Amela Ovčina dipl. defektolog: Motorički razvoj predstavlja jedno od pet razvojnih oblasti kroz koje se prati razvoj djeteta

Tako da osim motoričkog razvoja treba pratiti  područje samopomoć/briga o sebi, kognitivni razvoj, socio-emotivni razvoj i govor/komunikacija.

Intervju:  Amela Ovčina dipl. defektolog –oligofrenolog, praktičar reedukacije psihomotorike.

Amela Ovčina dipl. defektolog –oligofrenolog. Praktičar reedukacije psihomotorike. Rođena je u Tuzli, gdje je diplomirala na Defektološkom fakultetu. Po struci diplomirani defektolog-oligofrenolog i praktičar psihomotorne reedukacije. Pored profesionalnog angažmana majka troje djece i upravo potpuna porodica je vodilja i inspiracija koja joj daje vjetar u leđa. U toku 20 godina rada susretala se s raznim profesionalnim izazovima i oblicima rada (socijalna podrška odraslim osobama, edukacija i rehabilitacija u kućnim uslovima, grupni i individualni edukacijsko-rehabilitacijski rad pri centru).Trenutno je zaposlena pri JUDZKS. Sa Amelmo smo razgovarali o važnosti psiho-motornog razvoja djece. U nastavku donosimo još jedan zanimljiv razgovor za koji vrijedi izdvojiti vrijeme.

Koje su najvažnije faze u razvoju djeteta na kojima roditelji trebaju obratiti pažnju,a koje mogu ukazivati na razvojne smetnje?

Prema neuropsihološkom konceptu faze razvoja djeteta su: Doba bebstva koja se dijeli na fazu senzomotornog razvoj i traje od 1-18 mjeseca života i fazu psihomotornog razvoja traje od 19-36 mjeseca života. Zatim slijedi bajkovito doba koje traje od 4-6 godine života i dob zrelog djetinjstva ili logička doba u trajanju od 7-11 godine života. Pubertetno doba traje od 12 do 14 godine života i adolescencija od 15 do 18/20 godine života.

Osim navedenih faza značajne su i prenatalna i perinatalna faza od začeća do 7 dana rođenja odojčeta. U tom periodu evidentiraju se i prate bolesti majke (npr. dijabetes, hipertenzija, gojaznost…), bolesti zavisnosti, godine majke, stres, kako je trudnoća održavana, je li bilo intrauterinih infekcija, veoma bitno je da se obrati pažnja na nutricione faktore, da li se radi o prijevremenom porođaju ili otežanom porođaju, niska porođajna težina novorođenčeta, višeplodna trudnoća, nizak Apgar skor (niži od 7),i kakvo je opšto zdravstveno stanje bebe nakon porođaja (hipoksija, krvarenje u mozgu, mala težina na rođenju, prijevremeno rođena djeca….).

Već tokom prvih mjeseci života mogu se pojaviti znaci odstupanja u razvoju djeteta. A da bismo govorili o odstupanju treba poznavati pokazatelje tipičnog razvoja tokom prvih 6 mjeseci života :

  • U prvom mjesecu odojče leži ne trbuhu i odiže glavu od podloge dok su šake stisnute, na jače zvukove mijenja motornu aktivnost, trepće na svjetlosne podražaje, posmatra majku dok mu priča, prestaje plakati kada mu se neko približi.
  • U drugom mjesecu odiže glavu i ramena sa podloge, a šake su poluotvorene, prati pogledom predmet u vidnom polju, reaguje na zvučne signale, oglašava se samoglasnicima.
  • U trećem mjesecu ležeći na trbuhu može se osloniti na podlaktice, kratko drži predmete u ruci, posmatra svoje ruke i igra se s njima, okreće glavu prema izvoru zvuka i može zadržati kratko pogled odakle zvuk dolazi, guče, ima facijalnu ekspresiju.
  • U četvrtom mjesecu može da podigne glavu ako ga pridržavamo u sjedećem položaju, hvata cijelom šakom, predmete u ruci razgleda i trese, igra se rukama, stavlja predmete u usta, odgovara gukanjem na majčin glas.
  • U petom mjesecu sjedi uz lagani oslonac, glava je očvršćena, na podlozi se odupire vrhovima nožnih prstiju, uzima zvečku, stavlja predmete u usta, manipuliše njima, proizvodi zvuk udarajući predmet o predmet, okreće glavu prema izvoru zvuka.
  • U šestom mjesecu sjedi duže uz oslonac, prevrće se sa trbuha na leđa, prebacuje igračku iz ruke u ruku, predmet hvata cijelim dlanom i opruženim palcem, obraća pažnju na govor drugih, prati predmete koji padaju, modulira glas po jačini, dužini i visini.

Ukoliko roditelji primijete već u prvim mjesecima razvoja djeteta odstupanje od navedenih normi potrebno je da se konsultuju sa pedijatrom.

Koji su najraniji znakovi u motoričkom razvoju koje roditelji trebaju pratiti kako bi uočili moguće nedostatke?

Motorički razvoj predstavlja jedno od pet razvojnih oblasti kroz koje se prati razvoj djeteta. Tako da osim motoričkog razvoja treba pratiti  područje samopomoć/briga o sebi, kognitivni razvoj, socio-emotivni razvoj i govor/komunikacija. Motorika je veoma bitna jer dijete putem pokreta uči. U  prvim godinama života odvija se intenzivan rast i razvoj djeteta. Kroz interakciju sa sredinom dijete uči i počinje sudjelovati u svom okruženju. Razvoj motorike kreće od glave prema stopalima. Beba prvo nauči držati glavu i vrat, zatim razvija i kontroliše mišiće ruku, leđa i na kraju nogu. Razvoj motorike se odvija po tačnom definisanom slijedu, tako da dijete u određenom slijedu i razdoblju života postiže motoričke vještine. Te motoričke vještine nazivamo prekretnicama motoričkog razvoja. Sva djeca imaju isti redoslijed razvoja, ali svako dijete se razvija prema svom ritmu.

Da bismo naveli rane znakove odstupanja u psihomotoričkom razvoju potrebno je poznavati tipičan razvoj. Pri tome treba uzeti u obzir da postoje razne tabele razvoja djeteta koje su rađene po različitim kriterijima. Zato i pokazatelje koje navodim su okvirni.

Sam proces hranjenja i njege u prvim mjesecima života stvara mogućnost bogaćenja pažnje i doživljaja. Već od 2 mjeseca treba omogućiti izvođenje pokreta za koje je sazrelo-namjerni pokreti, usmjereni na sopstveno tijelo, osjećaj zadovoljstva dok traju jer to privlači pažnju djeteta i usmjerava psihičke funkcije prema izvoru tog osjećaja zadovoljstva. Tako se stvaraju prvi doživljaji sebe i vlastitog tijela, njegovih dijelova i cjeline. Zadovoljstvo utiče da se pokreti ponavljaju i postaju sve usmjereniji. Što se tiče grube motorike sa 6 mjeseci leži na stomaku i veći dio težine se oslanja na ruke, prinosi ustima stopalo, sjedi nekoliko sekundi. Od 8 do 12 mjeseca zauzima stabilan sjedeći položaj i pravi pokrete naprijed-nazad, lijevo-desno u sjedećem položaju. Zauzima stojeći položaj uz držanje pod pazuhom, samostalno kleči, uspravi se i kratko stoji i vraća se u sjedeći položaj, puže i hoda uz pridržavanje. Sa 12 do 18 mjeseci glavni oblik aktivnosti je hodanje i potrebno je omogućiti da što više hoda kako bi ovladalo koordinacijom pokreta i ravnotežom tijela. Kako se posmatra gruba motorika, potrebno je pratiti i  finu motoriku. Tako beba sa 7 mjeseci lupa predmet o predmet, uzima i pušta predmete, kažiprstom gura predmete. Od 8 do 12 mjeseca pokreti su sumjereni ka predmetu, više hvata šakom, a zatim vrhovima prstiju uz opoziciju palca. Sa 12 do 18 mjeseci ovladavanjem hodanjem mijenja način manipulativne aktivnosti (nosi, vuče, gura, razmješta, pri tome se i samo provlači, penje ide za predmetom koji se kreće, čučne, uspravlja se i sl.). Ujedno predmete slaže, razbacuje, skuplja i ponovo prosipa, podižući i spuštajući ruke i glavu, kombinujući sve to hodanjem.

Ukoliko se kod djeteta nisu razvile navedene sposobnosti  tj. ujedno ne pokazuje interes za okolinu potrebno je konsultovati pedijatra koji dalje ako je potrebno preporučuje stručno mišljenje fizijatra i drugih stručnjaka.

Kada bi roditelji trebali biti zabrinuti ako dijete ne razvija psihomotoričke vještine prema očekivanjima za svoj uzrast?

Već u prvoj godini ako primijete da beba ne brblja i nema slogovne vokalizacije i prvih rijeci. Ako izbjegava gledati u lice i ne održava kontakt očima. Ne okreće se prema izvoru zvuka .Ne pokazuje prstom šta želi. Kasnije ne pokazuje interes za istraživanje okoline, ne odaziva se na ime, ne prati jednostavne svakodnevne zahtjeve (dođi, daj, donesi, otvori itd.). Sa 3 godine života ga ne interesuju vršnjaci, igra je siromašna ili se ne zna igrati igračkama, opsesivno reda igračke ili druge predmete, ne razumije funkciju svakodnevnih predmeta, prisutne neobične ponavljajuće radnje i ograničeni interesi (fascinacija određenim predmetima, igračkama, aktivnostima npr. ljuljanje, skakutanje, treperenje rukama), pojačane ili snižene reakcije na senzorne podražaje poput zvukova, svijetla, dodira ili ukusa.

Postoje li specifični signali koji mogu ukazivati na psihomotoričke smetnje koje zahtijevaju stručnu intervenciju?

To je već sve ono što smo naveli. Svako dijete se razvija svojim ritmom, te postoje individualne razlike i treba biti oprezan kod dijagnosticiranja. Najznačajniji uticaj na rani razvoj djeteta kada su u pitanju iskustva djeteta, dolazi iz odnosa i interakcije sa roditeljima.

Možete li objasniti našim roditeljima i čitateljima razliku između termina razvojno kašnjenja od pravilnog rasta i razvoja i zaostajanje u pravilnom rastu i razvoju? Koje su ključne razlike i kako roditelji mogu prepoznati te pojmove u svakodnevnom razvoju svoje djece?

Razvojna kašnjenja su  blaga odstupanja u bilo kojim od 5 razvojnih područja tako da dijete brzo napreduje i ispravlja nedostatke kroz igru uz stimulativnu okolinu, ili uz blagi ciljani poticaj. Cilj je da se dijete stimuliše u sredini u kojoj se osjeća sigurno, prepoznaje svoju okolinu i osobe, a to je kućno okruženje.

Razvojni poremećaji su svako zapaženo zaostajanje u razvoju koje dovodi do odstupanja od razvojnih normi  u  više od dva razvojna područja. Može da bude atipičan razvoj bez određenog specifičnog uzroka i atipičan razvoj prouzrokovan zdravstvenom dijagnozom.

Kako tehnologija poput prekomjerne upotrebe tableta, mobitela i televizije, utječe na razvoj djece u ranim godinama?

Ekranizam je termin koji nije naučno utemeljen i dokazan, ali on postoji. Sadrži sufiks „ izam“ koji znači pretjerano. Različita naučna i medicinska istraživanja još nemaju jasan odgovor. Previše gledanja u ekrane je loše i za mozak i za tijelo. Prije svega prisutna je jednosmjerna komunikacija. Američka pedijatrijska akademija je još prije 10.g.da djeca ispod dvije godine života uopšte ne bi trebalo da  gledaju u ekrane.

Tokom igranja igrica  može se činiti kako se djeca udube i koncentrišu, ali to nije koncentracija za školu. Istraživanja pokazuju da igrice povećavaju kratkotrajnu pažnju, da bi djeca mogla biti uspješna u učenju i socijalizaciji  moraju imati razvijenu dugoročnu pažnju. Posebno ako je riječ o nasilnim igricama  studije pokazuju da dolazi do stimulacije lijeve hemisfere mozga i inhibicije frontalnog režnja koji  je neophodan za održavanje  dugoročne pažnje, kontrolu ponašanja i razvoj socijalnih vještina. Posljedice su brojne: poremećaj sna, problemi u ponašanju, impulsivne reakcije, fizički problemi u razvoju mišića (vrat, leđa), napetost očnih mišića, kašnjenje u motorici, kognitivnim sposobnostima, govoru, teškoće u svakodnevnim životnim aktivnostima i školi…. Potrebno je naći balans u fizičkim, kognitivnim i drugim aktivnostima i upotrebi ekrana. Roditelji moraju pratitit i ograničiti vrijeme koje im djeca provode ispred ekrana.

Koji su rani znakovi poremećaja iz spektra autizma na koje roditelji trebaju obratiti pažnju?

Prvi simptomi se javljaju već u prve tri godine života. Ponekad se već u dojenačkoj dobi mogu primijetiti prvi simptomi. Tako da ako dijete u dobi od 12 mjeseci ne brblja, nema ni jednu funkcionalnu riječ, ne pokazuje interes za istraživanje, te izostaju emocionalne reakcije (plač i smijeh). Sa drugom i trećom godinom roditelji i okolina češće primjećuju odstupanja u razvoju. Ali ne smatraju dovoljno ozbiljno, sa uvjerenjem da je dijete još malo. Dijete ne reaguje na poziv, izbjegava bliski kontakt, nije zahtjevno gotovo ništa ne traži i ne uzima od ponuđenog, samo se poslužuje onim što želi, ne boji se nepoznatih osoba, nerazvijen govor ili ukoliko je prisutan uz pojavu eholalije, dovoljno samo sebi u igri, siromašna igra, ne pokazuje interes za drugu djecu, ne obraća pažnju na odlazak bliskih osoba, izostanak združene pažnje, izostaje igra pretvaranja, često nemirno i hiperkinetično, pokazuje pretjerane reakcije bez jasnog razloga. Bitno je da nikada ne treba porediti dijete sa drugom djecom. Ukoliko se uoče navedeni znakovi kod djeteta potrebno je potražiti stručnu procjenu i mišljenje.

Možete li objasniti kako proces rane intervencije može pomoći u prevenciji ozbiljnijih razvojnih poteškoća kod djece?

Rana intervencija obuhvata razdoblje od dijagnoze što u nekim slučajevima znači da započinje  još prenatalno i ide sve do djetetovog uključivanja u školski sistem. Program rane intervencije potrebno je početi što ranije jer tada daje najbolje rezultate. Najčešće se kaže da je najadekvatniji u prve 3 godine djetetova života koje su i jako bitne posebno za djecu sa razvojnim poteškoćama. Tokom ovog perioda djetetov mozak ima sposobnost da mijenja i prilagođava iskustva i stimulacije. Pokazalo se ako djeca nemaju iskustva i stimulacije u ranom uzrastu, njihov mozak neće biti sposoban da kompenzuje različite gubitke.

Cilj rane intervencije je da se potakne senzomotorni, emocionalni, socijalni i intelektualni razvoj djeteta i na taj način mu se obezbjedi aktivno i što uspješnije i samostalnije učešće u društvenom životu. Krucijalno je djelovati što je moguće prije kako bi se uklonile ili ublažile poteškoće djeteta, odnosno rizični faktori i ujedno ojačala porodica i stvorili temelji za naredni razvoj. Podrška porodici da uprkos socijalnim rizicima uspješno podigne dijete, brze prevlada stres i da se stvore optimalni ulovi za djetetov razvoj. U prve 2 godine djetetova života program se u dogovoru sa roditeljem izvodi u kući. Od 2 do 3 godine je prelazni program, priprema za vrtić i nakon toga školski program kroz savjetovanje.

Kako saradnja  roditelja s stručnjacima poput defektologa, logopeda i psihologa doprinosi uspjehu rane intervencije?

Transdisciplinarni pristup u radu kako sa djetetom tako i sa roditeljem je bitan. U saradnji sa stručnjacima smanjuje se anksioznost porodice zbog drugačije pristupa i komunikacije  sa djetetom sa poteškoćama. Pruža se pomoć u interpretaciji djetetovog ponašanja i savjetodavni rad i edukacija o primjeni aktivnosti koje podržavaju optimalan rast i razvoj djeteta, te motivisanje roditelja za uključivanje u tretman u kućnim uslovima.

Koliko je važna uloga roditelja u procesu rehabilitacije i kako mogu aktivno sudjelovati u terapijama i vježbama sa svojom djecom?

Savremeni pristup ranoj intervenciji podrazumijeva uključivanje roditelja kao partnera u radu, timski rad, u najmanje restriktivnoj sredini isticanjem jakih strana i potreba porodice i djeteta. U dječjoj prirodi je da vlada svojom okolinom, ona su radoznala i uče putem pokreta kroz imitaciju i primjere iz svakodnevnog života. Najbolje uče, osjećaju sigurnost u poznatom okruženju(kući) i sa poznatim osobama (roditeljima).Uvijek se kreće od onoga što dijete voli i postepeno uvode nove vještine kroz svakodnevne životne aktivnosti. Zato je porodica primarna za učenje djeteta i njegov rast i razvoj. Roditelji stvaraju rutinu, dosljednost u radu i učenju djeteta. Porodica je konstantna u životu djeteta, dok drugi stručnjaci „dolaze i odlaze“.

Koje su specifične mjere i preporuke koje biste dali roditeljima kako bi podržali razvoj svoje djece u ranim godinama:

  • Slijediti dijete i ne vršiti pritisak na njega.
  • Ne pomažite više nego sto je potrebno, vise nego što ono traži.
  • Uključiti ga u svakodnevne poslove u kući (da donese, odnese, pokupi, pridrži.)
  • Jednostavno ophođenje bez pretjerane hvale ili grdnje, zasluženo da bi razumilo.
  • Što više praktičnih svakodnevnih aktivnosti u kući kako bi se razvijala prostorna i vremenska orijentacija (slaganje stvari,knjiga,igračaka,postavljanje/raspremanjestolazaručavanje,izbaciti đubre i sl.).
  • Stimulisati i jačati motoričko planiranje (hranjenje, oblačenje, igre na igralištu –sprave za penjanje, i greoponašanja npr. kad si sretan…,simboličke igre npr. štapić za češljanje bebe).
  • Stimulisati i jačati vidnu pažnju(vidno razlikovanje i pamćenje, u vidu pokazivanja slika u knjigama, posmatranja aktivnosti u okruženju, praćenje putanje predmeta koji se brzo kreće npr. lopte, vizuelno usmjeravanje na aktivnost služeći se objema rukama, pokazivanje, posmatranje i oponašanje druge djece).
  • Uključiti što više pjesmica ,brojalica (da sluša pred spavanje).
  • Ne ispravljati kada govori, već samo ispravno ponoviti riječ.
  • Tražite da pokazuje mimikom, gestom ,glasom ono što hoće.
  • Hrabrite da uloži napor da bi nešto doseglo I osvojilo. Zahtijevajte da sačeka ispunjenje svoje želje.
  • Stvarati male rizične situacije gdje će dijete doživjeti uspjeh, uključivati što više u samostalan rad.
  • Polako uspostavljati kontakt kroz kretanje, penjanje, ubacivanje lopticai sl.
  • Izmamiti osmjeh, pogled i dodir.

Dijete  treba da osjeti, doživi i proživi aktivnost da bi  naučilo.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime