Manja djeca su u fazi razvoja gdje još uvijek uče razliku između fantazije i stvarnog svijeta.
Zapravo, ako se osvrnemo na njihove ‘laži’ djeca samo pričaju ono što bi voljeli da se desilo ili što vjeruju da se desilo. Ponekad to može biti od stida, straha ili izbjegavanja negativnih posljedica.
Tek oko 3.5 godine djeca usvoje vještine da namjerno obmanjuju (iako je i to relativno s obzirom da dijete mora imati složenu vještinu da bude smireno, brzo misli i priča bez sporednih misli). U tom slučaju, iako se pojam „laganje“ često koristi, možda je bolje reći da „pričaju priče“ kad su u pitanju djeca predškolske uzrasti.
Šta roditelji mogu učiniti?
Jedan od najčešćih komentara roditelja je da ponekad zaista ne znaju da li dijete govori istinu ili ne. Dok je neke neistine lako uočiti (pogotovo ako se spominju dinosaurusi), neke je priče teško otkriti kao laž. Ponekad laži mogu biti frustrirajuće pogotovo ako ne govore da li ih nešto boli, da li im se nešto sviđa ili ne, da li su uzimali ključeve od auta/stana i dr. To je odlična prilika za roditelje da nauče dijete vrijednost istine.
Budite model svojoj djeci
Odrasli prvo trebaju krenuti od sebe. Iako često nenamjerno, nesvjesno pričamo „bajke“. Kad ste zadnji put rekli djetetu „kupit ću ti čokoladu“, a niste? Kad ste nekome u priči preuveličali neki momenat koji se nije tako desio? Djeca su imitatori, i oni uče kroz model roditelja. Iako su laži za nekoga bezopasne, to djeca ne razumiju. Laži bijele ili crne, djeca bi trebala učiti da govore istinu.
Naučite dijete razliku između „nestvarno“ i „neistina“
Uhvatite priliku u toku dana da pričate o onome šta je stvarno a šta ne. Jednostavan primjer: iako životinje u crtićima mogu pričati, stvarne životinje ne pričaju već proizvode zvukove. Možete se igrati igre s djetetom i govoriti „moja majica je plava“ i „trava je ljubičasta“, i tako određivati šta je istina ili neistina.
Osvrnite se na problem, ne na grešku
Djeca često pričaju bajke da bi prikrila grešku ili izbjegla kaznu. Kao odrasle osobe, na roditeljima je da pokažu djeci da vam mogu vjerovati da ćete riješiti problem na smiren i pravedan način. Ako je dijete pocijepalo knjigu ne govorite „jesi li ti poderao/la knjigu?“, već recite „vidim da je knjiga poderana, kako je možemo zalijepiti?. Onda recite nešto što je ‘istina’ kao na primjer „slijedeći put ako podereš knjigu reci mi da je možemo zajedno zalijepiti“.
Pored toga nikada ne preuveličavajte momenat, pogotovo kod starije djece. Ako dijete nastavi poricati istinu, završite argument govoreći im da se više ne želite raspravljati o laganju i fokusirajte se na rješavanju problema, uz to da je dijete što više uključeno.
