Djeca koja tokom intrauterinog života primaju puno stimulacija putem očevog glasa, prohodat će prije. Istraživanja psihofonije pokazala su da zapravo glasovne vibracije roditelja potiču moždane neurone fetusa, stimulirajući i neke dijelove njihova tijela. Posebno je primijećeno da glasni i duboki glasovi, tipični za muškarce, aktiviraju motoričke kapacitete djeteta, naročito noge. I ne samo to! Upravo zahvaljujući njihovom tonalitetu, muški glasovi (čak i nepoznatih osoba) odzvanjaju jasnije u trbuhu, za razliku od ženskih glasova. Izuzetak je naravno majčin glas, jedini ženski glas koji dijete percipira i jasno prepoznaje.
Psihofonija je tehnika koja se pojavila u 60-im godinama, a razvila ju je Marie Louise Aucher, francuska ilirska pjevačica. Ona je otkrila kako naše tijelo vibrira preko svoje tri glavne “šupljine”: glave, prsnog koša i trbuha. Na ovom principu baziraju se i vježbe za porod, koje koriste dišne vibracije i vibracije glasa za olakšavanje poroda.
“Nema urlanja, pa nismo divljaci!”, najčešći je komentar u našim porođajnim salama. Njima babice i ginekolozi opominju svaku rodilju koja se usudila izaći iz okvira poznatog bontona. Mnogi su modeli ženstvenosti upleteni i u sam trenutak rađanja, kada se žena suzdržava pustiti svoj glas jer je to protivno bontonu, ili nije lijepo, pa čak i osoblje na to gleda s negativizmom. Mogu se čuti razni komentari vezani uz vikanje žene na porodu, pa čak i oni jako ružni i neumjesni.
Zadržavanje glasa i pokušaj kontroliranja sebe u tome, jako je naporno. Pretjerana emotivna kontrola koči čak i mišiće maternice i međicu i žene nakon nekog vremena ostaju bez snage. Posljedica toga je bol koja se u porođaju sve značajnije povećava. Kao da se zatvore vrata između uma i tijela. Zaboravlja se, naime, da je najpoželjnije ponašanje u porodu, upravo prepuštanje porodu, kao kada se ispušta duboki uzdah pri naporu. I što ćemo onda? U našoj kulturi samokontrole jednostavno je neprihvatljivo pustiti takav “divlji”krik, zar ne?
Zapravo i takav “divlji” krik može biti kontraproduktivan. Ako bolni krik nije kontroliran, ako npr. dolazi iz grla, a ne iz dubljih dijelova tijela, kao iz trbuha ili zdjelice, sva snaga koju porod uključuje da bi istisnuo dijete, ostaje blokirana u glavi, u najvišem dijelu tijela. Dok niži dijelovi, gdje je potrebna veća izdržljivost, ostaju ispražnjeni, a bol tada postaje nepodnošljiva. Postaje kao neprijatelj, umjesto da je saveznik sposoban potaknuti opuštenost i surađivati s djetetom koje skuplja svoju snagu da bi se porodilo.
