Rezilijentnost kod djece

Rezilijentna osoba je osoba koja ne poklekne pred životnim nedaćama, koja ostaje jaka u teškim uslovima, koja se prilagodi promjeni i otporna je na stres

Pišu: Edna Haznadarević, dipl. pedagog i porodično sistemski terapeut I Elma Kapić, psiholog

Biografije

Edna Haznadarević je dipl. Pedagog i Porodično sistemski terapeut. Svoje radno iskustvo stekala je u radu sa djecom u vrtićima i osnovnim školama te u SOS Porodičnom centru.

Elma Kapić je psiholog.  Pored poslovnog angažmana volonter je u domu za djecu bez roditeljskog staranja i u SOS dječijem selu. Članice su Udruženja USPIT (udruženje za sistemsku praksu i terapiju) u Mostaru.

Rezilijentnost je stalni proces prilagođavanja novonastalim uslovima koji se sastoji u stjecanju sve veće i šire kompetencije za reagovanje na stres. Ova sposobnost se uči, vježba i razvija. Rezilijentna osoba je osoba koja ne poklekne pred životnim nedaćama, koja ostaje jaka u teškim uslovima, koja se prilagodi promjeni i otporna je na stres. Otporne osobe su one osobe koje uprkos spoljašnjim faktorima, koji bi utjecali na razvoj poremećaja, ostanu zdrave. Osobe koje uspijevaju da budu uspješne uprkos stalnim promjenama, problemima, stresnim događajima. Potencijal za razvoj rezilijentnosti imamo svi u sebi, a onda, zavisno od okruženja u kojem odrastamo, bivamo podržani u razvoju rezilijentnosti ili ne.

Nikada nije kasno za razvoj rezilijentnosti, a najbolje je početi u ranom životnom dobu.

Odnosi sa drugima, a naročito sa roditeljskim figurama, u ranom djetinjstvu su od velikog značaja za adekvatan razvoj rezilijentnosti. Odrastanje u toploj i podržavajućoj sredini kod deteta stvara osjećaj sigurnosti. Time mu se šalje poruka da je vrijedno i voljeno kao i da je svijet sigurno mjesto u kome je moguće ostvariti dobrobit. Uzrastu primjereno prepuštanje odgovornosti i uključivanje u porodične odluke kod deteta razvija uvjerenje o sopstvenoj kompetenciji i mogućnosti da utječe na stvari koje mu se događaju. Sa druge strane, nestabilnost porodičnih odnosa rađa nesigurnost. Hladna porodična sredina, zlostavljanje ili zanemarivanje, dijete stavljaju u kontekst bespomoćnosti i rađaju sliku o sopstvenoj inferiornosti, kao i uvjerenje da se stvari ne mogu kontrolisati i da je svijet neprijateljsko mjesto.

Svaka etapa razvoja predstavlja novi izazov za stjecanje kompetencije rezilijentnosti. U zavisnosti od uspješnosti savladavanja razvojnih prepreka, jedinka biva ohrabrena ili obeshrabrena u svom daljem razvoju ove sposobnosti. S obzirom da su rane godine kritične za uspostavljanje bazičnih sposobnosti, rezilijentnost se takođe u tom periodu postavlja na svoje osnove.

Kako razvijati i jačati rezilijentnost kod djece?

  • Jačati optimizam kod djece. Podsticati pozitivne aspekte događaja s naglaskom na tendenciju da sve što nam se dešava, bilo dobro ili loše može se posmatrati kao iskustvo iz kojeg se može naučiti. Optimistične osobe imaju snažnu orijentaciju ka budućnosti i usmerenost ciljevima koji su realni i ostvarljivi. Optimistične osobe se drže uvjerenja da uvijek postoji više mogućnosti za rješenje nekog problema i ne osjećaju se pritisnute nametnutim nužnostima.
  • Jačati samopoštovanje. Slika koju osoba ima o sebi je povezana sa kapacitetom za rezilijenciju. Samopoštovanje osobu podstiče da se fokusira na sopstvene prednosti i kvalitete, a redukuje oštri kriticizam i umjesto njega koristi konstruktivnu kritiku koja vodi razvoju kapaciteta. Samopoštovanje se odnosi na prihvatanje sebe kao kompleksne i cjelovite ličnosti od koje se očekuju kako uspjesi tako i greške.
  • Razvijanje socijalnih vještina. Situacije u kojim se dijete nađe u interakciji s drugima ne samo da razvijaju rezilijentnost, nego je stavljaju i pod lupu. Sigurna baza i prihvatajuća sredina važne su za razvoj osjećaja sigurnosti i povjerenja u druge. Od ranog djetinjstva osobe oko sebe razvijaju socijalnu mrežu ljudi koji ostaju ili se mijenjaju kroz život, pružajuću podršku i dijeleći sve životne događaje jedni s drugima. Da bi se razvila rezilijentnost u međusobnim odnosima, trebate podsticati dijete da prihvati različitosti, da se odupre stereotipima, te da prihvati i pruži pomoć i podršku ukoliko je potrebna.
  • Jačati vještine rješavanja problema. Iako nam se skoro uvijek čini da možemo prepoznati problem, on je ustvari višestran, višeslojan i pristup rješavanju problemu iziskuje različita gledišta, raslojavanje pozadine problema i pružanje primjera djetetu u rješavanju istog. Nećemo uvijek naći rješenje za dati problem, ali ćemo jačati dijete na kreativna rješenja koja mogu dati pozitivan ishod. Kada dijete razvije ovu vještinu neće niti primjećivati koje korake je poduzelo u rješavanju problema nego će strijemiti ka naprijed.                                                                                                                                                                                                                                               Bit jačanja rezilijentnosti kod djeteta je praćenje djetetovog razvoja i vanjskih utjecaja na sam razvoj djeteta, spremnost i mogućnost psihološke otpornosti u određenim situacijama koje se dešavaju djetetu odnosno odrasloj osobi. Ukoliko ne postoji kapacitet za razvoj rezilijentnosti usljed različitih negativnih utjecaja potrebno se obratiti psihoterapeutu ili drugoj stručnoj osobi kako dijete ne bi bilo uskraćeno za razvoj vještina koje će im pomoći da imaju život u kojem će biti zadovoljni svim onim što jesu i kako djeluju. Odnosno razviti rezilijentnost koja će im pomoći u nošenju sa različitim stresnim situacijama koje život donosi.

 

POVEZANI ČLANCI

Zadnje objave