Postoji izreka koja kaže: “Majka se rađa onoga trenutka kada i njena beba. Žena je prije toga postojala, ali majka ne.” Pogrešno! Žena postaje majka onoga trenutka kada postane svjesna novog života u svojoj utrobi. Nažalost, vrlo često se dešava da majka izgubi svoju bebu tokom trudnoće te, nešto rijeđe, tokom poroda ili nedugo nakon rođenja.
Piše: dr. Selma Salihović Malkoč
Gubitak bebe je nešto najbolnije što se može dogoditi jednoj porodici i to je događaj koji će zauvijek obilježiti svakoga člana te porodice.
U tome trenutku roditelji ne žale samo za izgubljenom bebom nego i za pojmom sebe kao roditelja te bebe, za svojim neostvarenim snovima o roditeljstvu, za svim nadama i planovima za budućnost…
Ono što je za roditelje dodatno bolno jeste činjenica da okolina najčešće njihov gubitak ne doživljava kao stvaran i često ga umanjuje upoređujući ga sa drugim “većim” gubicima ili ga pokušava umanjiti optimističnim usmjeravanjem na budućnost kroz priču o drugim trudnoćama i drugoj djeci. Izrazito je važno shvatiti da su roditelji doživjeli stvaran gubitak – smrt svoga djeteta.
U početku je roditeljima teško povjerovati da su izgubili svoju bebu, a nakon prihvatanja te bolne činjenice oboje roditelja će da doživi mnogo različitih emocija počevši od ljutnje, bijesa, zbunjenosti, tuge i depresije. Svako od tih osjećanja je sasvim normalno u procesu tugovanja koje može trajati mjesecima, godinama ili čitavog života.
Svaka osoba je drugačija i ne postoji pravilan ili pogrešan način tugovanja. Postoji samo tuga roditelja za izgubljenim djetetom.
I očevi tuguju
U periodu neposredno nakon gubitka bebe sva okolina je skoncentrisana na majku. Svi pokušavaju da pomognu i ubrzaju njen fizički i psihički oporavak.
I sam otac najčešće potisne svoja osjećanja, pokušavajući da bude podrška i čvrst oslonac svojoj supruzi. Nerijetko, sva potisnuta tuga i bol počinju se manifestirati ispoljavanjem pretjerane ljutnje i bijesa u svakodnevnim životnim situacijama.
Bitno je shvatiti da oboje roditelja tuguju istovremeno, svako na svoj način, noseći se sa svojim bolom najbolje što mogu. Važno je da u tim najtežim životnim trenucima budu podrška jedno drugome, te da okolina pruži jednaku podršku kako majci tako i ocu.
A gdje je beba???
Ako roditelji već imaju dijete moraju imati na umu da i djeca, svjesna gubitka, također tuguju. Takvo dijete se već vidjelo u ulozi velikog brata/sestre, maštalo o zajedničkom odrastanju i igrama, te je i ono iskusilo gubitak o kojem je važno razgovarati s njim.
Svaki roditelj ima prirodan nagon da zaštiti svoje dijete od tuge i bola, te stoga izbjegava razgovor s djetetom o gubitku koji su doživjeli. Međutim, svako dijete, bez obzira na starosnu dob, zna ili osjeća da se dogodilo nešto značajno. Zato, čak i ako je premalo da razumije šta je smrt, zaslužuje da zna zbog čega su roditelji tužni.
Djeci treba objasniti šta se dogodilo na način prilagođen njihovoj zrelosti, a pri tome izbjegavati sve suvišne detalje.
Dijete mlađe od tri godine zahtjeva što jednostavnije, konkretno, ali i istinito objašnjenje kao: “Beba je bila premala kada je izašla iz maminog stomaka i nije mogla da živi izvan maminog tijela.” Ovi razgovori mogu povući za sobom niz teških pitanja na koja roditelji moraju dati odgovor. Djeca u ovakvim situacijama često pitaju:”Gdje je beba sada? Šta je to smrt? Hoću li ja umrijeti?”
Ukoliko se radi o djeci predškolskog uzrasta, treba imati na umu da djeca tog uzrasta uče kroz ponavljanje, te će najvjerovatnije više puta postaviti isto pitanje. Ponovno slušanje objašnjenja za njih ovako teškog i traumatičnog iskustva pomoći će im da razumiju i da se nose sa tim.
Djeca tinejdžerskog uzrasta obično izbjegavaju razgovor i pokazivanje emocija pred roditeljima i vršnjacima. Zbog toga su skloniji poremećajima ponašanja, te depresivnim stanjima.
Neovisno o dječijem uzrastu i nivou razumijevanja iskren razgovor, osjećaj ljubavi i podrške pomažu djeci da podnesu bolne osjećaje gubitka.
Kada je vrijeme za novu trudnoću?
To je pitanje koje svaka majka postavi sebi, ali se boji izreći ga na glas. Mnogi roditelji žele novu trudnoću što je moguće prije, ali moraju biti svjesni da nova trudnoća ne znači i prestanak tugovanja. Ako se u skorije vrijeme nova trudnoća ipak dogodi najčešće je, zbog prethodnog lošeg iskustva, praćena strahom.
O tim strahovima koji prate novu trudnoću roditelji moraju razgovarati međusobno, a ako je potrebno zatražiti i stručnu pomoć.
