Najveće zadovoljstvo nam je kad dođemo kući i igramo se sa djetetom.
Časopis i portal Roditelj redovno donose zanimljive priče i predstavljaju mlade porodice. Tako za ovaj broj smo imali zadovoljstvo razgovarati s mladim bračnim parom Jelenom i Ljubinkom Tubić, koji ne samo što se bave fotografijom i slikanjem vjenčanja, već su nedavno postali i roditelji. Jelena je medicinska sestra na pedijatriji, dok je Ljubinko profesor francuskog jezika i svoj umjetnički izričaj pronalazi kroz fotografiju. Kombinacija njihovih zanimanja, braka i roditeljstva sigurno čini intrigantan i inspirativan životni put. U nastavku Vam predstavljamoTubiće iz Banja Luke.
Jelena i Ljubinko Tubić, intervju
Kako ste se upoznali i što vas je inspiriralo da započnete zajednički posao u fotografiji vjenčanja?
Ljubinko: Upoznali smo se na Jeleninom radnom mjestu i cijela ta priča je malo šira i poprilično interesantna, možda bismo mogli reći i složena. Prepričavamo je često.
Koja je najdraža fotografija koju ste zajedno snimili i zašto?
Ljubinko: To su svakako fotografije naše kćerkice koja ima godinu i po, baš to je period velikih primjena i najinteresantnijih doživljaja. S obzirom da nam je prvo dijete i prvo takvo iskustvo, vjerujem da ćemo ovo isto reći i za svaki naredni period, čitaoci ovog časopisa će svakako razumjeti šta govorimo.
Kako usklađujete posao fotografiranja vjenčanja s roditeljskim obavezama?
Ljubinko: Iskreno, prilično izazovno. Imamo dosta obaveza, a tu je i dijete u kući, međutim uz dobru organizaciju sve stižemo.
Koje su najveće izazove koje ste susreli kao mladi roditelji koji se bave zahtjevnim poslom poput fotografiranja?
Ljubinko: Pa mislimo da je upravo to vrijeme i dobra organizacija. Pokušavamo da što više vremena provedemo sa djetetom jer su to nepovratni trenuci.
Jelena, kako vaše iskustvo rada na pedijatriji utječe na vašu perspektivu roditeljstva i način na koji pristupate fotografiranju obitelji?
Jelena: Pa mislim da mi pomaže mnogo u pristupu i razumijevanju, kako djece tako i roditelja koji su tu sa namjerom da naprave što bolje fotografije, a dešava se da baš tad dijete treba da spava recimo. Onda moramo da sačekamo da se sve posloži.
Kako se nosite s stresom koji može proizlaziti iz rada u medicinskom sektoru, a istovremeno se trudite biti podrška partneru u njegovoj kreativnoj djelatnosti?
Jelena: Pa stres je ako i na svakom drugom radnom mjestu, nije strašno. Volim i svoj medicinski poziv i radim ga iz ljubavi, zbog toga je taj stres sveden na minimum. Pored toga, trudim se da suprugu budem podrška jer je i posao fotografisanja prilično kompleksan.
Koje su najveće radosti, ali i izazovi, u kombiniranju porodičnog života, posla i hobija poput fotografije?
Jelena: Pa rekla bih da nam je fotografija mnogo više od hobija, tom poslu pristupamo profesionalno i odgovorno. Izazov su i neke neprospavane noći, višednevno editovanje fotografija, naročito fotografija vjenčanja jer tu napravimo i nekoliko hiljada fotografija. Destinacijska vjenčanja uzimaju najviše vremena jer zahtijevaju nekoliko dana angažovanja i putovanja .
Ljubinko: Raduju nas lijepe riječi klijenata, njihovo zadovoljstvo i dalja preporuka. Najveće zadovoljstvo je kad dođemo kući i igramo se sa djetetom, a znamo da smo prethodno na fotografisanju dali sve od sebe da klijenti budu srećni.
Kako pronalazite balans između vaše profesionalne karijere i vašeg privatnog života?
Jelena: Hmm, odlično pitanje. Dešava se da jedno drugom govorimo “čekaj, odmori malo”. Vjerovatno je taj naš odnos tajna cijele priče.
Da li u skorije vrijeme planirate fotografisati prve rođendane ili fotografisanje trudnica?
Ljubinko: Svakako je i to u planu. U ovom momentu nemamo naš studio, ali radili smo već prve rođendane.
Kako planirate nadograditi svoj posao u budućnosti, s obzirom na promjene u porodičnom životu i profesionalnim karijerama?
Ljubinko: To su svakako radionice u inostranstvu. Neki naš cilj je da sve više radimo destinacijska vjenčanja. Radili smo već u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Austriji i Njemačkoj. Volimo da putujemo pa na taj način spajamo posao i putovanje. Naši planovi su takvi da težimo da radimo samo fotografiju u skoroj budućnosti. Naprosto, svi mi imamo jednu količinu vremena koju raspoređujemo na sve aktivnosti. Ako ih imate previše, onda sve ispašta.
Da li ste se nekad zapitali “treba li mi sve ovo”?
Jelena: DA! Oboje dijelimo isto mišljenje i normalno je da preispitate svoje odluke. Ali nismo nikad razmišljali o tome da promijenimo zanimanje fotografa i da odustanemo.
Ljubinko, možete li nam reći kako ili zašto je to sve počelo?
Ljubinko: Pa fotografija je ljubav još od djetinjstva, Polaroid fotoaparat i uspomene u starim albumima su me uvijek zanimale. Ali tek kad sam upoznao suprugu i pružila mi veliku podršku, odlučio sam da se pustim u te vode.
Ljubinko: Vidite li se u ovom poslu i za 10 godina?
To niko ne zna, radićemo ovo dokle god ima strasti. Onog trenutka kad vidimo da to više nije onaj sjajni osjećaj, povući ćemo se. U ovom trenutku bih rekao da smo tek na početku, vidjećemo šta nam život nosi.
