Ja sam jedna od onih majki, koja je hipersenzitivna, mnogo se vežem za sve što se odnosi na moju djecu
Intervju: Amra Ibrahimović-Švrakić, voditeljica i PR menadžerica
Amra Ibrahimović- Švrakić je pr manager. Više od deset godina radila je kao urednik, voditelj zabavnog i informativnog programa na Hayat TV. Radila je i kao PR manager Konzuma, a posljednjih nekoliko godina radi kao savjetnica za medije u Općini Sarajevo.
Amra Ibrahimović Švrakić je poznato lice bosanskohercegovačke javnosti. Kao urednica i voditeljica zabavnog i informativnog programa stekla je veliko iskustvo u ovoj oblasti. Pored toga što je vrlo uspješna u poslu koji obavlja Amra je supruga i majka. Nedavno je postala majka po drugi put što je bio dovoljno dobar razlog da razgovaramo sa njom o izazovima koje je donio novi član porodice. U nastavku vam donosimo intervju sa Amrom.
Nedavno ste se porodili. Prije nego što vas pitamo o porodu, recite nam kako je tekla trudnoća? Da li ste imali posebnih „trudničkih“ želja?
Najprije želim da se zahvalim što neiscrpno pišete i govorite o temama roditeljstva, kao nukleusa iz kojeg sve potječe. Kada je moja trudnoća u pitanju moram vam reći da je ona bila jedan izazovan, a opet prekrasan put u kojem, baš kao i svaka majka i brineš i uživaš u istom trenu. Naime, s obzirom da ja imam trombofiliju, zbog ranijeg teškog iskušenja koje me zadesio, ova trudnoća je bila pod lupom sjajnih ljudi i velikih stručnjaka, pomno odabrane terapije i iščekivanja. Bogu hvala, protekla je mnogo ljepše nego sam očekivala. Da, za razliku od trudnoće sa Zlatanom, u ovoj sam ludila za kupusom i štrudlom od maka. Iako štrudlu nisam jela 20 godina, Una je odlučila da mi obnovi sjećanja. Interesantno je i to što sam dnevno pila oko 3 litra vode, pa su me u kući prozvali “Mama kamila”. Sve u svemu krasno iskustvo.
Ovo je Vaša druga trudnoća. Po čemu se razlikuje od prve?
Po mnogo čemu. Više sam brinula, jer je trudnoća bila rizičnija, a opet i mnogo više uživala jer sam zaista bila mažena i pažena od svog supruga i sina. Osim toga, u prvoj sam zaista bila mlada i nekako nisam znala šta me očekuje, sada sam mnogo zrelije očekivala porod i sve ostalo što uz njega ide.
Da li ste imali strah od poroda?
Strah od poroda nisam imala, no zebnju od carskog reza jesam, s obzirom da sam sa Zlajom prirodno rodila. Ja sam nekako prirodnjak, volim da sve ide onako samo od sebe, no Una je bila na zadak cijelu trudnoću, uz sve to krupnija beba i carski rez je bio neminovan. Iskreno, carski rez je prošao super, no ipak se pokazala opravdanim moja ljubav prema svemu što priroda nalaže.
Kako ste proveli prvu sedmicu sa Unom kući? Kako je tekla adaptacija nje na Vas i Vas na nju?
Una, kako i samo njeno ime kaže, zaista jeste jedinstvena po mnogo čemu. Ja sam jedna od onih majki, koja je hipersenzitivna, mnogo se vežem za sve što se odnosi na moju djecu, tako da sam i sa Unom tu vezu uspostavila još u stomaku. Mnogo sam pričala s njom, pjevala, jednostavno, ona je čekala mene kao što sam i ja čekala nju…Prvog trena kada mi je doktorica donijela fotografiju na intenzivnu njegu, počela sam se smijati jer je bila tačno onakva kako sam je zamišljala. Tamnoputa, jedra i smrknuta bebara koja me osvojila već prvog trena. Sjećam se da je tako bilo i sa Zlajom, neka duboka ljubav i veza, prosto neopisiva. Ja sam neko ko je sve u životu navikao sam, tako da zaista nisam trebala pomoć nakon poroda, a opet moram iskazati zahvalu mojoj mami i Ammarovoj mami koje su bile nevjerovatna pomoć i podrška u tim prvim danima. Tata i Zlaja su se također odlično snašli u novim ulogama, tako da sam zaista uživala.
Zlatan je veliki dječak. Kako je prihvatio dolazak seke?
Zlatan je jedno veliko sunce. To sunce stvarno obasja sve oko sebe. Tako je bilo i ovaj put. Nevjerovatno je kako je zrelo prihvatio sestru, iako sam imala bojazan o ljubomori s obzirom da je razlika u godinama velika i da je dugo bio jedinac. No, ni u jednom momentu nisam primijetila ništa osim čiste ljubavi starijeg brata koji je dugo želio i čekao sestru.
Trenutno ste na porodiljnom. Kako izgleda jedan dan u životu mame dvoje djece? Da li Vam nedostaje posao?
Za jednog radoholika je nevjerovatno koliko mi prija mir koji je u moj život donijela Una. Ja sam žena koja živi 200/h, moj posao zahtjeva apsulutnu posvećenost, predanost i rad u kojem ja uživam. Radila sam skoro do kraja trudnoće, tako da je ovaj mir došao kao poklon. Dan na dan ne liči, to zna svaka mama. Jutra znaju biti teška, naročito kada je Zlatan prva smjena, pa onda testovi, zadaće, dojenje, kuhanje…ali kada svi legnu u krevet nekako uživam u produktu te majčinske posvećenosti kući…Za sada sjajno mi odgovara ovaj tempo, vjerujem da će i u budućnosti.
Da li je novi član u porodici donio i nove izazove?
Novi član nam je izvrnuo navike iz korijena. Mi smo porodica koja mnogo voli raditi, ali i mnogo putovati. S Unom smo već sa dva mjeseca putovali u Zagreb, no nedostaju nam one brze odluke: Hoćemo li sutra negdje!? Hoćemo. Beba sa sobom donese tu jednu posebnu organizaciju, tako da smo sada sporiji u odlukama barem dok se vrijeme ne proljepša.
Kako se Vaš suprug snašao u ulozi oca?
Možda će zvučati patetično, no kada gledam Ammara u ulozi oca, poželim da ga svako dijete ima. On je naprosto očaran svojom kćeri i ništa mu nije teško. Jako brzo se opustio i prepustio…Ja sada imam zadatak spriječiti da je suviše ne razmazi.
Uspijevate li naći vremena za sebe i kako ga provodite?
Iskreno, ja sam vam ona dosadna mama, možda ne tako popularna u društvu koja prvih par mjeseci ne razmišlja da u opšte treba to neko vrijeme “za sebe”. Pa zar vrijeme za mene nisu moja djeca!? Ne mislim o frizuri, izlascima, a opet skoknem do frizerskog ili kozmetičkog dok Una spava, čisto da održim neki kontinuitet najviše što se tiče zdravlja. Da, krenula sam u teretanu, kako bih ojačala taj dio stomaka poslije carskog reza, čiji mišić zna da atrofira…Naprosto sam mišljenja da sve dođe na svoje rastom naše djece, baš kako i treba.
Za kraj imate li neku poruku za naše čitateljke.
Poruke su uvijek lijepe kada su od srca. Voljela bih da svaka žena ili majka uživa tačno u onom što je odabrala da bude njen život. Živimo u vremenu nametnutih standarda, suviše savjeta i nebuloznih ideala koje kao trebamo slijediti. Ženama, baš kao i sebi, želim što manje tereta, što više uživanja u svemu što postave kao svoj standard.
