Odgoj mi je jako važan, jer to će je na neki način i odrediti kakva će sutra biti osoba. Svako od nas ima neki svoj način odgoja i šta mu je bitno, a šta nije.
Emina Šeta-Spahić ima 38 godina i živi u Sarajevu. Mama je petogodišnje djevojčice, supruga i vlasnice Cvjećare Ema u Sarajevu. Kao i sve druge mame Emina pokušava da organizira cijeli dan jer biti mama i u isto vrijeme voditi vlastiti biznis dosta je iscrpljujući posao. Za sebe kaže da se uvijek potrudi naći vremena za čitanje, trčanje, vrijeme za vježbanje. Sa Eminom smo razgovarali o tome na koji način balansira privatne i poslovne obaveze.
Emina je vlasnica cvjećare. Kada se javila ljubav prema cvijeću?
Sad kad se prisjećam, rekla bih da je ta ljubav prema cvijeću bila prisutna od kad znam za sebe. Znam da sam kao djevojčica uvijek se tako radovala proljeću i prvim cvjetovima u bašti, otud valjda i ta posebno velika ljubav prema tulipanima i narcisima. Kasnije je ta ljubav samo rasla i rasla i ja sam sanjala o cvjećari. Zaista sam željela da to bude moj primarni posao, nisam baš znala šta me sve čeka i znala sam da neće biti jednostavno ali ljubav je ta koja nas tjera da ipak radimo ono što želimo i što nas čini da budemo sretni. Kasnije sam to i manifestirala i tu sam već 8 godina, u svijetu poslovnih žena.
Zaljubljenik ste prirode. Da li imate vremena da provodite vrijeme u prirodi?
Da, veliki sam zaljubljenik prirode i svaki slobodan trenutak gledam da sam negdje u šetnji sa porodicom. Imamo predivnu prirodu i zaista je tako malo potrebno da bi u njoj istinski i uživali. Djevojčica je veliki ljubitelj piknika tako da uvijek nosimo neku dekicu, čaj u termos boci, nešto za pregristi i to uvijek bude stvarno super a ne moramo nigdje posebno daleko da idemo. Vrelo Bosne, Stojčevac, Trebević, Igman, Vodopad skakavac, Park šume prijateljstva, Barice, Čavljak sve su to neke destinacije koje su bliže i sad pogotovo u jesen treba to maksimalno iskoristiti.
Trčali ste maraton. Možete li nam nešto reći o tom iskustvu?
Nisam još trčala maraton uglavnom su to manje trke od 5-10 km ali pripremam se trenutno za polumaraton sa svojom Slf ekipom sa Dobrinje, koji će se održati 18.3.2023. godine ako Bog da u Mostaru. Trčanje je nešto što sam u biti uvijek htjela i bilo mi je super, ali u trčanje sam se uključila tek od prošle godine. Sve što radim ja radim da bih se ja dobro osjećala, znamo svi koliko fizička aktivnost dobro utiče na nas. Malo je vremena za slobodnu aktivnost pored posla, djeteta i svih obaveza koje se nakupe tokom dana i sedmice. Ja to usklađujem u vremenu kada je djevojčica na treninzima ali svakako imam neke periode u sedmici kad mogu malo i sama da se posvetim sebi i treningu. Divan je osjećaj trčati, imam dobru ekipu koja se već bavi trčanjem i oni mi daju snagu da to mogu i ja ali u biti najveću snagu pronalazim u svojoj djevojčici, njoj želim biti uzor da može sve što želi, samo treba biti uporan u svemu.
Majka ste djevojčine Zane. Možete li nam je malo predstaviti?
Zana u januaru ako Bog da puni 5 godina. Vesela djevojčica, od rođenja je uvijek bila nasmijana i jako voli ljude, djecu. Voli sve oko sebe, što ja volim da kažem, ona voli život i učimo je tako da uživa u svemu, i u najmanjoj sitnici. Još je mala da bi neke stvari shvatila, ali ja samo pričam i pričam, negdje će to da se zadrži. Uvijek je zaštitnički nastrojena prema svima. Ima svoje faze u odrastanju koje nama odraslim nekada izgledaju čudno ali to su djeca i zaista moramo se nekada i sami spustiti na njihov nivo da bi se opustili i zabavili kako to samo djeca znaju. Voli da crta, da pjeva, pleše. U vrtić smo je upisali kad je napunila 2,5 godine. Ja sam je već od 3. godine uključila u neke aktivnosti kao što je ples i sve je to bilo da bude što više sa djecom, da nije pred televizijom i naravno mobitelom, jer smatram da im tog zajedničkog druženja treba što više. Sada ima treninge tri puta sedmično i super se sa svim tim nosi. Čim ona bude odlučila da to više ne želi, tako će i biti.
Da li imate neku anegdotu vezanu za Vašu djevojčicu?
Sa Zanom su svaki dan neke anegdote, pa teško se sjetiti neke posebno ali pošto se često vozimo gradskim prevozom ova anegdota mi je ostala upečatljiva jer me bilo tako stid. Vozimo se mi tako jedan dan prema Ilidži i upeklo je sunce, mi ne možemo dalje od vozača autobusa i kako je bila gužva na cesti vozač je konstantno trzao sa vožnjom jer je stalno bilo vozi, zakoči, vozi, zakoči. Kaže Zana u jednom momentu Bogti mama je li ovaj vozač malo poludio, kako vozi ovaj autobus, svi ćemo pasti u nesvijest. Svi prisutni su prasnuli u smijeh kao i sam vozač a ja sam samo htjela da propadnem u zemlju od stida. U biti ona je samo bila iskrena.
Koliko Vam je važan odgoj? I kakva je razlika između odgoja koji vi praktikujete?
Odgoj mi je jako važan jer to će je na neki način i odrediti kakva će sutra biti osoba. Svako od nas ima neki svoj način odgoja i šta mu je bitno a šta nije. Najbitnija stvar je da se roditelji slažu kad je u pitanju odgoj djeteta jer ako toga nema to ide jako teško. Meni kao mami je bitno da se ona osjeća sigurnom, voljenom i da zaista nauči da za sve što je zanima može da mi kaže, da traži pomoć ako nešto treba. Da nema tajni, da o svemu možemo razgovarati jer porodica je ta koja djeci treba da pruži utočište, nikako mjesto od koje treba bježati.
Volite mnogo da hranu. Koja hrana Vam je najdraža i imate li neki recept koji biste podijelili sa mama?
Kad je hrana u pitanju, uvijek sam voljela sa jedem povrće i da biram zdraviju hranu ali sam u tome i pretjerivala posebno u doba pandemije, daj samo šti više vitamina, voća, povrća i onda u ne znanju napravimo više štete nego koristi. Kao dijete sam odrasla na selu, rat i sva ta dešavanja su ostavili trag u svim segmentima jednog čovjeka pa tako i u ishrani a to shvatam sada. U mojoj porodici se uvijek jela hrana koju sami proizvedemo, nismo baš jeli kupovne stvari, uvijek su to bili neki džemovi iz domaće radinosti kao i dan danas. Jako sam zahvalna što smo kao djeca jeli domaću hranu i što i dalje se trudim da ostane tako. Shvatam koliko smo zaista sretni jer nismo imali izbor koji imaju današnja djeca, izvor pregršt gluposti koje nas mame iz trgovina. Prije dvije godine sam drastično promijenila ishranu i naravno da i dan danas imam dane kada zabrljam sa nekom hranom i to su opet najčešće slatkiši, njima nikako odoljeti ali svakako se trudim da ne dostupam od onog šta trebam jesti. Meni je to postalo jako bitno, prvenstveno zbog zdravlja a time utičem i na djevojčicu i na njenu ishranu. Ja ustajem uglavnom u 5h ujutro, završim neke bilješke za taj dan, pročitam par stranica neke knjige i krene spremanje. Uvijek doručkujemo kući, spremam ručak za ponjeti na posao, pa tek ide jurnjava po stanu, spremanje za vrtić i posao. U stanu mi je bitno da imam ovsene pahuljice, jaja, mladi sir i mlijeko. Za doručak najčešće jedemo pahuljice sa voćem ali i palačinke sa ovsenim pahuljicama i speltinim brašnom. Uglavnom stavim jedno jaje, dvije kašike ovsenih pahuljica i dvije kašike speltinog brašna, dodam malo mlijeka ako je potrebno, malo soli i malo sećera ili meda. Palačinci budu brzo gotovi, ukusni su i zdravi a mažete čime želite. Nekako sam postavila sebi za cilj da je bolje imati i dva zdrava obroka dnevno, nego ni jedan.
