Trombofilija i genetika

Zgrušavanje krvi prirodna je odbrana tijela od krvarenja. Ugrušak ili “tromb” nastaje usred oštećenje krvne žile (arterija i vena).O trombofiliji, na koji način se nasljeđuje i kako se manifestuje za časopis Roditelj piše Anela Zorlak

Anela Zorlak (07.06.1994) diplomirala genetiku na Prirodno – matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, te magistarski odbranila pod mentorstvom Genetičkog centra Medicinskog Fakulteta u Sarajevu. Tokom magistarskog studija radila je praksu u laboratoriji za humanu genetiku pri Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, zatim iskustvo je sticala radom u laboratoriju za molekularnu dijagnostiku poliklinike Eurofarm, a sada radi kao medicinski savjetnik pri banci matičnih ćelija Future Health.

Školovanje nastavlja na programu za profesionalce na Harvard univerzitetu (Harvard Medical School), u sklopu kojeg će pohađati nastavu za medicinsku genetiku, genetička testiranja i sekvenciranje humanog genoma. 

Od nedavno je postala član konzilija Genetičkog centra iz New Yorka (Guide Genetics) u sklopu kojeg 2 puta mjesečno putem online meetinga radi na rješavanju komplikovanih genetičkih slučajeva.

Trombofilija je medicinski izraz koji se koristi za opis stanja u kojima krv ima povećanu tendenciju zgrušavanja. Trombofilija se obično svrstava u dvije kategorije – stečena i nasljedna. Kod stečene trombofilije abnormalno zgrušavanje obično je povezano s određenim uzrokom, kao što je period odmora u krevetu nakon operacije, traume noge ili raka. Osobe s nasljednom trombofilijom imaju tendenciju stvaranja ugrušaka zbog genetske predispozicije naslijeđene od roditelja.

Zgrušavanje krvi

Zgrušavanje krvi prirodna je odbrana tijela od krvarenja. Ugrušak ili “tromb” nastaje usred oštećenje krvne žile (arterija i vena). Ugrušci nastaju nizom hemijskih reakcija između posebnih krvnih ćelija (trombociti) i proteina u krvi (faktori zgrušavanja). Trombociti i faktori zajedno regulišu proces zgrušavanja; drugim riječima, počinju i prestaju zgrušavati se kako tijelo to treba. Ako postupak ne funkcioniše ispravno, u krvnim žilama može nastati ugrušak koji blokira protok krvi u okolna tkiva. Kada se to dogodi, ugrušak se naziva tromboza.

Da bi proces zgrušavanja funkcionisao, proteini faktora zgrušavanja trebaju biti prisutni u referentnim koncentracijama i ispravno raditi. Osobe koje su naslijedile trombofiliju možda neće unijeti pravu količinu određenog faktora zgrušavanja ili je faktor na neki način abnormalan. Ti ljudi imaju tendenciju da trombozu razvijaju lakše ili češće od ljudi koji nemaju nasljednu trombofiliju.

Proteini i zgrušavanje krvi

Proteini su velike molekule koje tijelu daju strukturu, pomažu mu u funkcionisanju i regulišu način rada. U tijelu ima mnogo bjelančevina i svaki protein ima jedinstvenu funkciju. Proces zgrušavanja krvi primjer je proteina koji djeluju zajedno. Krvne ćelije, trombociti i faktori zgrušavanja sastoje se od proteina. Ako postoji problem s tim proteinima, to može dovesti do problema sa zgrušavanjem krvi.

Genetika, proteini i zgrušavanje krvi

Da bismo razumjeli kako genetika utječe na zgrušavanje krvi, važno je razumjeti kako nastaju proteini:

Proteini za zgrušavanje krvi, kao i svi proteini, nastaju povezivanjem lanca molekula nazvanih aminokiseline. Redoslijed aminokiselina u lancu čine određeni protein; ovaj redoslijed određuju naši geni, koje smo naslijedili od roditelja. Geni se sastoje od DNA koja sadrži naš genetski kod.

DNA je molekula u obliku uvijene ljestve, a sastoji se od bilijuna hemijskih baza. Te hemijske baze su organizirane u tri cjeline, a tijelo ih “čita” slično rečenici. A, T, G i C su “slova” DNA “abecede” ili koda; oni predstavljaju adenin, timin, gvanin, odnosno citozin, koji čine hemijske baze DNA. Svaki kod od tri slova predstavlja određenu aminokiselinu. Baš kao što vaš mozak može riječima dodijeliti značenje, vaše tijelo može dodijeliti određene aminokiseline svakom DNK kodu od tri slova.

Segment DNA koda izgleda ovako:

AGCCGTACGGTTCAACCG

Tijelo to čita kao:

ACG-CGG-ACG-GTT-CAA-CCC

Na temelju toga, aminokiseline su dodijeljene stvarajući lanac aminokiselina koji stvara protein. Problemi nastaju ako u DNK kodu postoji pravopisna pogreška (mutacija). Mutacije u DNK kodu mogu rezultirati dodjeljivanjem pogrešne aminokiseline.

DNA s mutacijom uzrokuje promjenu aminokiseline dodijeljene na određenom položaju:

ACG-CAG-ACG-GTT-CAA-CGG

Ako se to dogodi, protein koji nastaje je izmijenjen. Ova promjena može uzrokovati da protein ima drugačiji oblik ili da tijelo stvori previše proteina, pa će funkcija proteina biti drugačija.

Naslijeđena trombofilija

Nasljedna trombofilija nastaje kada mutacija DNA rezultira stvaranjem previše ili premalo proteina koji zgrušavaju krv ili protein koji ne funkcioniše ispravno.

Iako postoji niz mutacija koje mogu uzrokovati nasljednu trombofiliju, najčešće mutacije DNA nazvane su faktor V Leiden i protrombin G20210A. Razumijevanje nastanka ove dvije mutacije može se primijeniti na ostale mutacije koje rezultiraju nasljednom trombofilijom.

Faktor V (pet) Leiden

Svi pojedinci stvaraju protein zvan faktor V koji pomaže u zgrušavanju krvi. Međutim, postoje određene osobe koje imaju mutaciju DNA u genu koji se koristi za stvaranje proteina faktora V.

Faktor V LEIDEN I TENDENCIJE ZA RAZVOJ KRVNIH ugrušaka

Obično se protein faktor V proizvodi kako bi pomogao krvnom ugrušku, a stvara se u većim količinama nakon oštećenja krvne žile. Količinu proizvedenog proteina faktora V kontrolišu drugi proteini, uključujući protein C i protein S. Proteini C i protein S kombinuju se kako bi pomogli razgradnji faktora V, čime se sprječava njegova ponovna upotreba i zgrušavanje krvi.

Kada osoba ima faktor V Leiden, mutacija uzrokuje abnormalni oblik proteina. Ovaj abnormalni oblik sprječava da se proteini C i S. pravilno razgrađuju, budući da se protein faktor V ne razgrađuje, ostaje u krvi duže vrijeme i povećava sklonost zgrušavanju.

Ispitivanje na faktor V Leiden

Ispitivanje faktora V Leiden vrši se uzimanjem uzorka krvi, a postoje dvije vrste testova kojima se može utvrditi ima li osoba faktor V Leiden.

U nekim se slučajevima može testirati uzorak kako bi se utvrdilo je li krv otporna na aktivirani protein C (jedan od proteina koji pomaže u kontroli faktora V). Ako je krv otporna na aktivirani protein C, postoji 90-95% vjerojatnosti da osoba ima mutaciju gena faktora V.

Genetski test obično se radi kako bi se potvrdio test aktiviranog proteina C u krvi. Ponekad se prvo naruči genetski test, a da se nikad ne izvrši testiranje aktiviranog proteina C. U ovom slučaju, DNA se izolira iz krvnih stanica i ispituje se faktor faktora V kako bi se utvrdilo postoji li mutacija u DNA kodu. Ako se pronađe mutacija, tada osoba ima faktor V Leiden.

Nasljeđivanje faktora V Leiden i protrombina G20210A

Genetske mutacije prenose se s koljena na koljeno, jer DNK dobivamo od roditelja. Naši genetski podaci nasljeđuju se u parovima. Svaki gen ima dvije kopije; jedan dolazi od naše majke, a drugi od našeg oca. Trombofilija nasljeđuje dominantnim putem, to znači da osoba s nasljednom trombofilijom mora imati mutaciju samo u jednoj od svoje dvije genetske kopije da bi imala stanje.  Ako osoba naslijedi samo jednu kopiju genske mutacije, za nju se kaže da je heterozigotna (“hetero” znači drugačija, “zigotna” znači tijela). Ako obje kopije gena osobe imaju mutaciju, za njih se kaže da su homozigotni (“homo” znači isto, “zigotno” znači tijela).

Ako je osoba homozigotna (odnosno naslijedi mutaciju u obje kopije svog gena, po jednu od svakog roditelja), u većem je riziku od nastanka krvnog ugruška nego kod osobe koja je heterozigotna.

Pojedinac također može imati veći rizik od nastanka krvnog ugruška ako naslijedi mutaciju u više od jednog gena koji dovode do trombofilije. Na primjer, osoba ima veći rizik od nastanka krvnog ugruška ako ima i faktor V Leiden i protrombin G20210A.

Danas najčešće na pregled dolaze žene sa ponavljanim gubicima ploda (spontanim pobačajima).

Terapija niskomolekularnim heparinom predstavlja terapiju izbora zbog svoje efikasnosti i sigurnosti za plod. Niskomolekularni heparin se uglavnom primijenjuje i ima prednosti nad nefrakcioniranim heparinom zbog manje hemoragijskih komplikacija. Kod pacijentkinja sa opterećenom akušerskom anamnezom, sa tromboembolijskom bolešću u anamnezi, kao i kombinovanim trombofilijama, terapija herapina se primenjuje tokom cijele trudnoće. Doziranje zavisi od vrste i stepena trombofilije (veće doze kod visoko trombogenih trombofilija), a postpartalno terapija se nastavlja i  tokom puerperijuma,  u periodu i do 6 nedelja.

Faktori koji povećavaju rizik od tromboza u trudnoći su : gojaznost, starost trudnice preko 35 godina, blizanačka trudnoća, ali i hiperemeza (povraćanje), dehidratacija, infekcije, preeklampsija, izrazito proširene vene.

Traganje za nekim od pomenutih poremećaja vezanih za trombofiliju je od izuzetnog kliničkog značaja jer bi se definisanjem nekog od trombofilnih stanja, pravovremeno započelo sa terapijom, čime bi se pokušalo prevenirati pojavu komplikacija koje se mogu javiti tokom trudnoće, operativnog zahvata i drugih trombogenih stanja.

POVEZANI ČLANCI

Zadnje objave