Izazovi roditeljstva u doba panedmije

Obzirom na promjenjen način života i rada, roditelji su tokom pandemije dosta upućeni na djecu, čak i više nego uobičajeno.

Pandemija nam je donijela velika životna iskušenja i preispitivanja. Kao roditelji, svoja strahovanja vezano za vaše najmlađe pokušajte da svedete na minimum. O izazovima roditeljstva za časopis Roditelj piše Vanja Vukojević, psiholog.

Biografija: Vanja Vukojević je rođena 1981. godine u Novom Gradu gdje je završila srednju školu. Filozofski fakultet Univerziteta u Banja Luci odsjek Psihologija završila je 2009. godine. Od 2017. godine je i porodični savjetnik. Volonterski angažovana u Udruženju djece i omladine sa posebnim potrebama i njihovih roditelja „Iskra“ od 2009. godine

Pandemija koja je pogodila svijet, iznenada je zaustavila sve, izmijenila ljudsku svakodnevnicu  i donijela različita strahovanja. Sva ta dešavanja pogodila su i naše najmlađe. I, zaista, svako od njih se, u zavisnosti od uzrasta, različito nosi sa tom činjenicom, da u svom životu ima i nezvanog gosta, korona virus. Ako pogledamo iz ugla razvojne psihologije, pandemija će najmanje traga ostaviti na našim najmlađima. Novorođenčad i djeca do tri godine nemaju predstavu šta se u stvari dešava. Njihova jedina briga i potreba jeste da imaju roditelje pored sebe.

Obzirom na promjenjen način života i rada, roditelji su tokom pandemije dosta upućeni na djecu, čak i više nego uobičajeno. Provode vrijeme s njima, povezuju se, njeguju ih.  Ova roditeljska pozicija i osjetljivost izazvana stresom i strahom vezano za pandemiju, shvatljiva je i uobičajena pojava u potencijalno prijetećim situacijama. Međutim, povezivanje sa djecom nije stvaranje detaljnih aktivnosti koje će pokriti svaku minutu njihovog dnevnog vremena. Fizički, a ni psihički nije moguće biti konstantno angažovan s djecom. Pogotovo ako pored roditeljstva, roditelji imaju još obaveza koje moraju da završe. Povezivanje bi značilo pronalaženje vremena tokom dana za pokazivanje nježnosti, što mi kažemo za maženje, ili jednostavno ležanje u krevetu sa djecom, kada ih grlite, mazite i ljubite…Povezivanje bi dalje značilo čitanje priča, igranje društvenih igara ili u slučaju manje djece samo gledanje kako se oni igraju, jer to im je jako važno na tom uzrastu. U vrijeme intenzivnih promjena, kakve smo mi iskusili, djeca se osjećaju sigurno i zaštićeno kada vide da su roditelji prisutni. Tada ona postaju slobodna da rade „svoj posao“  – igraju se, uče, istražuju i stvaraju.

Ono što je specifično za period pandemije jeste da smo konstantno izloženi stresu. Odavno znamo da roditelji, najčešće nesvjesno, prenose stres sa sebe na djecu. Ako uzmemo u obzir novorođenčad, oni  su veoma mali da bi shvatili šta se oko njih dešava. Međutim, bebe „shvataju“ svoj svijet i promjene u njemu od najranijih dana. Moramo imati u vidu da su njihov svijet – njihovi roditelji.  One prepoznaju promjene koje se dešavaju kod roditelja ili osobe koja najviše vremena provodi s njima. Kako oni to detektuju? Oni primjećuju kada su naši glasovi, držanje ili  odgovor na njihove potrebe drugačiji. Da bi se  osjećali sigurno i voljeno, njima treba dosta fizičkog kontakta i pravovremeno reagovanje na njihove potrebe.

Da novorođenčad, a i starija djeca,  ne bi osjećala posljedice stresa najvažnije je da se roditelji povežu sa njima. I to je ono što njima, na ovom uzrastu, najpotrebnije! Mala djeca regulišu svoje emocije uz pomoć voljenih odraslih, a to su najčešće roditelji. Bilo bi dobro da tokom dana, u nekoliko navrata,  nađemo vremena da sa djecom podijelimo svoju smirenost i to je sasvim dovoljno da se djeca osjećaju sigurno i zaštićeno.

Čini se da će posljedice izolacije na najranijem uzrastu osjetiti najmlađi koji iz nekog razloga nisu asimilirani u vršnjačku grupu, odnosno oni koji ne idu u vrtić ili zbog zatvorenosti nemaju prilike da se igraju sa vršnjacima. Velika upućenost na roditelje može kod njih stvoriti ideju da su roditelji jedine osobe pored kojih se osjećaju sigurno i sa kojima trebaju biti. Takozvana dječija „ljepljivost“ u ovakvim situacijama može biti veoma izražena. Ono što možete raditi jeste da posjećujete prijatelje koji takođe imaju malu djecu te da ih nakon stvaranja njima sigurnog okruženja kod njih ostavite povremeno. Povjeravajte mališane rodbini i prijateljima kojima djeca vjeruju. Vodite ih u park te im na taj način omogućite igru sa vršnjacima ali i ispitivanje njima nepoznatih terena.

Pandemija nam je donijela velika životna iskušenja i preispitivanja. Kao roditelji, svoja strahovanja vezano za vaše najmlađe pokušajte da svedete na minimum. Ono što u ovakvim okolnostima možete da pružite jeste roditeljska toplina i ljubav, te u koliko ste u mogućnosti povremena druženja sa vršnjacima. Ostalo više nije do vas!