Prenosimo ista duboko usađena načela iz generacije u generaciju, ali razlika je u akcentu na razgovor.
Suzana Huseinbegović je magistrica Odnosa s javnošću, supruga poznatog bosanskohercegovačkog kantautorA Eldina i majka dvije prekrasne djevojčice Asje i Ajne. Nakon završetka studija postala je majka i posvećena je toj ulozi. Dom porodice Huseinbegović poznat je široj javnosti po objavama na društvenim mrežama. Sa Suzanom smo razgovarali o njenom porodičnom životom, odgoju djevojčica i planovima za budućnosti. U nastavku vam donosimo intervju.
Suzana Huseinbegović, diplomirani je filolog koji se nakon završetka studija književnost preformulisala na magistarske studije Odnosa sa javnošću. Nakon završetka tog ciklusa postala je majka i već 8 godina posvećena toj ulozi. U slobodno vrijeme piše i uskoro možemo očekivati njenu prvu knjigu.
Suzana je ponosna majka dvije djevojčice Asje i Ajne. Možete li nam malo opisati djevojčice?
Kod Asje primjećujem dosta Eldinovih osobina. Poprilično je skromna, odgovorna i ne podnosi nepravdu, mada najviše karakternih crta je povukla na moju sestru: strastveni je zaljubljenik u knjige, samostalna je i previše i brutalno iskrena, nekada čak i previše za Eldinove i moje pojmove, obzirom da smo nas dvoje nepopravljivi emotivci, a Asja je do srži racionalan. Ona je naš glas razuma. Svojim ogromnim trudom, znanjem i rezultatima koje postiže stalno nas čini ponosnim, iako njoj lično tuđe potvrde vrlo malo znače pa zna da mi kaže: „Ništa meni to ne znači, ja znam koliko vrijedim i mimo tuđih potvrda.“ Ta njena karakterna crta mi je fascinantna, jer je mi tako nismo usmjeravali, prosto je rođena sa tim, i neskromno ću reći da mi je to divno. Sa druge strane Ajna je moj klon. Kopija, slika i prilika. Kad je ona u pitanju mogu nepogrešivo da procijenim svaki njen slijedeći korak i reakciju. Otkako sam je rodila nestvarno sam vezana za nju, nikada se nismo razdvojile više od par sati i ta ogromna povezanost mi jako godi. Hrani me pozitivnom energijom i smiruje.
Po čemu su slične, a po čemu su različite?
Niz osobina po kojima su različite bih vam mogla do sutra nabrajati. Slične su samo po krvi. Naime, u kući imamo dva potpuno različita „svijeta“, pa sve one moduse koje sam koristila vaspitavajući Asju ( kao starije dijete), vrlo rijetko mogu upotrijebiti kod odgoja Ajne. To nije uvijek jednostavno i često mi oduzima previše vremena na procjenjivanju situacija, opipavanje i donošenje jasnih granica, ali smatram da je ispravnije nego u slučajevima kada mi, roditelji, tretiramo svu djecu jednako u smislu odgoja. Naravno da sva pravila donešena u krugu porodice važe za obe podjednako ali „kanali“ kojima dopiremo do jedne i druge kćerke su potpuno, potpuno različiti.
Kakav je Edin otac?
Onakav kakav je u svim drugim životnim ulogama, gotovo da nema razlike. U svakoj ulozi je posvećen, pravedan, odgovoran i pun ljubavi. Asja je slaba na njega i njegovo mišljenje joj je najbitnije na svijetu. Otkako smo postali roditelji obaveze oko djece su nam ravnomjerno podijeljene. Nikad ga nisam čula da kaže „To nije posao za jednog oca.“ Naravno, zbog obima njegovog posla, ja sam ta koja više vremena provodi sa njima ali kad je on tu, svaki trenutak posveti nama trima i prioriteti su uvijek u korist porodice vrlo često i na štetu posla jer kako on često umije da kaže: „Pare koje bismo imali kao višak nikad ne bi mogle da nadomjeste manjak uspomena koje gradim sa vama“.
Kako biste opisali Vaš odgoj?
Odgajana sam sa jasnim imperativom da ljudi dijelim isključivo na dobre i loše. Nikakve druge podijele nisu dolazile u obzir. Sestra i ja smo odrasle uz one jednostavne postulate kojih se i danas pridržavamo i koje prenosim na svoju djecu: bez laži i varanja uvijek govori istinu, sve ćemo zajedno riješiti. Ako ne možeš da pomogneš nemoj odmagati, tračarenje je najveće gubljenje vremena i nepogrešiv bumerang. Obrazovanje je prioritet nad prioritetima i meni najbitnije-porodica koje je stub stabilnosti i sigurnosti života.
Po čemu se razlikuje način na koji Vi odgajate djevojčice od onog ranije kako su nas roditelj odgajali?
Da se nadovežem na prethodni odgovor-obrazac svog vaspitanje u 99% preslikavamo na svoju djecu. To je uvijek tako. Ja bih uz sve to dodala da smo mi danas puno više uključeni u sve sfere života naše djece nego što su naši roditelji to bili. Da li zbog nedostatka vremena ili su sada puno izazovnija vremena za odgoj-ne znam. Nekada se većina roditelja vodila onim „Ako su djeci zadovoljene osnovne biološke potrebe-imaju krov nad glavom, hranu, čistu odjeću zdrave roditelje-šta im više treba.?“ Danas, lično ja previše vremena ulažem u razgovor sa kćerkama. Stalno o nečemu diskutujemo. Ne postoji tabu tema. Otvoreno pričamo, naročito sa Asjom kao starijom, bez „ušuškavanja“ istine u šarene papire. Otvoreno joj govorim o međuljudskim odnosima, o relacijama drugarice, drugovi, ljubomora, neiskren odnos. Da mora voditi računa o procijeni iskrenih i neiskrenih ljudi oko sebe i u skladu sa tim se ponaša onako kako smo je učili da prema dobrima bude 10 puta bolja, a prema onima koji to nisu pokaže jasno definisane granice i isključi ih iz svog života. Dakle, suština je ista, prenosimo ista duboko usađena načela iz generacije u generaciju ali razlika je u akcentu na razgovor.
Je li Vas majčinstvo promijenilo i u čemu najviše?
Postala sam mama sa 25 godina i od tog trenutaka sam se pozdravila sa bezbrižnošću ali istovremeno poželjela dobrodošlicu najtananijim emocijama i najbezuslovnijoj ljubavi na svijetu! Ako se pod promjenom podrazumijeva duplo veža odgovornost, duplo veća organizacija vremena, duplo veća posvećenost, duplo veći rad na sebi i korigovanje vlastitih mana i „bubica“, duplo veća samokritičnost i duplo veća zahvalnost prema svemu što imam i svemu što me je zaobišlo-onda da, majčinstvo me je u priličnoj mjeri promijenilo.
Kako najradije provodite vrijeme sa svojim djevojčicama?
Najdraže vrijeme koje provedem sa njima mi nikada nije uslovljeno destinacijom već uvijek prisutnošću, onom svojom stopostotnom prisutnošću koju ne mogu uvijek da postignem jer, mi roditelji, razmišljamo o hiljadu obaveza, unaprijed isplaniranih odgovora i sl. i kada uspijem da provedem vrijeme sa njima potpuno prisutna, ne samo fizički, to mi budu najdraža druženja duboko urezana u pamćenje, a vjerujem i njima dvjema. Dakle, ako sam ih izvela da voze romobile, vozim i ja sa njima, ako smo na plaži, učestvujem sa njima u svemu. Potpuno im se prilagodim kao da smo vršnjaci i to je ono što nas zbližava. Inače, trudim se da svakodnevno, bez obzira na vremenske uslove, provedemo makar par sati u prirodi. Bosna i Hercegovina je prebogata prirodnim ljepotama koje su, nažalost, slabo transparentne, ali mi ih s ljubavlju otkrivamo (naročito vodopade), posvećujemo i prijateljima prosljeđujemo naša iskustva.
Koliko su danas roditelji posvećeni svojoj djeci? Kako vi usklađujete svoje poslovne obaveze za porodičnim?
Odgovor na ovo pitanje najčešće nalazimo u statistici o vršnjačkom nasilju među djecom školskog uzrasta koja je iz godine u godinu u rapidnom porastu, nažalost. Još je puno pokazatelja: odsustvo empatije, verbalno zlostavljane, potpuno odsustvo poštovanja autoriteta, nezainteresovanost i sve češća socijalna otuđenost. Da ne budem striktna i previše stroga, naravno da ima puno posvećenih roditelja ali bojim se da velike svjetske sile sve više napreduju u svom nakaradnom planiranju “razbijanja“ porodice kao najbitnije institucije, a kada rasformirate porodicu rasformirali ste svijet kojem će ta onda bez muke vladati.
Za kraj nam našeg razgovora imate li neki savjet kada je u pitanju odgoj djece i porodični život?
Nema univerzalnog modusa za uspjeh bilo koje vrste. Ja sam nepopravljivi slušala srca i intuicije koja me uvijek, nepogrešivo, usmjerava da ljubav tj. djecu, muža, porodicu nikada ne podrazumijevam, da im svakodnevnim, malim gestovima pokazujem da ih razumijem, da imam strpljenja i kada ga nemam, da ih motivišem, da ih bodrim, da ih ne gušim svojim ambicijama već da opipavam i procjenjujem njihove afinitete pa onda da zajedno ulažemo vrijeme, trud i rad u njih, da im, na sopstvenom primjeru, pokažem da je uredu biti tužan, ljut, bijesan, uplašen, zaljubljen, zbunjen.. i da je sve to ljudski, normalno i prihvatljivo bez drame, bez galame, bez osuđivanja i da je istina uvijek najispravniji put koji oslobađa kada je dijelimo i kada zajedno prolazimo kroz ovo kratko stajalište koje se zove život.
