Razgovor s doc. dr. sc. Ivonom Čarapinom-Zovko o emocionalnim promjenama, pritiscima društva i važnosti pravovremene podrške.
Trudnoća i period nakon poroda jedan su od najosjetljivijih i najintenzivnijih životnih perioda za svaku ženu. Dok se tijelo mijenja iz sedmice u sedmicu, jednako snažne promjene događaju se i na emocionalnom planu. Upravo zato mentalno zdravlje trudnica i mladih majki sve se više prepoznaje kao ključni dio općeg zdravlja — ne samo žene, nego i djeteta. O ovim važnim temama razgovarali smo s pročelnicom Studija psihologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, doc. dr. sc. Ivonom Čarapinom-Zovko, psihologinjom i psihoterapeutkinjom u superviziji, koja se u svom radu posebno bavi psihološkim savjetovanjem, psihoterapijom i psihološkom procjenom. U otvorenom razgovoru donosi jasne, stručne i tople smjernice o tome kakve se emocionalne promjene javljaju u trudnoći, kako prepoznati rane znakove anksioznosti ili depresije, koliki utjecaj imaju društvena očekivanja na nove majke te zašto je traženje pomoći — čin snage, a ne slabosti.
Kakve se emocionalne i psihološke promjene najčešće javljaju tokom trudnoće?
Trudnoća donosi velike tjelesne, hormonalne i životne promjene, pa su i emocionalne oscilacije vrlo česte. Mnoge žene primjećuju promjene raspoloženja, povećanu osjetljivost, razdražljivost ili jače emocionalne reakcije nego inače. Česti su i osjećaji straha, osobito strah od poroda i brige oko zdravlja djeteta.Kod nekih žena mogu se javiti i anksiozni ili depresivni simptomi, poput preplavljenosti, tuge ili paničnih napada. Važno je znati da ove emocije ne znače da žena nije sretna zbog trudnoće — mogu istovremeno postojati i radost i strah. Emocionalne promjene najčešće su izraženije u prvom i trećem tromjesečju, kada su prilagodbe najveće.
Zašto je važno da trudnice otvoreno razgovaraju o svom mentalnom zdravlju i potraže podršku na vrijeme?
Veliki je postotak trudnica koje se suočavaju s nekim oblicima poteškoća mentalnog zdravlja, prema rezultatima pojedinih istraživanja čak svaka peta žena ima neku poteškoću mentalnog zdravlja u trudnoći i do godinu dana poslije porođaja. Navedeno nije mala i zanemariva brojka, a ako u obzir uzmemo da se mentalno zdravlje trudnice odražava i na bebu, spomenutu statistiku udvostručujemo. Kao i u drugim područjima vezanim za mentalno zdravlju trebamo razbiti stigmu vezanu uz traženje pomoći u trudnoći i normalizirati ju. Mentalno zdravlje majke nije luksuz nego temelj zdravlja djeteta.
Koji su rani znakovi prenatalne anksioznosti ili depresije koje ni trudnice ni okolina često ne prepoznaju?
Važno je pratiti simptome i imati na umu da je zabrinutost oko zdravlja budućeg djeteta ili poroda prirodna i normalna, međutim ako zabrinutost postane stalna, iscrpljujuća i počne ometati san, koncentraciju i svakodnevno funkcioniranje, to više nije ‘normalna briga’ i važno je potražiti pomoć. Znakovi kao što je gore spomenuto postoje, stoga je važno osluškivati svoje tijelo, svoje misli i na vrijeme reagirati. Visoka razina stresa u trudnoći nosi veći rizik prijevremenog poroda i rađanja djece niže tjelesne težine stoga trebamo imati na umu da ne traženjem pomoći na vrijeme dugoročno radimo štetu sebi i djetetu. Ako često pretražujete internet o mogućim komplikacijama, teško se opuštate i osjećate da ste stalno ‘u pripravnosti’, to je znak da vam je potrebna podrška.
Na koji način hormonalne promjene utiču na raspoloženje i emocionalnu stabilnost tokom trudnoće?
Hormonalne promjene u trudnoći utječu na rad mozga i neurotransmitera, zbog čega emocije mogu biti intenzivnije. To znači da žena iste situacije može doživljavati snažnije nego prije — i pozitivne i one teže. Osim hormona, trudnoća zahtijeva stalnu prilagodbu: tijelo se mijenja, identitet se mijenja, odnosi se mijenjaju. Sve to zajedno može dovesti do emocionalne nestabilnosti, koja je često normalna reakcija na veliko životno razdoblje, a ne znak da s osobom „nešto nije u redu“.
Koliko društvena očekivanja i pritisak „idealnog majčinstva“ utiču na mentalno stanje pordilja?
Društvena očekivanja se svode na onu kolokvijalnu rečenicu koju su više puta čule većine majki, osobito zaposlenih. ,,Trebaš raditi kao da nemaš djece, odgajati i biti posvećena djeci kao da nemaš posao, a pri tome izgledati kao da nemaš ni posao ni dijete’’. Pritisak na roditelje, posebno na majke, čini se nikada nije bio veći kao u posljednje vrijeme. Dominantna emocija s kojom se majke suočavaju je krivnja. Od začeća, bilo što da se dogodi s djetetom, društvo najčešće majci pripisuje krivnju;,,nešto je krivo pojela’’, ,,nije pazila’’ itd. do odgojnih postupaka koje primjenjuje u roditeljstvu. Majke su pod stalnim pritiskom i samo traženje pomoći se i subjektivno interpretira kao znak slabosti i nedovoljnih vještina. Trebamo kao stručnjaci, ali i šire društvo majke usmjeriti na razvijanje samosuosjećanja, prorade emocija, jasne komunikacije želja i potreba, sniziti nametnuta nerealna očekivanja i poticati da nađu vrijeme za sebe koliko god to (kratko) u danu bilo. Bitno je usvojiti stav da briga o sebi nije sebičnost, nego preduvjet dobrog majčinstva.
Šta razlikuje normalne postporođajne emocionalne oscilacije od postporođajne depresije?
Razlike se očituju prvenstveno u samom trajanju i vremenu nastajanja te intenzitetu simptoma. Poslijeporođajna tuga se javlja unutar prvih desetak dana od porođaja i traje kraće najčešće od nekoliko dana do dva tjedna, te zahvaća prema nekim podacima iz literature oko 45-60 % žena. Kada je riječ o postporođajnoj depresiji ona se javlja mjesec dana od porođaja pa sve do godinu dana od porođaja i zahvaća 10 do 15 % žena što je puno češće nego što se na prvi mah pomisli. Simptomi se očekivano razlikuju, kod poslijeporođajne tuge javlja se ranjivost, promjena raspoloženja, plačljivost i manjak energije. Kod postporođajne depresije simptomi su izraženiji i intenzivniji u vidu izrazite tuge, tjeskobe, beznađa, krivnje i nažalost suicidalnih misli koje ne tako rijetko završe i suicidalnim pokušajima. Svaka žena koja ima suicidalne misli treba hitnu stručnu pomoć — i to nije znak slabosti, nego ozbiljnosti situacije
Koje grupe žena su u većem riziku od mentalnih poteškoća tokom ili nakon trudnoće?
Veći rizik imaju žene koje su ranije imale anksiozne ili depresivne smetnje, one koje su prošle kroz teške trudnoće ili porode, kao i žene koje su se dugo borile s neplodnošću. Međutim, važno je naglasiti da se mentalne poteškoće mogu javiti i kod žena koje ranije nisu imale nikakvih problema.Zato je važno ne oslanjati se na pretpostavke, nego slušati vlastito iskustvo i reakcije tijela i emocija.
Kakva je uloga partnera i porodice u očuvanju mentalnog zdravlja žene prije i nakon poroda?
Uloga partnera, očeva, je iznimno važna, ali se ni oni ne smiju zanemariti kao pojedinci koji također trebaju podršku u roditeljstvu i također imaju mentalne poteškoće uslijed razvoja nove roditeljske uloge. Važno je da partneri jasno iskomuniciraju odgovornosti, očekivanja, planove, brigu oko djece i sl.kako bi se prevenirale ne samo mentalne poteškoće kod žene nego i zajednički roditeljski stres kojeg dijele oba partnera. Najvažnije što partner može učiniti je slušati bez popravljanja i umanjivanja. Porodica je kao i partner izvor ne samo emocionalne podrške, nego i instrumentalne. Podrška porodice, osobito u praktičnim stvarima poput pomoći u kući, oko djeteta ili obaveza, može znatno smanjiti iscrpljenost majke.Kulturološki kod nas tu brigu uglavnom preuzimaju majke trudnica. Nije uzalud i ona izreka da pravu vrijednost vlastite majke doživimo onda kada i same postanemo majke.
Koje terapijske ili suportivne metode se pokazale najefikasnijima u tretiranju prenatalnih i postnatalnih mentalnih stanja?
Grupna podrška i razgovori s drugim trudnicama ili roditeljima pomažu ženama da shvate da nisu same. Psihoedukacija i informiranje pružaju osjećaj kontrole i sigurnosti. Kognitivno-bihevioralna terapija pokazala se vrlo učinkovitom jer pomaže ženama da prepoznaju misli koje pojačavaju strah i da ponovno uspostave osjećaj sigurnosti u vlastitom tijelu i svakodnevici. Čak i kratkotrajna psihološka podrška može značajno smanjiti osjećaj straha i preopterećenosti.
Vaša ključna poruka ženama koje se osjećaju emocionalno preopterećeno, ali se ustručavaju potražiti pomoć.
Ako se žena osjeća preplavljeno, prvi korak može biti razgovor s ginekologom, patronažnom sestrom ili psihologom — nije potrebno sve nositi sama. Traženje pomoći je znak odgovornosti prema sebi, djetetu i zajednici. Svi se ponekad nađemo u situaciji da ni savjeti bližnjih više ne pomažu i tada je vrijeme da se obratimo stručnim osobama. Važno je raditi na (pogrešnim) uvjerenjima o idealnoj majci. Idealna majka ne postoji — ali postoji dovoljno dobra, brižna i odgovorna majka.
