Ne čekajte da dijete samo „progovori“.
Intervju: Anja Mihaljević magistrica logopedije
Biografija: Anja Mihaljević magistrica je logopedije iz Mostara. Studij logopedije završila je 2021. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Ljubav prema hrvatskom jeziku, kao i volontiranje i rad s djecom, usmjerili su je prema logopedskoj profesiji. Trenutno je zaposlena kao stručna suradnica – logoped u Dječjem vrtiću „Mickey Mouse“, a uz to se bavi i privatnim logopedskim radom. U svom radu bavi se procjenom, prevencijom i terapijom različitih govorno-jezičnih teškoća kod djece, uključujući teškoće izgovora, jezične teškoće, teškoće u području predvještina čitanja i pisanja te teškoće tečnosti govora. Poseban profesionalni interes usmjeren joj je na rani komunikacijski razvoj i važnost pravovremenog pružanja podrške djeci i njihovim obiteljima.
Govorno-jezični razvoj djeteta počinje mnogo prije prve izgovorene riječi. Od prvih pogleda, osmijeha i glasanja, preko brbljanja i gesti, pa sve do prvih riječi i rečenica, dijete svakodnevno gradi temelje komunikacije. Iako se svako dijete razvija vlastitim tempom, postoje razvojni miljokazi koji roditeljima i stručnjacima mogu pomoći da prepoznaju odvija li se taj razvoj očekivanim tijekom. Upravo zato logoped nije stručnjak kojem se obraćamo tek kada dijete ne može izgovoriti određeni glas. Logoped prati mnogo šire područje – od ranog komunikacijskog razvoja i razumijevanja jezika do izgovora, tečnosti govora, predvještina čitanja i pisanja. Posebno mjesto zauzima rana intervencija, jer pravovremeno prepoznavanje teškoća može djetetu pružiti podršku onda kada je ona najpotrebnija. O tome kada roditelji trebaju reagirati, kako izgleda prvi logopedski pregled, koji znakovi mogu ukazivati na odstupanje u razvoju, koliko ekrani mogu utjecati na komunikaciju te kako roditelji kod kuće mogu poticati govor i jezik, razgovarali smo s Anjom Mihaljević, magistricom logopedije iz Mostara, koja se u svom radu posebno posvećuje ranom komunikacijskom razvoju i pravovremenoj podršci djeci i njihovim obiteljima.
Roditelj: Za početak, možete li nam objasniti što sve obuhvaća rad logopeda i kada se roditelji najčešće obraćaju za pomoć?
Anja: U razgovorima koji se dotaknu teme logopeda, često čujemo: “A da, to je onaj koji uči djecu reći slovo R”, ali zanimanje logopeda i logopedije kao znanosti obuhvaća puno više od toga. Logoped se bavi prevencijom, probirom, dijagnostikom, savjetodavnim radom te, naravno, izravnom terapijom s djecom i odraslim osobama. Ono što obuhvaća rad logopeda s djecom odnosi se na razvoj komunikacije od najranije dobi, razvoj jezika te naposljetku razvoj govora. Zatim rad na artikulacijskim i fonološkim teškoćama, teškoćama čitanja i pisanja, teškoćama u tečnosti govora (mucanje i brzopletost), poremećajima socijalne komunikacije, poremećajima glasa, također teškoće sa sisanjem, gutanjem i hranjenjem kod novorođenčadi. Što se tiče odraslih, logoped najčesće radi s osobama koje su pretrpjele moždani udar ili traumatske ozljede mozga te uslijed različitih neurodegenerativnih oboljenja imaju teškoće s glasnicama, gutanjem i govorom.
Roditelji se danas najlješće javljaju uslijed nepojavljivanja prvih riječi kod njihovog djeteta u odnosu na vršnjake, zbog nedovoljno razvijenog rječnika kao i zbog nerazumljivosti govora, zbog nepravilnog izgovora pojedinih glasova (artikulacijske teškoće), zbog mucanja i brzopletosti te dosta često zbog procjene spremnosti njihovog djeteta za polazak u školu.
Roditelj: Koji su najčešći razlozi zbog kojih roditelji dovode dijete na logopedsku procjenu?
Anja: Najčešći razlozi zbog kojih roditelji dovode djecu na logopedsku procjenu su problemi s izgovorom određenih glasova (artikulacijske teškoće), komunikacijske teškoće, kašnjenje u jezičnom i govornom razvoju, poteškoće u praćenju uputa (razumijevanje jezika), teškoćama u tečnosti govora (mucanje), teškoćama u usvajanju predvještina čitanja i pisanja, poremećajima glasa, kao i zbog složenijih razvojnih i neuropedijatrijskih teškoća. Bilo da je riječ o izoliranom problemu s izgovorom ili o složenijem razvojnom stanju istaknula bih važnost rane intervencije. Rana intervencija i pravovremeno uključivanje djeteta u logopedski tretman ključ su bržeg napretka i donose najbolje rezultate.
Roditelj: Kako izgleda prvi logopedski pregled i što roditelji mogu očekivati tijekom procjene?
Anja: Prvi dolazak kod logopeda, odnosno logopedska procjena, može biti izuzetno stresan i za dijete i za roditelje. Posebno bih istaknula obitelji koje su već ranije bile izložene odlascima kod različitih stručnjaka. Kod djece se u takvim situacijama može razviti strah ili otpor prema nepoznatim osobama za koje osjećaju da će ih “nešto ispitivati”. Zato je iznimno važno prije samog dolaska pripremiti dijete i na njemu razumljiv način objasniti, kamo ide i što ga tamo čeka. Također, važno je odabrati dobar trenutak za termin jer dijete koje je, u vrijeme procjene, gladno ili pospano neće moći pokazati svoje stvarne mogućnosti.
Prilikom dolaska na samu procjenu, primarni cilj logopeda je stvoriti sigurno i opušteno okruženje. Kroz ponuđene igračke i slikovnice primjerene dobi te kroz spontanu interakciju, započinje logopedska procjena. S druge strane, roditelji mogu uvelike pomoći ako unaprijed pripreme osnovne anamnestičke podatke o tome kako je protekla trudnoća i sami porod, kako je tekao djetetov razvoj od rođenja do danas (osobito u području sisanja, žvakanja i gutanja) te kada su se pojavili prvi slogovi, riječi i oblici komunikacije. Sve ostalo logoped će procijeniti kroz igru i razgovor.
Prvi logopedski pregled u pravilu traje između 45 i 60 minuta, što je sasvim dovoljno vremena da se stekne cjelovit uvid u djetetove sposobnosti. Na samom kraju susreta, logoped roditeljima prenosi svoje mišljenje o tome jesu li djetetove vještine u skladu s njegovom kronološkom dobi, radi li se o prolaznoj razvojnoj fazi ili je pak prisutno odstupanje. Logoped daje jasne ciljeve I preporuke za uključivanje u redovite logopedske tretmane, ukoliko je potrebno kao i smjernice za rad kod kuće. Također, logoped vas, po potrebi, može uputiti i drugim stručnjacima.
Roditelj: Kada roditelji trebaju obratiti pažnju na razvoj govora i jezika svog djeteta te potražiti stručni savjet?
Anja: Govorno – jezični razvoj započinje već od rođenja i razvija se kroz svakodnevnu interakciju s roditeljima i okolinom. Svako dijete je samo po sebi individualno. Međutim, postoje razvojne smjernice, odnosno razvojni miljokazi, koji nam pomažu procijeniti razvija li se govor i jezik očekivanim tijekom. Upravo zato važno je pratiti cjelokupan komunikacijski razvoj djeteta, a ne samo trenutak kada izgovori prvu riječ. Dijete svoju komunikaciju započinje odmah po rođenju refleksnim glasanjem (plačem). Oko 2. mjeseca javlja se socijalni osmijeh kojim dijete ostvaruje prvu svjesnu socijalnu interakciju, najčešće s roditeljima. Između 4. i 6. mjeseca dijete sve više eksperimentira glasovima i glasanjem, a oko 6. mjeseca javlja se kanonsko brbljanje, odnosno ponavljanje slogova poput „ma-ma“, „ba-ba“ ili „da-da“. Između 8. i 10. mjeseca razvija se raznoliko brbljanje, pri čemu dijete kombinira različite slogove, primjerice „ba-ma-da“.
Prije pojavljivanja prve riječi sa značenjem važno je pratiti i komunikacijska sredstva koja predstavljaju važne pokazatelje urednog komunikacijskog razvoja, a to su ostvarivanje kontakta očima, združena pažnja, odazivanje na ime, korištenje geste pokazivanja, geste „daj“ te korištenje socijalnih gesti poput mahanja („pa-pa“).
Oko 12. mjeseca, odnosno između 12. i 14. mjeseca, kod djeteta se najčešće javlja prva riječ sa značenjem.
S 18 mjeseci dijete najčešće ima između 10 i 50 riječi te postupno počinje spajati riječi u jednostavne iskaze. Oko 24. mjeseca očekujemo prve rečenice sastavkjene dvije riječi, poput: „Daj piti.“ ili „Tata ide.“
Od treće do pete godine, fokus se prebacuje na razumljivost govora i gramatiku. Stručni savjet bi trebalo potražiti, ako je djetetov govor teško razumljiv široj okolini, ako sklapa gramatički potpuno neispravne rečenice ili ako ima nepravilan izgovor nekog od navedenih glasova (S, Z, C, Š, Ž, Č, Ć, L, R). Ovo je i dob kada se najčešće uočavaju poremećaji tečnosti govora, poput mucanja (ponavljanje slogova, blokade).
Što se tiče perioda prije polaska u školu (pet do šest godina). U ovoj dobi najviše se testiraju vještine fonološke svjesnosti, koja je temelj za usvajanje čitanja i pisanja u školskoj dobi. Ako dijete ne može prepoznati rimu, ako se javlja problem kod rastavljanja riječi na slogove (npr. ma-ma) ili ne može odrediti kojim glasom počinje neka riječ, procjena je nužna kako bi se na vrijeme spriječile teškoće s čitanjem i pisanjem (disleksija i disgrafija).
Roditelji su najčešće prvi koji primjete I imaju određene nedoumice oko razvoja njihovog djeteta. Ne treba čekati da dijete progovori ili misliti da će teškoća otići sama od sebe. Pravovremena logopedska procjena može potvrditi da se razvoj odvija uredno, pružiti roditeljima smjernice za daljnje poticanje komunikacije kod kuće ili omogućiti rano uključivanje u terapiju kada je ona potrebna. Brojna istraživanja pokazuju da rana intervencija značajno povećava mogućnost bržeg I uspješnijeg razvoja komunikacijskih vještina, jezika I govora.
Roditelj: Koji su najčešći znakovi da razvoj govora možda ne prati očekivani tijek?
Anja: Važno je naglasiti da se govorno jezični razvoj ne procjenjuje isključivo prema tome kada je dijete izgovorilo prvu riječ ili koliko glasova pravilno izgovara. Govor i jezik obuhvaćaju mnogo više, razumijevanje jezika, izražavanje misli i potreba, komunikaciju s drugima, pažnju, igru i socijalnu interakciju. Upravo zato važno je promatrati cjelokupan razvoj djeteta.
Roditelji bi trebali obratiti pozornost ako dijete ne pokazuje interes za komunikaciju s drugima, ne uspostavlja ili slabo održava kontakt očima, ne odaziva se na ime ili ne razumije jednostavne upute primjerene svojoj dobi. Znakovi koji također mogu upućivati na potrebu za logopedskom procjenom su kašnjenje u pojavi prvih riječi ili rečenica, oskudan rječnik, otežano izražavanje potreba i misli, govor koji je teško razumljiv u odnosu na dob djeteta te učestalo izostavljanje ili zamjena glasova nakon dobi u kojoj se očekuje njihov uredan razvoj.
Važno je naglasiti da jedan pojedinačni znak ne znači nužno da dijete ima govorno jezični poremećaj. Međutim, ako roditelji primijete da teškoće traju, ne dolazi do očekivanog napretka ili imaju osjećaj da nešto nije u redu, preporučujem da se obrate logopedu. Roditelj najbolje poznaje svoje dijete. Ako ima osjećaj da nešto nije u redu, čak i kada okolina govori “pričekajte” ili “progovorit će”, vrijedi potražiti savjet logopeda. Stručna procjena može otkloniti nedoumice ili omogućiti pravovremenu podršku, ako je ona potrebna. U svakom slučaju, bolje je potražiti stručni savjet ranije nego čekati da teškoće postanu izraženije.
Roditelj: Koliko je važna rana intervencija kod govornih i jezičnih teškoća?
Anja: Rana intervencija kod govornih i jezičnih teškoća ima iznimnu važnost za djetetov cjelokupni razvoj. Razdoblje od rođenja do treće godine života najvažniji je period koji se ne smije propustiti. Ključni čimbenik u ovom razdoblju je maksimalno iskorištavanje neuroplastičnosti mozga. Mozak se najbrže razvija u prve tri godine života. U toj dobi mozak posjeduje najveću sposobnost oblikovanja i stvaranja novih živčanih puteva. Započinjanjem poticanja u ovom razdoblju, djetetov mozak usvaja jezične i govorne vještine znatno brže i lakše nego u kasnijoj dobi. Kod djece koja ne mogu uspješno iskomunicirati svoje potrebe ili ne razumiju okolinu često se javlja frustracija. Ta se frustracija s vremenom pretvara u probleme u ponašanju – poput čestih izljeva bijesa (tantruma), agresivnosti ili potpunog povlačenja. Govorne i jezične teškoće u ranoj dobi izravan su prediktor kasnijih problema s čitanjem i pisanjem u školskoj dobi.
U ranoj intervenciji nije potrebno čekati službenu dijagnozu da bi se započelo s radom. Čim se uoči odstupanje u temeljnom komunikacijskom razvoju (izostanak kontakta očima, pokazne geste, neodazivanje na ime, kao i izostanak prvih riječi sa značenjem), potrebno je odmah reagirati. Rana intervencija nema fokus samo na dijete, nego na cijelu obitelj. Roditelji kroz savjetovanja, dobivaju smjernice kako se uključiti u proces i poticati vlastito dijete kroz svakodnevne aktivnosti. Zaključila bih s time, da rana intervencija igra ključnu ulogu u djetetovu daljnjem razvoju.
Roditelj: Na koji način roditelji mogu kod kuće poticati razvoj govora i komunikacijskih vještina svog djeteta?
Anja: Roditelji su najvažniji govorni model za dijete. Ono što je bitno kod jezično govornog poticanja kod kuće je praćenje interesa djeteta. Znanstvena istraživanja pokazuju da djeca najbrže uče riječi koje ih u datom trenutku zanimaju. Navest ću primjer autića: ako dijete gleda ili drži autić, potrebno je spustiti se u razinu djetetovih očiju, kako bismo ostvarili kontakt očima, a zatim imenovati taj autić. Umjesto da djetetu postavljamo brojna pitanja poput, “Hajde reci, što je to?”, “Koja je ovo boja?”, komunikaciju je najsigurnije nastaviti jednostavnim komentiranjem djetetove akcije: “Auto! Veliki auto vozi… brmmm!”. Ako dijete već koristi riječ “auto”, mi je u tom trenutku proširujemo za jednu stepenicu više i kažemo: “Plavi auto” ili “Auto ide brzo”.
Najbolje okruženje za ovakvo poticanje zapravo su svakodnevne aktivnosti poput kuhanja, hranjenja, kupanja ili presvlačenja, gdje kroz imenovanje i komentiranje djetetu nudimo jasan jezični model. Ključno je djetetu pružiti dovoljno vremena i pričekati njegovu reakciju, čime mu dajemo mogućnost uzvraćanja komunikacije – bilo gestom, glasom ili riječju, ovisno o dobi u kojoj se nalazi. Važno je zapamtiti da se kroz svakodnevnu bliskost i komunikaciju stvara siguran temelj na kojem će se djetetove jezične vještine razvijati sasvim prirodno.
Roditelj: Koliko vrijeme provedeno pred ekranima može utjecati na razvoj govora kod djece?
Anja: Ozbiljnost utjecaja ekrana i pasivnog vremena provedenog pred njima, bez žive interakcije, jasno je definirana preporukom da djeca mlađa od 24 mjeseca uopće ne bi trebala biti izložena digitalnim uređajima. Ponovno ću naglasiti važnost neuroplastičnosti i nevjerojatne brzine obrade informacija u mozgu tijekom prve tri godine života – to su djetetove “zlatne godine” koje je potrebno maksimalno iskoristiti. Istraživanja pokazuju da izloženost ekranima u dobi do 24 mjeseca povećava rizik od kašnjenja u jezično-govornom razvoju, teškoća sa socijalnim vještinama, pažnjom i koncentracijom. Također, potvrđeno je da djeca koja više borave pred ekranima rjeđe i s manje zadovoljstva slušaju priče i knjige koje im roditelji čitaju.
Ipak, digitalni uređaji sami po sebi nisu toliko “loši”. Danas postoje edukativne aplikacije koje mogu obogatiti dječji vokabular. Tehnologija, dakle, ne mora nužno biti štetna – stvar je u tome kako i koliko se koristi. Glavni problem nastaje kada ekran postane zamjena za roditelja, igru i interakciju. Najbolje rezultate daje umjerenost i zajedničko korištenje. Umjesto da dijete ostavljate samo pred ekranom, sjednite s njim i razgovarajte o onome što gledate. Imenujte, komentirajte i postavljajte pitanja. Na taj način i ekrani postaju odličan povod za poticajnu komunikaciju između vas i vašeg djeteta.
Roditelj: Koje su najčešće zablude o razvoju govora s kojima se susrećete u svom radu?
Anja: “Logoped nema što raditi s djetetom koje još ne priča.”
Ovo je vjerojatno najveća zabluda. Logoped se ne bavi samo izgovorenim riječima, već komunikacijom. Prije nego što dijete uopće progovori, ono mora razviti preduvjete za razvoj jezika I govora. Kod djeteta u dobi od 18 do 24 mjeseca koje ne govori, ne ostvaruje kontakt očima i ne koristi geste, logoped ne čeka riječ – mi već tada radimo na poticanju rane komunikacije. Čekanje da dijete progovori samo od sebe često znači gubitak dragocjenog vremena rane intervencije.
I “brat mu je bio ovakav, nadoći će to, propričat će.”
Rečenica „nadoći će to“ može stvoriti lažni osjećaj sigurnosti. Činjenica da je starije dijete u obitelji progovorilo kasnije ne jamči da će i mlađe imati isti razvojni put. Svako je dijete individua za sebe, a genetika može, ali i ne mora odigrati ulogu na isti način. Oslanjanje na tuđa iskustva umjesto na stručnu procjenu može maskirati stvarni razvojni jezični poremećaj koji zahtjeva terapiju.
“Dječaci su lijeni, njima se ne da pričati.”
Mit o „lijenim dječacima“ trebamo konačno ostaviti u prošlosti. Djeca nisu lijena za komunikaciju. Govor i jezik su biološke potrebe svakog ljudskog bića. Ako dječak kasni za razvojnim miljokazima, uzrok nikad nije to što je on „lijen“. Umjesto da izostanak govora objašnjavamo lijenošću ili karakterom djeteta, važno je zapitati se razvija li ono komunikacijske vještine u skladu sa svojom dobi. Ako postoje nedoumice, stručna procjena uvijek je najbolji izbor.
„Dijete razumije sve, samo neće pričati.“
Roditelji često misle da je dovoljno što dijete razumije govor, no razumijevanje i izražavanje jezika razvijaju se zajedno. Dijete koje razumije, ali ne koristi riječi ili ih koristi vrlo malo, također može imati potrebu za logopedskom procjenom.
Roditelj: Koliko je važna suradnja roditelja i logopeda tijekom tretmana te kako ona utječe na napredak djeteta?
Anja: Suradnja roditelja i logopeda jedan je od najvažnijih čimbenika uspješnosti logopedske terapije. Logoped s djetetom najčešće provede 45 – 50 minuta, jednom tjedno, dok najveći dio vremena dijete provodi u svojoj obitelji. Upravo zato roditelji imaju ključnu ulogu u poticanju govora i jezika u svakodnevnim situacijama. Logopedska terapija ne završava izlaskom iz kabineta. Napredak se postiže kada se strategije i aktivnosti koje dijete uči na terapiji nastavljaju primjenjivati kod kuće kroz igru, razgovor i svakodnevne aktivnosti poput hranjenja, oblačenja, kupanja, šetnje ili čitanja slikovnica. Nije potrebno provoditi sate vježbajući, često je dovoljno desetak do petnaest minuta kvalitetno provedenog vremena I svjesno korištenje preporuka koje roditelji dobiju od logopeda.Jednako je važna otvorena komunikacija između roditelja i logopeda. Kada roditelji postavljaju pitanja, dijele svoja zapažanja i aktivno sudjeluju u terapijskom procesu, napredak je najčešće brži i uspješniji. Kada roditelj i logoped djeluju kao tim, dijete dobiva dosljednu podršku u svim okruženjima, a upravo je to najbolji preduvjet za uspješan razvoj govora i jezika.
Roditelj: Što biste savjetovali roditeljima koji primijete da njihovo dijete govori manje od vršnjaka, ali se nadaju da će to „prerasti“?
Anja: Prije svega, savjetovala bih im da vjeruju svom osjećaju. Roditelji su često oni koji prvi primijete da se razvoj odvija drugačije od očekivanog. Ako imaju nedoumice ili osjećaj da nešto nije u redu, vrijedi potražiti stručni savjet, čak i ako ih okolina uvjerava da će dijete „progovoriti kada bude spremno“.
Istina je da se svako dijete ima svoj tijek razvoja i da među djecom postoje individualne razlike. Međutim, razvoj govora i jezika ipak prati određene razvojne smjernice, koje smo već spomenuli. Kada dijete značajnije odstupa od njih, važno je otkriti razlog, a ne čekati da teškoće spontano nestanu.
Logopedska procjena ne znači da dijete nužno ima poremećaj niti da će mu biti potrebna terapija. Ponekad će procjena pokazati da je razvoj uredan i roditeljima pružiti smjernice kako dodatno poticati komunikaciju kod kuće. U drugim slučajevima omogućava prepoznavanje teškoća i rano uključivanje u terapiju, što je jedan od najvažnijih čimbenika uspješnog ishoda. Roditeljima uvijek kažem da je bolje doći na procjenu i čuti da je razvoj uredan nego propustiti razdoblje u kojem djetetu možemo pružiti podršku kada mu je ona najpotrebnija.
Roditelj: Koja je Vaša najvažnija poruka roditeljima kada je riječ o praćenju i poticanju govorno-jezičnog razvoja djece?
Anja: Najvažnija poruka koju bih željela prenijeti roditeljima jest da se govorno-jezični razvoj ne odvija odjednom, već se gradi iz dana u dan kroz razgovor, igru, zajedničko čitanje i svakodnevne životne situacije. Vrijeme je pritom iznimno važno jer se upravo u najranijoj dobi stvaraju temelji za razvoj govora, jezika, učenja i cjelokupne komunikacije. Roditelji ne trebaju tražiti savršene metode, najvažniji su njihova prisutnost, vrijeme koje provode s djetetom i prilike koje mu svakodnevno stvaraju za komunikaciju. Važno je slušati dijete, pratiti njegov razvoj i pružiti mu podršku koja mu je potrebna kako bi moglo prirodno razvijati svoje komunikacijske sposobnosti.
