Zato je važno da se u javnosti čuje glas struke i nauke posebno u ovom vremenu društvenih mreža i raznih foruma među pojedincima koji nisu zdravstveni profesionalci.
Intervju: dr.med. Samra Boloban, specijalista pedijatar, subspecijalista pedijatrijske kardiologije
Dr.med. Samra Boloban je specijalista pedijatrije, subspecijalista pedijatrijske kardiologije zaposlena je u Kantonalnoj bolnici „dr. Safet Mujić“ Mostar na Odjelu pedijatrije. Rođena je u Stocu, gdje povremeno radi u Domu zdravlja Stolac – Uzinovići. Za doktoricu Boloban mali pacijenti, ali posebno njihovi roditelji imaju samo riječi hvale i preporuke. To je, između ostalog, bio naš povod za razgovor. U nastavku vam donosimo mnogo savjeta i preporuka koja je doktorica Boloban uputila roditeljima, kao i onima koji to uskoro postaju.
Za početak razgovora molim Vas možete li nam reći koliko je zahtjevno raditi sa malim pacijentima?
Kao i u svakom poslu prije svega je važno voljeti ono što radiš da bi uspjeh bio obostran. Raditi sa djecom po meni znači i steći sposobnost da odagnamo jedan normalno prisutan strah od ljekara. Bez obzira na bolest, u dječjim glavicama dolazi do pomiješanih emocija, i straha, i početnog šoka i naravno plača. Zato je bitna jedna komunikacija kao dio umjetnosti sa ovim specifičnim pacijentima. Nije riječ o urođenoj sposobnosti za način komuniciranja sa djecom, već o vještini koja se uči, stječe i usvaja tokom cjeloživotnog iskustva. To umijeće brige na kraju jednostavno pruža osjećaj zadovoljstva.
Kako ste se odlučili da budete baš specijalista pedijatrije?
Pa raditi s djecom je i privilegija i teret. Od početka studiranja razmišljala sam o pedijatriji kao pozivu, možda i iz razloga što je u mojoj bližoj porodici bilo pedijatara. Poslije sam se dvoumila zbog empatije prema bolesnoj djeci, ali prevagnulo je ono da što voliš radiš tako da gledaš rješenje a ne probleme. Pedijatri su malo “drugačiji doktori”, bitna je empatija, samokritičnost i kontinuirano usavršavanje. Na kraju, uloženo se višestruko vrati.
Koliko je važno da roditelji imaju povjerenja u ljekare?
Jasno je da u današnjem svijetu postoji nepovjerenje u ljekarsku struku i u same institucije zdravstva, i to je jedan od razloga što se i širi to nepovjerenje. Međutim evo na primjeru aktuelne vakcinacije, dosta ljekara ne samo pedijatara su naravno i roditelji, i oni svakako vakcinišu svoju djecu. Zato je važno da se u javnosti čuje glas struke i nauke posebno u ovom vremenu društvenih mreža i raznih foruma među pojedincima koji nisu zdravstveni profesionalci. Komunikacija je svakako ključ uspjeha i u tome.
Kako se odvijaju različite faze razvoja djeteta , i koje su ključne prekretnice koje roditelji trebaju pratiti?
To je složenije pitanje obzirom da u razvoju djeteta postoji 6 faza koje dijelimo na doba dojenčeta (od rođenja do 18 mjeseca života), doba prvog ranog djetinjstva ( 2.-4. godina) , drugog srednjeg djetinjstva ( 4.-7. godina) trećeg poznog djetinjstva ( 7.-12 godina) adolescencija ( 12.-16 godina) te mladalačko doba ( 16.-18 godina) . Svaka od navedenih ima svoje specifičnosti. Ali evo nama su najbitnija ova doba od prvog do trećeg poznog djetinjstva. U početku se prate tzv. “razvojni miljokazi” To je set funkcionalnih vještina koje većina djece može izvesti u određenom rasponu hronološke dobi. Roditelji ih raspoznaju u njihovom ponašanju ( npr. prvi kontakt očima, prvi korak, prva riječ…hodanje, crtanje ) Prati se razvoj grube motorike, zatim kognitivni tj. spoznajni razvoj, socioemocionalni razvoj i jezičko govorni razvoj. Ipak te granice nisu striktne te trenutak u kojem se određena vještina ili sposobnost kod nekog djeteta pojavila može varirati, jer svako dijete se razvija svojim tempom. Ipak ukoliko roditelj primijeti da dijete ne izvršava neke očigledne obrasce ponašanja npr. okretanje, praćenje predmeta, spontano posjedanje i slično treba se javiti svom pedijatru na daljnju specijaliziranu obradu.
Kako prepoznati znakove kašnjenja u fizičkom , emocionalnom ili intelektualnom razvoju djeteta, koje su moguće intervencije?
Upravo je na ovo prethodno pitanje djelom dat odgovor. Npr. socijalna i emocionalna komunikacija kod beba se izražava pokretima tijela i izrazom lica. Dijete prestaje da plače na glas majke, imitira neke pokrete lica i izraze lica, uživa u “igri” s majkom. Vizualna komunikacija ogleda se u tome da s pažnjom prati poznata lica, postepeno razvija koordinaciju ruka-oko. Slušanje se ispoljava da se dijete smije na poznati glas, okreće glavu prema izvoru zvuka ili obraća pažnju na zvuk. Poslije sa rastom te zvukove pokušava oponašati. Od 6.-9 mjeseca beba normalno plače na prisustvo nepoznate osobe, brblja ali više u poznatom okruženju. Do 12 mjeseca već ispunjava jednostavne zahtjeve , razumije riječi i imena bliskih osoba. tada se javlja i ekspresivni govor ili oponašanja npr. kašljanja odraslih, gestikulacijom traži nešto. Poslije 18. mjeseca trebalo bi da ima “rječnik” od 20-30 riječi pred kraj ovog perioda i jednostavne rečenice itd. Dalje se prati proširivanje tih usvojenih obrazaca, povećanja govornih mogućnosti, brojanje itd. Uspjeh tj. intervencija ukoliko postoji odstupanje zavisi od što ranijeg uključivanja u potrebni tretman.
Koje su najčešće bolesti ili infekcije s kojima se djeca susreću i kako roditelji mogu pomoći u prevenciji?
Infekcije dišnog sistema su općenito najčešće bolesti tokom djetinjstva. Tokom prvih 5.godina života u prosjeku djeca prebole 6-10 akutnih infekcija godišnje. Uslijed generalne izloženosti i vrlo lakog prenosa virusa, akutne respiratorne infekcije je u pravilu teško spriječiti. Zbog velikog broja uzročnika specifična zaštita npr. vakcinom za većinu akutnih infekcija ne postoji. Prevencija je najbitnija stvar te se savjetuje izbjegavanje zatvorenih prostorija s puno ljudi ( trgovački centri, dječje igraonice ili posjeta bolesnim osobama ) provođenje opšte higijene naročito pranje ruku , te uravnotežena prehrana ( puno sezonskog voća, raznovrsna hrana) dovoljno sna i boravak na svježem zraku
Koje su važne informacije koje roditelji trebaju imati o alergijama kod djece , te kako prepoznati i upravljati alergijskim reakcijama?
Mnogo je faktora koji mogu izazvati alergiju kod djece. Također, postoje različite forme alergija: alergija na hranu, inhalacijske alergije, kontaktne alergije, alergije na ubod insekta i na lijekove. Kod alergija na hranu uobičajene namirnice koje dovode do iste su kravlje mlijeko, orašasti plodovi, jaja, jagode a manifestiraju se i kožnim i probavnim tegobama. Osip, prolijevaste stolice, povraćanje. Kod inhalacijskih alergija bitna je genetska predispozicija, loš zrak tj. ambijent, te nedostatak Vitamina D. Najčešće se radi o alergijama na pelud ( pelud biljaka, trave ) zatim alergija na kućnu prašinu tj. grinje iz kućne prašine. Kod kontaktne alergije okidač je najčešće hemijski sastav tkanine koju dijete nosi ili preparati za održavanje higijene ili rublja (omekšivači, deterdženti) i alergije na ubod insekta kao i alergije na lijekove. Sve navedeno se prezentira simptomima osipa najčešće a kod pojedinačnih npr. inhalatornih alergija svrbežom, peckanjem očiju, rinitisom, kašljem koji nije infektivnog porjekla. Kod alergija na hranu nepodnošenje neke namirnice, probavnim tegobama. Roditelji trebaju pratiti da li se pojava navedenog veže sa uzimanjem određene namirnice, da li su tegobe kašlja češće noću, ima li kućnih ljubimaca , nošenje neke nove odjeće i slično. Jedino rješenje je prevenirati da dijete ne dođe u kontakt sa okidačem alergijskog procesa.
Kada se roditelj nakon alergijske reakcije treba javiti sa djetetom ljekaru?
Brzina reakcije i njen odgovor zavise od reakcije organizma i samog uzročnika. Često alergijske reakcije u smislu osipa nisu izrazito hitne također učestale probavne tegobe koje ne ugrožavaju dijete dok roditelj simptom i ne poveže sa nekom namirnicom, uporni kašalj koji nije praćen ostalim simptomima infektivnog stanja ali djetetovo opšte stanje je dobro. Za razliku od jako izraženih reakcija nedostatka daha, edema sluznica, ubrzanog lupanja srca koje su hitne i promptne za javiti se ljekaru.
Za kraj koja je Vaša poruka našim čitateljima?
Evo za kraj nadam se da će u budućnosti biti još više povjerenja u zdravstvene profesionalce, te da će se savjeti o zdravlju djeteta pratiti kroz stručne preglede u cilju što boljeg uspjeha. Jedan od poznatih svjetskih pedijatara je rekao: “Djeca nisu stvari koje treba oblikovati, nego ljudi koje treba otkriti ” Jess Lair.
