Postoji čitav niz rijetkih oboljenja i mutacija koje se mogu povezati sa komplikacija tokom trudnoće.
Piše: dr. Rijad Konjhodžić ,specijalista genetske medicine
Dr. Rijad Konjhodžić je priznati specijalista u području genetske medicine i molekularne dijagnostike, čiji rad odražava stručnost i predanost u pružanju najbolje moguće pomoći pacijentima. Dr. Konjhodžić je član medicinskog tima Alea Genetičkog Centra, koji nesebično pomažu svojim pacijentima, a usluge koje možete dobiti u Centru su kreirane prema potrebama pacijenta. Sa ovim vrsnim stručnjakom smo razgovarali o ulozi genetike u periodu planiranja trudnoće i u trudnoći. U nastavku donosimo naš razgovor da dr. Konjhodžićem.
Koliko genetika može uticati na planiranje trudnoće?
To je zapravo vrlo kompleksno pitanje. Možda bi bilo bolje razmišljati u pravcu koje genetske faktore trebamo uzeti u obzir prilikom planiranja porodice. Slijedeći taj pravac razmišljanja, onda je bitno razlučiti na koje aspekte dobijanja potomstva mogu uticati genetički faktori, i na koji način. Tako dolazimo na tri grubo definisane kategorije: Genetski faktori koji utiču za začeće, genetski faktori koji utiču na iznošenje i moguću patologiju trudnoće i , konačno, genetski faktori koje možemo prenijeti na potomstvo, a mogu izazvati patogena stanja.
Koje genetske testove preporučujete parovima prije začeća i tijekom trudnoće?
Vrlo je bitno da budući roditelji razumiju testove koje rade, odnosno da znaju zašto su indicirani, na koja će pitanja odgovoriti, i, jednako važno, na koja neće. Prije nego što se posegne za bilo kojim od genetičkih testova, mudro je napraviti genetsko savjetovanje, ukoliko je potrebno napraviti indicirana testiranja izabrana po profilu trudnice i budućeg oca djeteta, a ne nasumično se testirati. Također, jako je važno da budući roditelji razlikuju skrining testove od dijagnostičkih testova. Oba imaju svoje mjesto i primjenu, ali ne mogu biti zamjena jedni za druge. Odličan primjer su neinvazivni prenatalni testovi, koji su danas izuzetno popularni. To su odlični testovi, koji u velikoj mjeri zamjenjuju potrebu za velikim brojem invazivnih amniocinteza, ali i dalje pripadaju skrining testovima, koji imaju svoj nivo pouzdanosti, i može biti indicirana njihova potvrda invazivnim rješenjima. Ipak, možemo reći da su testiranja na genetske predispozicije na trombofiliju zbog rizika spontanog pobačaja izazvanog tromboembolijskim događajem u materici, neinvazivno prenatalno testiranje naročito zbog detekcije trisomija ili monosomija (Down sy, Turner sy, Edwards sy itd), i testiranje determiniranja mogućih nosioca genetskih bolesti od koristi za svaku trudnoću.
Kako se nasljeđuju genetske bolesti poput cistične fibroze ili talasemije?
Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo objasniti najosnovnije stvari kod nasljeđivanja. Normalna ljudska ćelija ima 46 hromozoma, ali oni se nalaze u parovima, pa je tačnije reći da imamo 23 para hromozoma. Svaki hromozom iz jednog para (osim spolnih) nosi iste gene, tako da za svaki gen imamo dvije kopije. Neke genetske bolesti zahtijevaju da obje kopije budu promijenjene, ili kako mi kažemo, mutirane. Takve bolesti nazivamo autosomalno recesivnim, a ljude koji imaju jednu mutiranu i jednu normalnu (ili, kako se u genetici kaže, divlji tip) kopiju, a nemaju simptome boleti, nosiocima bolesti. Bolesti za koje je dovoljno da postoji samo jedna mutirana kopija gena nazivamo autosomalno dominantnim. Mutirani geni za autosomalno recesivne bolesti su puno češći, jer se mogu generacijama prenositi bez posljedica po nosioce, dok ne nađu drugi mutirani gen, i zbog toga je važno raditi testove za otkrivanje nosioca. Cistična fibroza i talasemija spadaju pod bolesti koje se nasljeđuju autosomalno recesivno.
Kakvu ulogu igraju genetski čimbenici u riziku od komplikacija tijekom trudnoće?
Najprije moramo reći da su genetski samo jedni od faktora koji mogu uticati na trudnoću. Ako govorimo isključivo o njima, i tu je važno odvojiti komplikacije trudnoće koje su izazvane genetičkim faktorima fetusa, i komplikacije izazvane genetičkim faktorima majke. Preko 50% spontanih pobačaja u prvom trimestru je izazvano hromosomskim anomalijama fetusa. Nakon toga, tu su i već spomenute mutacije na genotipu majke koje su povezane sa tromboembolijskim epizodama. Naravno, postoji čitav niz rijetkih oboljenja i mutacija koje se mogu povezati sa komplikacija tijekom trudnoće, ali mislim da su ove najčešće.
Može li se genetika koristiti za predviđanje mogućih anomalija fetusa?
To pitanje je zapravo jednako onome o nosiocima mutacija koje izazivaju rijetke bolesti, i prenatalnom testiranju. Genetski izazvane rijetke bolesti vrlo često se manifestiraju još u fetalnom periodu, izazivajući anomalije koje su vidljive ultrazvukom. Također, aneuploidije fetusnih hromosoma, ili insercije ili delecije na njima, mogu imati isti efekt. Tako da možemo reći da provođenje tih testova odražava korištenje genetike u predviđanjima fetusnih anomalija
Kako se razvija područje prenatalne genetike i koja su najnovija dostignuća u tom području?
Prenatalno testiranje se radikalno razvija u posljednjih dvadesetak godina. Nije tako davno bilo da nam je jedina opcija bila kariotip iz plodne vode. Revolucija je nastupila početkom korištenja QF PCR-a, što nam je omogućilo brže testiranje velikog broja uzoraka. Pojavom tehnologije paralelnog sekvenciranja, i njene aplikacije u neinvazivnim prenatalnim testovima, kao i u identifikaciji mutiranih alela kod nosioca, je započeto novo poglavlje u prenatalnoj dijagnostici. Danas svi svakodnevno provodimo istraživanja da pronađemo nove, efikasnije, i, jednako važno jeftinije, načine prenatalnog testiranja.
Kako se genetska predispozicija prenosi s generacije na generaciju i koje su implikacije za buduće roditelje?
Odgovor na ovo pitanje se uvelike poklapa sa odgovorom na pitanje o nasljeđivanju cistične fibroze i thalasemie. Nosioci autosomalno recesivnih bolesti mogu generacijama nasljeđivati mutacije za genetske bolesti, bez pokazivanja simptoma. Tek kada taj mutirani gen nađe isti takav u novoformiranoj zigotu, bolest dolazi do izražaja.
Koje su mogućnosti genetskog savjetovanja za parove sa porodičnom historijom genetskih bolesti?
Genetsko savjetovanje je iznimno važno, kako smo već i spomenuli. Genetsko savjetovanje trijažira bitne informacije iz takozvane porodične anamneze, i ključno je prilikom indikacije potrebnog testa. Trudnice su navikle da sve informacije dobijaju od svog ginekologa, sto je i prirodno, ali moramo se naviknuti da postoji potreba za profesionalnim mišljenjem iz genetike. Ja već 20 godina radim genetsko savjetovanje, i polako ta praksa nalazi svoje mjesto u dijagnostičkom procesu. Kratko vrijeme provedeno na genetskom savjetovanju može spriječiti i/ili predvidjeti veliki broj potencijalnih problema, kako u trudnoći, tako i kad se dijete rodi.
Kako se genetsko testiranje može koristiti u ranoj dijagnozi genetskih bolesti kod novorođenčadi?
To je vrlo važna komponenta u dijagnostici. Tu generalno moramo odvojiti invazivnu i neinvazivnu dijagnostiku, odnosno način na koji uzimamo uzorak. Neinvazivna dijagnostika je zastupljena u već opisanom neinvazivnom prenatalnom testiranju, koje kao skrinig metoda je izuzetno učinkovito u detekciji insercija, delecija i aneupliodija kod fetusa. Dobijanje uzorka plodne vode invazivnim zahvatom amniocintezom dobijamo dovoljno količine fetalnog genetskog materijala za skoro svaki vid genetskog testiranja, pa i onog najsloženijeg. Iz vlastitog iskustva naše laboratorije imamo primjere sekvenciranja kliničkog egzoma iz plodne vode, koje je dovelo do dijagnosticiranja bolesti kod nerođene bebe. Ali ono čemu se uporno vraćamo, da su ove konkretne procedure, kao I mnoge druge, uspjele i bile izvedive zbog pravovremenog dolaska roditelja na genetsko savjetovanje.
Za kraj imate li neku poruku za mlade roditelje kao i one koje to tek planiraju postati?
Samo to da, i pored velikih medicinskih I naučnih dostignuća u ovom polju, trudnoća je i dalje biološki proces, tako da se ne preopterećuju svakim njenim aspektom, a mi smo tu da uradimo sve što je u našoj moći da pomognemo.
