Mozak male djece razvija se najbrže u prvim godinama života, a upravo tada je najosjetljiviji na vrstu i kvalitet stimulacije koju dobija
Intervju: Bojan Radović, defektolog- master razvojnih poremećaja
U savremenom dobu, djeca od najranije dobi odrastaju okružena tehnologijom, a digitalni uređaji postaju sastavni dio svakodnevice mnogih porodica. Iako ekrani mogu biti korisni u određenim situacijama, stručnjaci sve češće upozoravaju na potrebu opreznog i odgovornog korištenja, posebno u ranom razvoju kada je dječiji mozak najosjetljiviji. O tome kakav utjecaj rana i česta digitalna stimulacija može imati na pažnju, govor, komunikaciju i opšti razvoj djeteta, razgovaramo s Bojanom Radovićem, defektologom – masterom razvojnih poremećaja, koji već godinama radi s djecom različitih razvojnih profila.
Kroz bogato iskustvo i svakodnevni rad s djecom i roditeljima, Bojan jasno vidi kako ubrzani tempo života, promijenjene porodične rutine i dostupnost ekrana oblikuju obrasce ponašanja i učenja kod djece. U ovom intervjuu govori o najosjetljivijim periodima razvoja, rizicima prekomjerne digitalne stimulacije, važnosti interakcije licem u lice i igri, te pruža praktične savjete roditeljima koji se trude pronaći zdrav balans između djeteta i tehnologij. U nastavku donosimo naš razgovor.
Roditelj: Kako rani i česti kontakt s ekranima utiče na razvoj dječijeg mozga?
Bojan: Mozak male djece razvija se najbrže u prvim godinama života, a upravo tada je najosjetljiviji na vrstu i kvalitet stimulacije koju dobija. Raniji dijelovi mozga razvijaju se spontano (npr. refleksi, osnovna motorika), ali složeniji dijelovi — posebno oni koji se odnose na regulaciju pažnje, jezik, emocije i planiranje — razvijaju se uz socijalne, senzomotorne i komunikacijske iskustvene inpute. Kada dijete umjesto tih prirodnih iskustava često dobija digitalnu stimulaciju, mozak se prilagođava obrascima koji su prisutni, a ne onima koji su idealni za razvoj.
Rani i česti kontakt s ekranima može dovesti do toga da dijete dobija dominantno vizuelnu i brzu stimulaciju, umjesto interakcijske i iskustvene. Neki istraživači sugerišu da se u takvim slučajevima mogu vidjeti slabije veze u područjima mozga povezanima sa jezikom i izvršnim funkcijama, što može kasnije uticati na komunikaciju, koncentraciju i sposobnost kontrole ponašanja. To ne znači da svaki primjer izloženosti dovodi do poteškoća, već da neravnomjerna i prerana digitalna stimulacija može imati uticaj na sam tempo i kvalitet razvoja.
Roditelj: Koja je veza između prekomjerne upotrebe ekrana i smanjene koncentracije kod djece?
Bojan: Pažnja u ranom periodu razvoja najefikasnije se uči kroz ritam, ponavljanje, rješavanje malih problema, čekanje i fizičku aktivnost. Aktivnosti u digitalnom okruženju često nude brz tempo, stalne promjene, jake boje i zvukove, te instant nagradu, dok stvarni život funkcioniše sporije i zahtijeva više unutrašnje regulacije.
Kada dijete duže i često boravi u digitalnoj stimulaciji, može se desiti da mozak postane naviknut na vanjske podražaje koji održavaju pažnju, te da kasnije bude teže održavati fokus u aktivnostima koje nemaju takav intenzitet — npr. slagalice, crtanje, konstruktivna igra, razgovor, priča, zajedničke aktivnosti u kojima se čeka i prati. To se najčešće vidi kao brže odustajanje, manja tolerancija na frustraciju ili osjećaj da je realna igra „dosadna“.
Roditelj: Kada je ekran najrizičniji za razvoj pažnje i govora?
Bojan: Najosjetljiviji period je period ranog djetinjstva, posebno od rođenja do treće godine, jer se tada najintenzivnije razvijaju jezik, pažnja, emocionalna regulacija i socijalna komunikacija. U toj fazi djeci su najpotrebniji kontakt licem u lice, emotivna razmjena, zajednička igra, imitacija, kretanje i govor — elementi koje ekran ne može da zamijeni.
Preporuke relevantnih organizacija upućuju na to da se ekran ne preporučuje u uzrastu ispod 18–24 mjeseca, osim u slučaju video kontakta sa članovima porodice. Nakon tog perioda, ekran može biti prisutan, ali uz kratko i planirano korištenje, uz prisustvo i interakciju odrasle osobe. Fokus je uvijek na odnosu, ne na sadržaju.
Roditelj: Šta se događa kada dijete koristi ekran kao glavni izvor stimulacije, umjesto da uči kroz interakciju, igru i pokret?
Bojan: Razvoj djeteta zasniva se na senzomotornoj, interakcijskoj i emocionalnoj osnovi. Ekran omogućava da dijete vidi i čuje, ali ne omogućava u dovoljnoj mjeri da dijete manipuliše materijalima, koristi tijelo, osjeća teksture, balansira, eksperimentiše, pregovara, improvizuje i griješi — a upravo su ti procesi ključni za neuronsko sazrijevanje i razvoj izvršnih funkcija.
Kada ekran postane glavni izvor stimulacije, a ne pomoćno sredstvo, može doći do neravnoteže između onoga što mozak prima i onoga što mozak aktivno stvara, što je suprotno principima ranog učenja gdje dijete treba biti učesnik, a ne pasivni konzument stimulacije.
Kod neke djece, posebno ako postoji biološka ranjivost, hronično pretjerano izlaganje ekranima može dovesti do ponašajnih obrazaca koji podsjećaju na razvojne poremećaje, poput tzv. “autism-like” sindroma, ADHD-like funkcionalnog profila ili povećane senzorne disregulacije. Naglašavam: nije ekran uzrok autizma, ali može proizvesti kliničku sliku sličnu autizmu i ADHD-u u sferama komunikacije, pažnje, socijalnog interesa i senzorne modulacije, što može dovesti do dijagnostičke konfuzije, kašnjenja u otkrivanju pravog stanja ili pogrešne terapijske fokusiranosti.
Najčešći obrasci koje možemo zapaziti su:
- brže odustajanje u realnim zadacima jer ne očekuju otpor i grešku
- slabije uključivanje u simboličku i socijalnu igru zbog dominantne vizuelno-auditivne stimulacije
- manja tolerancija na čekanje, frustraciju i dosadu, jer ekran nudi trenutnu nagradu
- potreba za jačim i bržim podražajima, što utiče na pažnju i samoregulaciju
- izazovi u sposobnosti smirivanja bez spoljašnjeg stimulansa
- smanjen kontakt očima i inicijacija komunikacije, jer sadržaj sa ekrana postaje primarno „socijalno iskustvo“
U ranom uzrastu dijete može doživljavati sadržaj s ekrana emotivno kao stvaran, jer se dijelovi mozga koji razdvajaju realnost od fikcije tek razvijaju. To je razlog zašto neka djeca imaju intenzivne reakcije i nerazumljive strahove, a ponekad i ritualna ponašanja nakon gledanja sadržaja koji nije adekvatno filtriran.
Zato kažemo: tehnologija nije neprijatelj, ali u razvoju malog djeteta ključ ostaje u interakciji, pokretu, igri, kontaktu, komunikaciji i iskustvu greške, neuspjeha i oporavka. Ekran može biti alat, ali ne i primarni model učenja.
Roditelj: Roditelji često pitaju: „Koliko vremena je previše?“ Možemo li govoriti o preporučenom dnevnom vremenu za ekran po dobnim skupinama?
Bojan: Većina smjernica preporučuje da djeca ne budu izložena ekranima prije navršene druge godine života, jer je to period najintenzivnijeg razvoja jezika, pažnje, imitacije, igre i regulacije — a sve to se uči isključivo u stvarnoj interakciji i iskustvu, ne kroz digitalni sadržaj.
Međutim, osim dobi, jednako je važno uzeti u obzir razvojne prekretnice (milestone-e). Neka djeca i nakon dvije godine još nisu spremna za ekran ako nisu dovoljno stabilni temelji u komunikaciji i samoregulaciji.
Ekran se ne preporučuje dok dijete stabilno ne pokazuje sljedeće razvojne elemente:
- Kontakt očima koji je održiv i spontano iniciran
- Dijeljenje pažnje sa odraslom osobom (pokazivanje, gledanje u isti predmet, čekanje reakcije)
- Svrhovitu igru (npr. konstrukcija, slaganje, istraživanje, igre uloga)
- Razumijevanje jednostavnih naloga (npr. „daj mi“, „stavi ovdje“, „operi ruke“)
- Upotrebu komunikacije – verbalne ili neverbalne, radi izražavanja želja i emocija
- Mogućnost smirivanja bez digitalnog sadržaja
Ako ovi temelji nisu razvijeni, ekran može da zaustavi ili uspori dalje razvojne korake, jer oduzima vrijeme i iskustvo koje su djetetu potrebni da ih savlada.
Nakon što su ovi uslovi ispunjeni, ekran može biti povremeno uveden, ali uz tri pravila:
- ne koristi se za smirivanje, uspavljivanje ili „držanje djeteta zauzetim“
- odrasla osoba je prisutna i komentariše sadržaj (co-viewing)
- sadržaj je sporiji, jasan, razumljiv i imitativan, a ne hiper-stimulativan
Važno je razumjeti:
- nije svako dijete „spremno“ u istoj dobi
- nije cilj potpuno zabraniti ekran, nego ga uvođenjem zaštititi dijete u periodu najintenzivnijeg neurološkog formiranja
- kvalitet odnosa i svakodnevnog iskustva uvijek je važniji od samog vremena gledanja
Drugim riječima — prvo se razvija dijete, pa tek onda uvodi ekran, a ne obrnuto.
Roditelj: Kako posmatrate „edukativne“ aplikacije i programe namijenjene maloj djeci?
Bojan: Neki sadržaji mogu imati potencijalnu vrijednost, ali digitalno okruženje ne stvara uslove za realnu primjenu naučenog ako dijete samo posmatra sadržaj. Učenje je proces koji uključuje razumijevanje, imitaciju, primjenu i generalizaciju u stvarnim situacijama. Kod male djece je najvažnije učenje ono koje uključuje:
- govor licem u lice
- zajedničku pažnju
- dodir i manipulaciju stvarima
- zajednički kontekst i emocionalnu razmjenu
Ako sadržaj ostane samo „upamćena informacija“, bez primjene u igri ili komunikaciji, tada se ne govori o pravom učenju, nego o memorisanju i prepoznavanju, što nije isto.
- Ako dijete već ima poteškoće s koncentracijom, može li smanjenje ekrana pomoći? Može li se pažnja „trenirati“?
Može pomoći, jer mozak ima sposobnost prilagođavanja i razvoja kroz praksu i ponavljanje. Kada se smanji vrijeme pred ekranom, dijete dobija više mogućnosti da vježba pažnju kroz stvarne, opipljive i interakcijske aktivnosti. Pažnja se najbolje razvija uz:
- igru koja se odvija korak po korak
- aktivnosti koje zahtijevaju čekanje, redoslijed i završetak
- slagalice, konstrukcije, knjige, kreativni materijali
- aktivnosti koje uključuju kretanje i planiranje
Umjesto naglog ukidanja, korisniji je postepeni i strukturirani pristup, uz uvođenje zanimljivih i izazovnih aktivnosti.
Roditelj: Kako roditelji mogu postepeno smanjiti vrijeme pred ekranom, bez izazivanja otpora ili sukoba?
Bojan: Smanjivanje vremena pred ekranom obično je mnogo uspješnije kada se radi postepeno i uz pripremu, a ne kroz iznenadne zabrane i kažnjavanje. Djeca lakše prihvataju promjene kada imaju predvidljivost, ulogu u procesu i ponudu zanimljive alternative, umjesto osjećaja da im se nešto oduzima.
1.Najava i priprema
Djeci je potrebno da unaprijed znaju šta se mijenja i zašto. Kratke, jednostavne i mirne najave pomažu da se dijete emocionalno i mentalno prilagodi očekivanom završetku aktivnosti.
Primjeri:
- „Gledamo još 5 minuta, pa idemo slagati kockice.“
- „Kad tajmer zazvoni, spremamo tablet u fioku.“
Najava smanjuje osjećaj iznenađenja, a time i vjerovatnoću negativne reakcije.
2. Zamjena umjesto uskraćivanja
Nakon ekrana, mozak traži novi fokus, pa uvođenje aktivnosti odmah nakon završetka može biti vrlo korisno. Radi se o principu „ponudi, pa smanji“, a ne „uzmi, pa očekuj da dijete samo pronađe smisao“.
Primjeri aktivnosti koje dobro „preuzimaju pažnju“:
- senzorne aktivnosti (voda, pijesak, plastelin, kuhinjske namirnice za manipulaciju)
- kućne aktivnosti s ulogom (miješanje, presipanje, slaganje, brisanje)
- jednostavna takmičarska mini-igra (ko prije donese tri predmeta određene boje)
- uključivanje djeteta u svakodnevne zadatke kroz igru („trebam pomoćnika“)
3. Dosljednost i porodična pravila
Djeca teško prihvataju ograničenja koja važe samo za njih, dok odrasli rade suprotno. Kada i roditelj pravi male izmjene, dijete se osjeća pošteno uključeno, a ne kontrolisano.
Primjeri porodične pravila:
- bez ekrana za vrijeme obroka
- bez ekrana pred spavanje
- jedan dio dana koji je potpuno „porodično vrijeme“
Mala promjena kod roditelja često djeluje jače nego velika promjena kod djeteta.
4. Postepeno smanjivanje, a ne naglo ukidanje
Ako se dijete naviklo na ekran kao čestu aktivnost, naglo ukidanje može izazvati otpor i produžene emocionalne reakcije. Mnogo je efikasnije da se vrijeme smanjuje u malim koracima (npr. sa 60 na 45 minuta, pa 30, pa 25…) i da se novi obrasci ponavljaju nekoliko dana dok ne postanu „poznati“.
5.Pažnja nakon ekrana – „povezivanje prije granice“
Kada se dijete osjeti viđeno, smireno i sigurno, lakše prihvata granice. Nekad je dovoljno nekoliko minuta zajedničke igre ili fizičkog kontakta prije nego što se ekran isključi.
Zašto ovo pomaže?
Ovi koraci pomažu zato što:
- smanjuju osjećaj gubitka kod djeteta
- povećavaju osjećaj kontrole i sigurnosti
- oslanjaju se na odnos, a ne na zabranu
- podržavaju razvoj samoregulacije
- omogućavaju mozgu da se postepeno navikava na sporiji tempo
Drugim riječima, manje je važno „ukloniti ekran“, a važnije je „izgraditi nove navike koje ga postepeno potiskuju“,
Roditelj: Kada je pravi trenutak da roditelj potraži dodatnu stručnu podršku? Koji znakovi mogu ukazivati na dublji razvojni izazov?
Bojan: Pravi trenutak za stručnu procjenu nije tek onda kada su simptomi izraziti, već onda kada je razvojna putanja nejasna, usporena, nestabilna ili atipično oblikovana.
Korisno je potražiti savjet ako se primijeti jedno ili više sljedećih obrazaca:
- stagnacija ili regresija u razvoju govora (npr. dijete je nešto govorilo, pa prestalo ili ne napreduje mjesecima)
• slabiji kontakt očima, smanjena inicijacija i manji interes za druge osobe, naročito vršnjake
• poteškoće u igri koja prelazi sa senzornog nivoa na simbolički (npr. igra se ponavlja, fokus je na predmetu, ne na ulozi ili scenariju)
• česta emocionalna preplavljenost, eksplozivne ili blokirajuće reakcije bez jasnog okidača
• poteškoće u smirivanju bez eksternih regulatora, najčešće ekrana, bočice, vožnje ili skakutanja
• nedovoljno interesovanje za aktivnosti u prostoru kao što su slaganje, guranje, penjanje, istraživanje, oponašanje
• prekomjerno fokusiranje na senzorne ili repetitivne aktivnosti, uz teško preusmjeravanje pažnje
• narušen ili neujednačen razvoj (npr. motorika dobra, komunikacija izrazito slaba; ili obrnuto)
Pored ovih signala, procjena je opravdana i kada:
- su roditelji neodlučni da li je ponašanje dio temperamenta, faze ili razvoja
• je dijete hronično „izvan“ socijalnog ritma grupa u koje ulazi
• postoji medicinski, perinatalni ili genetski faktor rizika
• se u domu koriste ekrani kao primarno sredstvo regulacije i smirivanja
Važno je naglasiti: procjena ne znači da postoji problem, već pomaže da se razlikuje prolazna razvojna faza od situacije koja zahtijeva planirane korake, individualizovan pristup i praćenje. Rana procjena osigurava da se eventualna podrška uključi u optimalnom trenutku, kada mozak ima najveći stepen plastičnosti
Roditelj: Poruka za kraj roditeljima koji pokušavaju pronaći balans između djeteta i ekrana?
Bojan: Cilj nije da dijete odrasta bez ekrana, niti da roditelj ima stalni osjećaj kontrole i spremnosti. Cilj je zdrav odnos sa okruženjem u kojem dijete ima prioritetna iskustva koja grade razvoj, a ekran ostaje dodatni alat, ne osnovni izvor zabave, smirivanja ili učenja. Veoma je važno naglasiti da roditelj ne griješi ako se ekran nekad koristi — važno je kako se koristi, kada se koristi i šta se dešava prije i poslije toga.
Roditeljstvo danas ima jedan poseban izazov: djeca ranije nego ikada imaju pristup digitalnim sadržajima, a roditelji nikada nisu imali manje vremena i manje podrške u realnom životu. U takvim uslovima, nije uvijek moguće izboriti se za savršene navike, ali i male, postepene promjene kroz svakodnevne rutine mogu napraviti vidljivu razliku u razvoju djeteta.
