Koje su vrste privrženosti, koje su njihove karakteristike i kako se odražavaju u odrasloj dobi
Piše: Zumreta Humo, mr. socijalnog rad, sistemska porodična terapeutkinja
Biografija: Zumreta Humo, mr. socijalnog rada; Sistemska porodična terapeutkinja; Medijatorica, članica Udruženja medijatora BiH. Ranije radno iskustvo stekla je radom u udruženju “Žena BiH”, Fondacija BHWI te u organizaciji SOS Dječija sela BiH – Porodični centar Mostar.Trenutno je zaposlena u Centru za socijalni rad Grada Mostara u Timu za zaštitu malodobnih osoba.
(Korištena literatura: Rudi Dalos & Ros Drejper, Sistemska porodična psihoterapija, Psihopolis institut, Novi Sad, M. Ajduković, K. Kregar Orešković, M. Laklija: Teorija privrženosti i suvremeni socijalni rad, Ljetopis socijalnog rada 2007.)
John Bowlby i njegovi sljedbenici (M. Ainsworth, C. Eichberg, i drugi) su na osnovu dugogodišnjih eksperimenata rađenih na životinjama i na djeci došli do zaključka da „iako je proces afektivnog vezivanja kod ljudi veoma sličan u velikoj mjeri instinktivnom procesu kod životinja, on ipak podrazumijeva da dijete razvije unutrašnji model vezivanja. Pod ovim je podrazumijevao da djeca, na osnovu svojih ranih iskustava, razvijaju niz važnih predstava o tome da li i koliko mogu da vjeruju drugima. U razvoju djece i načinu na koji je odgovarano na njihove potrebe poznato je pet vrsta, odnosno stilova privrženosti i to: sigurna privrženost; i nesigurne: anksiozno-izbjegavajuća privrženost; ambivaletno–opiruća privrženost dezorganizovana-dezorjentisana privrženost kao i bez privrženosti. Svaki od navedenih stilova privrženosti ima svoje karakteristike i ponašanja koja proizilaze iz stila privrženosti. Sam Bowlby je u primjeni teorije privrženosti pošao od dvije postojeće činjenice, prva je da je potreba male djece za roditeljima jednaka njihovoj potrebi za hranom i druga, da odvajanje ili gubitak roditelja ostavlja psihološku traumu za dijete. „…Bowlby je objašnjavao da osjećaj vezanosti doživljene sigurnosti zavisi od dva faktora:
- a) da li se figura afektivnog vezivanja procjenjuje kao osoba koja generalno reaguje na pozive za podršku i zaštitu ili ne;
- b) da li osoba samu sebe procjenjuje kao nekog prema kome bi bilo ko, a posebno figura afektivnog vezivanja, vjerovatno odgovorio na podržavajući način“.
Prilikom polu-standardiziranog laboratorijskog postupka poznatog pod nazivom „Nepoznata situacija“ (Strange situation) utvrđivano je privrženo ponašanja djece u dobi od 11 do 18 mjeseci. Kao rezultati navedenog testa i budućih istraživanja utvrđeni su stilovi privrženosti, njihove karakteristike i uticaj na svijest o sebi i buduće međuljudske odnose.
Sigurna privrženost je vidljiva kada dijete teži odnosu sa majkom i u njenom prisustvu je opušteno, spremno da istražuje i da se igra, želi da održi kontakt i nije spremno da se odvoji od majke. Ukoliko dođe do odvajanja dijete je teško okupirati drugim i zainteresovati za nešto drugo jer ono svoje nezadovoljstvo pokazuje plačom, odbijanjem igre, te pokazivanjem izražene želje za majčinim povratkom. Po majčinom povratku veoma brzo se smiruje, povezuje s majkom i lako se vraća prethodnim aktivnostima. Sigurna privrženosti može biti i pod uticajem drugih odnosa u porodici, tj. kvalitet odnosa među roditeljima takođe utiče na sigurnost privrženosti kod djece. Bebe sa sigurnom privrženosti lakše ostvaruju dobre odnose kako sa drugim bebama, djecom i odraslima. Takođe djeca sa sigurnom privrženosti ostvaruju sigurnije veze u odraslom dobu i sretniji su u tim vezama.
Anksiozno – izbjegavajuća privrženost je vrsta ugrožene vezanosti, prilikom koje dijete ne dobija odgovarajuću brigu i staranje od majke ili druge figure privrženosti. Dijete ovog oblika privrženosti ne teži uspostavljanju socijalnih kontakata ni sa majkom niti sa nepoznatom osobom te gradi svoj sistem zaštite. Ne uznemirava ih odvojenost od majke, pri susretu s majkom ne pokazuju posebne znakove radosti, a dešava se i da se opiru kontaktu. „Kao rezultat tih ranih iskustava roditeljevog/skrbnikovog odbacivanja, dijete formira radni model sebe kao egzistencijalno samog i neželjenog, ne traži bliskosti u odnosima, a kod njega se javlja niz destruktivnih modela ponašanja od prisilne samodostatnosti do kronično delinkventnog ili antisocijalnog ponašanja.“[1] Ovakva djeca pokazuju nedovoljno empatije, nesklonost saradnji, loše odnose s vršnjacima, a kao odrasle osobe nemaju povjerenje u druge ljude i pokazuju strah od intimnosti i bliskosti, te najčešće izbjegavaju bliske emocionalne veze.
Nesigurno-ambivalentna privrženost je vrsta nesigurne privrženosti u kojoj na djetetove potrebe nije odgovarano na dosljedan način. Na djetetovu potrebu za bliskošću ponekad je odgovarano na odgovarajući način, a ponekad ne, jer su majka ili druge figure privrženosti bili neosećajni, nepouzdani i nedosljedni u zadovoljavanju dječijih potreba, odnosno istovremeno i emocionalno poželjne i emocionalno nepouzdane. Pri ovom stilu privrženosti dijete aktivno traži kontakt s majkom (figurom privrženosti), ali istovremeno pruža otpor, biva veoma uznemireno kada se odvoji od majke, ali se vrlo teško smiruje pri ponovnom susretu ili čak ispoljava ljutnju prema njoj. Djeca sa ambivalentnim stilom privrženosti intenziviraju svoje privrženo ponašanje te pokazuju uznemirenost, plaču, pripijaju se, ljute se i viču, a sve u cilju zadobijanja pažnje i zadovoljavanja nesigurnosti. Djeca koja su dobijala ambivalentnu vezanost, kao odrasle osobe pate od ambivalentnih osjećanja prema drugim ljudima i u odnosima.Ambivalentnost je „…istovremeno postojanje sasvim suprotnih osjećaja ili stavova u odnosu na neku situaciju, osobu, ideju ili predmet kod jedne osobe. Ambivalentnost je jedna vrsta unutrašnjeg sukoba.“[2] Posljedica ovakve privrženosti jeste da dijete razvija nesigurnost i bojažljivost, emocionalnu nestabilnost i osjetljivost na stres i nepoznate situacije, te ovisnost o drugima posebno pri dobijanju potvrde o sopstvenom uspjehu, jer samopouzdanje i samopoštovanje nisu utemeljeni.
Dezorganizovana ili dezorjentisana privrženost je vrsta privrženosti koja je kasnijim istraživanjima dodata postojećim stilovima. Ovaj stil pripada ugroženoj privrženosti u kome dijete nije u mogućnosti da obezbjedi sebi bliskost i sigurnost zbog roditelja koji su zlostavljači ili emocionalno nedostupni zbog duševne bolesti ili bolesti ovisnosti. Ponašanje djeteta predstavlja mješavinu izbjegavanja, ljutitih reakcija i dezorjentacije, a njihova ugroženost se izražava u nepredvidljivom i ekstremnom ponašanju. U ponovnim susretima s majkom reakcije su neočekivane jer u početku mogu biti zadovoljni i mirni, a onda iznenada počnu plakati, ili se npr. Igraju, a zatim iznenada postaju nezainteresovani za igru i traže blizinu majke sa žalosnim izrazom na licu. Ponovni susret sa figurama privrženosti kod djeteta najčešće izaziva emocionalni konflikt, zastrašenost, depresiju ili duboko povlačenje u sebe. Ovaj oblik privrženosti vodi djecu blažim oblicima depresivnog ponašanja u ranom periodu, dok kasniji period karakterišu prkosni poremećaji, koji u adolescenciji dovode do poremećaja ponašanja i maloljetničke delinkvencije. Ovaj oblik privrženosti se često konstatuje kod osoba sa graničnim poremećajem ličnosti.
Bez privrženosti je vrsta privrženosti kojoj pripadaju djeca odrasla u ustanovama gdje nisu imali stalnu figuru privrženosti, te zbog toga njihove potrebe nisu zadovoljavane na odgovarajući način od strane jedne figure privrženosti. „Ova djeca pokazuju niz razvojnih oštećenja, imaju probleme u socijalnim odnosima, nemaju interes za socijalne odnose i druge ljude, imaju poteškoća s kontrolom impulsa i agresije. Pokazuju i kognitivne poteškoće, no to može biti i posljedica odrastanja u nepoticajnoj sredini.“ Kako djeca ne bi ostala bez emocionalne privrženosti UNICEF je pokrenuo više projekata u Bosni i Hercegovini kao što su „Bolnice prijatelji djece“, „Svako dijete treba porodicu“ kao i projekat Transformacije dječijih domova.
Sistemska porodična terapija i rad sa emocionalnom privrženosti
Ono što je veoma bitno za naglasiti jeste da se navedeni nesigurni oblici privrženosti mogu mijenjati tako da sistemska porodična terapija u svom radu polazi od procjene konteksta cijele porodice i njenih pomagača, te istražuje sigurnost koju porodica obezbjeđuje svojim članovima. Privrženost je jedan aspekt porodičnog života koji se razmatra. Vrsta privrženosti koju je osoba dobila u ranom djetinjstvu utiče na sigurnost, a kada se utvrdi koju vrstu privrženosti klijent ima, onda se radi na promjenama koje će dovesti do smanjenja osjećaja nesigurnosti kao i na načinima koji će dovesti do prevazilaženja tog osjećaja. Krajnji cilj porodične terapije je razvijanje sigurne baze i prevazilaženje osjećaja nesigurnosti i pretjerane zavisnosti od drugih. Do ovoga cilja je moguće doći ako su klijenti, odnosno njihovi porodični sistemi spremni za promjenu, prilagodljivi i otvoreni. U terapijskom procesu potrebno je klijentima obezbijediti privremenu sigurnu bazu uz korištenje različitih tehnika porodične terapije (strukturalne, historijske, preokviravanjem, i dr.) uz mogućnost slobodnog komuniciranja o pozitivnim i negativnim osjećanjima što je osnova za uspješan rad sa nesigurnim oblicima privrženosti.
