale i bude ravnopravni član društva.
Roditelj: Koje su najčešće zablude o razvojnim poteškoćama s kojima se susrećete?
Jedna od najčešćih zabluda sa kojima se susrećem jeste uvjerenje da će dijete „progovoriti kada bude spremno“, posebno kada je riječ o dječacima, za koje se često smatra da kasnije razvijaju govor. Roditelji nerijetko razvoj svog djeteta porede sa vlastitim iskustvima, pa kažu da su i oni kasnije prohodali ili progovorili, zbog čega odgađaju traženje stručnog mišljenja. Takođe, često se razvojne poteškoće pogrešno pripisuju lijenosti djeteta, prolaznoj fazi u razvoju ili nedovoljno dosljednom vaspitanju. Važno je naglasiti da razvojne poteškoće nisu posljedica lošeg odgoja niti nedostatka truda djeteta. Upravo zbog ovakvih zabluda ponekad dolazi do kašnjenja u prepoznavanju poteškoća i uključivanju djeteta u stručnu podršku.
Roditelj: Šta biste poručili roditeljima koji se suočavaju s dijagnozom ili sumnjom na razvojne teškoće kod svog djeteta?
Roditeljima koji se suočavaju sa sumnjom ili dijagnozom razvojnih poteškoća kod svog djeteta poručila bih da nisu sami. Sasvim je prirodno da se u takvim trenucima jave strah, neizvjesnost i brojna pitanja, ali je važno znati da postoje stručnjaci i službe koje mogu pružiti podršku i usmjeriti i voditi porodicu kroz cijeli proces. Ohrabrila bih ih da ne odgađaju traženje stručnog mišljenja i podrške. Pravovremena procjena i rana intervencija mogu značajno doprinijeti djetetovom razvoju i omogućiti da se na vrijeme odgovori na njegove potrebe. Stručna podrška ne podrazumijeva samo rad sa djetetom, već i osnaživanje roditelja kroz informacije, smjernice i bolje razumijevanje djetetovog funkcionisanja. Najvažnije je da roditelji znaju da dijagnoza ne definiše njihovo dijete. Svako dijete ima svoje snage, potencijale i mogućnosti za napredak, a uz podršku porodice i stručnjaka može ostvariti svoj puni razvojni potencijal.
Roditelj: Koja je Vaša najvažnija poruka roditeljima kada je riječ o razumijevanju i podršci dječijem razvoju?
Moja najvažnija poruka roditeljima jeste da upoznaju, prihvate i podrže svoje dijete onakvo kakvo jeste, te da vjeruju u njegove mogućnosti. Svako dijete ima svoj razvojni put, svoj tempo i svoje individualne potrebe, a uloga roditelja i stručnjaka jeste da mu pruže podršku kako bi svoje potencijale razvilo u najvećoj mogućoj mjeri.
Želim naglasiti da roditelji ne treba da ignorišu svoje zabrinutosti niti da čekaju da poteškoće „same prođu“. Pravovremeno obraćanje stručnjacima nije razlog za strah, već pokazatelj brige, odgovornosti i posvećenosti djetetovom razvoju. Što ranije prepoznamo potrebe djeteta i pružimo mu odgovarajuću podršku, veće su mogućnosti za njegov napredak. Kada roditelji, stručnjaci i okruženje djeluju kao tim, dijete dobija najbolje uslove za rast i razvoj. Najvažnije je da svako dijete bude viđeno, razumijeno i prihvaćeno, jer upravo u podržavajućem i sigurnom okruženju razvija svoje sposobnosti, samostalnost i kvalitet života. Ono što volim da kažem jeste: „Napredak se ne mjeri brzinom, nego hrabrošću da svaki dan napravimo korak naprijed.“
