Mnogo suza, teških momenata, straha i umora je bilo, ali vrijedilo je.
Intervju: Irma Bajić, magistrica hemije
Irma Bajić je 35-godišnja mama iz Sarajeva koja, pored toga što je majka i posvećena profesionalka, nosi i priču o svojoj borbi i trijumfima kao majka djeteta koje je pretrpjelo povredu prilikom poroda. Kao magistar hemije sa sedmogodišnjim iskustvom u farmaceutskoj industriji, Irma je uspješna žena koja je posvećena svom poslu, ali je još važnije, u svakodnevnom životu, izuzetno posvećena svom trogodišnjem sinu Zainu. Zain je nedavno napunio tri godine i kroz sve izazove koje je prolazio od trenutka rođenja, Irma je pokazala nevjerovatnu hrabrost i izdržljivost. U ovom intervjuu, Irma će podijeliti svoja iskustva o distociji, o tome šta je to značilo za njen život i život njenog sina, kao i o njenim profesionalnim i ličnim izazovima i pobjedama.
Nakon uredne trudnoće imali ste težak porod i desila distocija (zapeće) ramena gdje su povrijeđeni nervi ruke vašeg djeteta, te se dijagnosticirala povreda plexusa brachialisa. Možete li nam detaljnije opisati ovu povredu kako se ona manifestuje?
Moju trudnoću bih poželjela svakoj ženi. Predivna, potpuno fiziološka i zdrava trudnoća, sa puno aktivnosti, kvalitetne ishrane i sna. Kao svaka majka, željno sam iščekivala sina i radovala se tome, obavljala pripreme za njegov dolazak, sređivala sobicu, kupovala stvarčice. Međutim, život nije film i dešava se komplikacija koja mijenja tok mog života.
Na porodu se dešava komplikacija koja se u medicini naziva ramena distocija. To je nepredvidiva, urgentna akušerska komplikacija koja se dešava kada je karlica majke dovoljno prostrana da se rodi fetalna glavica, ali nedovoljno prostrana da prođu fetalna ramena. Tada je onemogućen prirodan porod. Postoje hvatovi koji se primjenjuju kada dođe do ove komlikacije, te je njihov cilj sigurno porađanje novorođenčeta prije pojave asfiksije zbog kompresije pupkovine. Ramena distocija je jedna od najtežih, teško predvidivih komplikacija, koja ima visok procenat materalnog morbiditeta i fetalnog morbiditeta i mortaliteta.
Kada se prepozna distocija ramena, poziva se dodatno osoblje u rađaonu i pokušava se različitim hvatovima odvojiti prednji dio ramena. Ako su ti manevri ili hvatovi neuspješni, zamijeni se fetalna glava nazad u vaginu ili maternicu i radi se carski rez ili u malo ozbiljnijem slučaju, vacuum ekstrakcija. Kod nas nije bilo vremena za carski rez i moj porođaj je dovršen vacuum ekstrakcijom.
Najčešće ozljede novorođenčeta su ozljede brahijalnog pleksusa Ili prelom klavikule. Brahijalni pleksus je splet nerava koji šalju impulse iz kičme ka regiji ramena, ruke i šake. Povreda nastane u slučaju istezanja, kidanja ili međusobnog komprimovanja ovih nerava. Simptomi variraju u zavisnosti od težine povrede, kao i same lokalizacije povrede. Komplikacije su kontrakture, bol, utrnulost, atrofija mišića, pa čak i trajni invaliditet. Moj porod je dovršen vakum -ekstrakcijom jer je beba već bila u asfiksiji i pristupljeno je urgentnoj reanimaciji. Nakon toga moj sin je hospitalizovan i čekali smo da se uradi niz neuroloških pretraga, gdje smo u konačnici dobili potvrdu da Zain ima povredu brahijalnog pleksusa.
Kako je povreda ruke koju je Zain doživio tokom porođaja uticala na njegov razvoj i svakodnevni život u prvim mjesecima?
Sa njegovih 13 dana života javljamo se predivnoj i izuzetno stručnoj prof.dr Ajši Meholjić, koja je vrlo jasno objasnila ozbiljnost situacije. Njene riječi, da ja kao majka moram biti djetetu terapeut koji će 4x dnevno raditi vježbe svaki dan bez izuzetka, su me na prvu uplašile na smrt. Novopečena majka, koja je upravo prošla porođajnu trauma i nije svjesna svega još uvijek, sada mora raditi vježbe za koje nikada prije nije čula. “Majka, od vas zavisi hoćete li djetetu vratiti funkciju ruke. Plakat će jako i bit će teško i naporno, ali zapamtite, ako želite da se poslije smijete, onda stisnite zube, plačite , ali ne odustajte od vježbi.” To postaje moj život narednih godinu dana, stalne kontrole, vježbe svaki dan 4x dnevno, ne smije biti gladan, ali ni presit. Kad beba spava, ova mama ne spava. Učim o povredi, uključujem se u forume, spajam sa drugim majkama koje su se susrele sa ovim. Izlazak u šetnju bio je ograničen i nerijetko smo trčali kući , jer vježbe se ne propuštaju. Moje psihičko stanje je bilo jako loše i u svim tim momentima nisam znala kako da traumu na samom porodu, Zainovu reanimaciju ostavim po strani i bavim se samo onim što je tad bila najvažnija stvar -Zainova Vojta i vježbanje.
Koje su najvažnije medicinske preporuke i tretmani koje ste primali za Zainovu povredu ruke?
Nakon što se uspostavi tačna dijagnoza, najbitnija stvar nakon toga je pravovremena terapija, što u ovom slučaju znači brz početak provođenja vježbi , bez izuzetka. Rade se vježbe po Vojti, koje se zasnivaju na neuroplastičnosti dječijeg mozga. Terapijski uspjeh zavisi od intenziteta i frekvenciji terapije, kao I od tačnosti provođenja.
Vojta terapija jedna je od najvažnijih neuroterapijskih metoda i provodi se pritiskom na određene zone u tijelu u tačno definisanim položajima što izaziva refleksni motorički odgovor. U principu, Vojta nam omogućuje da potaknemo optimalan razvoj motoričkih vještina kod djece od najranije dobi.
Kakav je bio tok oporavka za Zain i koje korake ste morali preduzeti da biste podržali njegov oporavak?
Zain je dosta dobro reagovao na vježbe, iako je naravno bilo jako mučno i ponekad teško izvodivo. Vrlo brzo, u prva tri mjeseca, desili su se određeni pokreti ruke koje smo mi priželjkivali i koji su nam zapravo trebali dati neku prvu sliku o težini same povrede. Ukoliko dijete nema pokreta ruke nakon barem 3 mjeseca, sumnja se da se desila avulzija, odnosno kidanje nerava i u tom slučaju već se nazire teži tok oporavka koji uključuje i operativne zahvate. To nije bio slučaj sa Zainom, što nas je još više motivisalo i ohrabrilo da ne posustanemo, već nastavimo sa još većim intenzitetom i voljom za vježbanjem.
Da li ste imali priliku da se upoznate sa stručnjacima i terapeutima koji vam mogu pomoći u procesu rehabilitacije, i kakvo je bilo vaše iskustvo sa njima?
Naša draga Sabina i Ivana kao terapeuti za djecu su nam bile velika podrškai pomoć. Naša teta Sabina je kontrolisala moj rad Vojta terapije koju sam sprovodila, a Ivančica kako smo je zvali nježno sprovodila Bobath terapiju kako bismo stigli motorički razvoj. Bili smo jak i uigran tim i beskrajno sam im zahvalna na tome. U međuvremenu sam saznala da u Igalu postoji odličan privatni institut za porođajne povrede- IST CENTAR. U Igalo smo išli 2x, po 21 dan. Sa djecom rade po 3h dnevno, aktivacija ruke, elektrostimulacije, peloidne obloge. Nakon toga odlazimo u Tursku, gdje smo 20 dana vežbali sa Muratom Dildirom- terapeutom koji je specijalista upravo za ove povrede. Vrlo brzo, nakon 2 mjeseca smo počeli da uočavamo napredak u smislu pomjeranja ruke, jačanja , pravilnosti u izvođenju šeme pokreta. Tada je doktorica donijela zaključak da nije u pitanju teška povreda u smislu kidanja nerava, te da je nerv vjerovatno istegnut I da ce EMNG pregled malo kasnije dati informaciju o tome koji tacno nerv je oštećen i u kojoj mjeri. Nakon sprovedene terapije, na kontrolama kod dr Ajše, te nakon urađenog EMNG pregleda, ustanovljeno je da je oporavak odličan, da je nerv blago bio oštećen i definisan je kao blaga aksonalna lezija.
Naravno kroz igru ruku forsiramo, funkcija je vraćena, čekamo 3 godine da krenemo sa plivanjem i ostale sportske aktivnosti u skladu s dobi djeteta. Sa majkama iz Srbije, Hrvatske, Turske, Makedonije sam stupila u kontakt i trenutno pišemo svaka svoje iskustvo i način vježbanja, te planiramo da izađe na svjetlo dana jedan priručnik o tome, kao motivacija I olakšica roditeljima da budu istrajni u vježbanju, koliko god teško I strašno izgledalo.
Kako ste uskladili svoje profesionalne obaveze sa potrebom za pružanjem posebne brige Zainu tokom njegovog oporavka?
Zain je morao vježbati 4x dnevno, barem godinu dana, što nije nimalo lagan zadatak. Nakon što sam iskoristila svoje porodiljno odsustvo, pored porodice i prijatelja, veliku podršku i ulogu u svemu tome imala je i moja kompanija kao i kolege, koje su preuzele moj dio posla i tako mi omogućili da se ja u potpunosti posvetim Zainovom uspješnom oporavku. Na posao sam se vratila kada je Zain napunio 16 mjeseci i već tada Vojtu smo polako izbacivali.
Kako vam je iskustvo sa distocijom promijenilo pogled na roditeljstvo i svakodnevne izazove koje nosi?
Prva godina majčinstva nije bila ni blizu kako sam zamišljala da će biti. Majčinstvo sa sobom donosi veliku promjenu , snalaženje u novim situacijama, čak i kada sve protekne u savršenom redu. Mnogo suza, teških momenata, straha i umora je bilo, ali vrijedilo je. Ja sam danas zahvalna majka, vrlo svjesna sta je mogao biti ishod mog poroda, a moj Zain zdrav i veseo dječak.
Šta biste savjetovali drugim roditeljima koji su se našli u sličnim situacijama, bilo da se radi o distociji ili drugim porodičnim izazovima?
U svemu tome, imati vjeru u Boga je jako bitno, shvatiti da je život satkan od iskušenja , uspona i padova. Stari ljudi bi obično rekli da Bog čovjeku da težine onoliko koliko je on može podnijeti.
U prvim momentima prihvatanje određene dijagnoze i problema je jako teško i vrlo malo ima prostora za racionalno razmišljanje.
Najvažnije je obratiti se stručnom licu, uspostaviti tačnu dijagnozu I početi sa pravovremenom terapijom. Ne zatvarati se u začarani krug, otvoreno razgovarati I tražiti mišljenja drugih ljudi koji su se suočili sa istim ili sličnim problemom.
Za kraj Vaša poruka našim čitateljima.
Moja poruka bi bila: hrabra majka, hrabro dijete. Zain to zaista jeste. Hrabrost, hektičnost i šarmantnost su tri riječi koje opisuju mog sina Zaina.
