„Govor je najljepši dar kojeg je priroda dodjelila čovjeku“, rekao je jedan od naučnika koji su se bavili ovom problematikom. Od rođenja počinjemo komunicirati na ovaj ili onaj način, ali „govorimo“ sa okolinom.
Piše: Prof.dr.Sadeta Zečić
Biografija
Sadeta Zečić rođena je 08.11.1949.godine u Zavidovićima. Diplomirala je na Defektološkom fakutetu u Zagrebu, magistrirala na Medicinskom fakultetu u Sarajevu a prvi je doktor nauka u našoj državi sa odbranjenim doktoratom u Tuzli 1998 godine na Defektološkom fakultetu. Cijeli radni vijek od pedeset godina radnog iskustva, provela je u obrazovanju na mjestu učitelja, pedagoga škole, defektologa u razredu, logopeda u Zavodu Mjedenica, direktora u Zavodu Mjedenica u tri mandata, dok je u međuvremenu radila i na Univerzitetima u: Tuzli, Sarajevu, Bihaću, Mostaru, Zenici. U prebogatoj pedagoškoj, stručnoj, naučnoj i društvenoj humanističkoj djelatnosti dala je ogroman doprinos i neizbrisiv pečat ovoj nauci na našim prostorim kroz mnoge segmente svog rada. Napisala je je vrijednu literaturu: 5 stručnih udžbenika, 72 naučna istraživanja, 23 stručna rada, afirmisala struku na 30 konferencija u zemlji i inostranstvu.
„Govor je najljepši dar kojeg je priroda dodjelila čovjeku“, rekao je jedan od naučnika koji su se bavili ovom problematikom. Od rođenja počinjemo komunicirati na ovaj ili onaj način, ali „govorimo“ sa okolinom. Mnogi naučnici, lingvisti, ljekari, pedagzi, psiholozi, otorinolaringolozi bavili su se istraživanjima o nastanku govora, njegovom toku i pravilnom razvoju, genetskim naslijeđem vezanim za govor i sl. Danas ta oblast najviše pripada lingvistima, svim jezičarima i logopedima. Nauka koja se najuže bavi razvojem jezika, njegovim pravilnim tokom i na kraju poteškoćama i korekcijom je logopedija.
U želji i dobroj namjeri da pomognemo roditeljima u praćenju, razvoju, usvajanju pravilnog toka jezika i verbalne komunikacije u djece nudimo ovaj sadržaj koji je dio teorije, ali i dio stvarne prakse.
Prvi krik i faza gukanja
Mnogi naučnici kažu da je prvi krik i prvi govor novorođenčeta. Dao nam je do znanja da je došao i da ima glas kojim se oglasio. U mirnoj fazi prilagođavanja na ovaj svijet najviše šuti i spava oglašavajući se samo kad mu nešto treba. Njegovo mišljenje prati potrebe gladi i bola kada se plačem obraća roditelju ili njegovateljici. S navršenim prvim mjesecom života počinje formirati raznovrsne glasove, te se počinju javljati gugutavi zvukovi. U tom periodu uglavnom preovladavaju zvukovi nalik na samoglasnike. Dječje glasanje kao priprema za pravi govor, u ovom razdoblju karakteristično je za novorođenčad u cijelom svijetu. U najranijoj fazi, dojenče je sposobno proizvesti nekoliko različitih vrsta „gunđanja“, ovisno o raspoloženju, pa se tako razlikuju vrste gunđanja za umor, neugodu, glad ili probleme s dojenačkim grčevima (Posokhova, 1998). Isto kao i gunđanje, dojenče proizvodi različite vrste plača kako bi privuklo pažnju na zadovoljavanje određene potrebe.
Početkom trećeg mjeseca dječjeg odrastanja krik se počinje mjenjati i sve češće prizvodi prve glasove kojim ispoljava veselje i zadovoljstvo. U tom periodu ovladava intonacijom i nekom vrstom kontrole naglašavanja. S početka 13 sedmice javlja se gukanje, kao reakcija na osmjeh te govornu i emotivnu interakciju roditelja s djetetom. Do tada smo imali nejasno mrmljanje koje postaje čujno i jasnije i čista opsesija djeteta. Dijete postaje sve sposobnije da proizvede razne zvukove u mrmljanju i tako dolazi do trenutka kada proizvede prvi otvoreni samoglasnik. Od tada počinje eksperimentisati sa samoglasnicima različite dužine. Roditelj prati ove prve faze, nijanse u glasovnom foniranju i oponaša dijete pružajući mu podsticaj, zapravo imitirajući njega samog.
Četvrti mjesec je prelazak sa plakanja na gugutanje-gukanje i veoma je važna i bitna kod bebe u preligvističkoj fazi razvoja govora. Dijete u ležećem položaju počinje prozvoditi slogove gu i ku, jer mu se jezik prirodno naslanja na meko nepce. Po skupinama glasova koje dijete prizvodi i faza je nazvana gukanje. Razlikuje se od plakanja i ima veći raspon, tonova te omogućava dojenčetu da postupno proširi svoje usmene sposobnosti i da sve više ovladava svojim artikulatorima. Sada dijete počinje imitirati, smijati se pri aktivnoj verbalnoj komunikaciji s odraslim. Suglasnici koji se počinju javljati u fazi gukanja uglavnom su reducirani, a javljaju se tokom izdaha i postaju početak ovladavanja govornim disanjem i to su uglavnom grleni i usneni.
Dijete ostvaruje intenzivni razvoj intonacijskog elementa govora, a glasovi koji se javljaju postupno se približavaju standardnim govornim glasovima (Posokhova, 1998). Smatra se da je u ovom periodu odsutnost intonacije kod krika i gukanja, ili tiho gukanje, kao i odsutnost smijeha i dominacija nazalnih glasova u kriku simptom koji može ukazivati na neko oštećenje. Ovo nam daje za pravo da roditelj treba poznavati tok razvoja govora novorođenčeta, aktivno pratiti i komunicirati sa pedijatrijskom službom.
Faza brbljanja
Faza mrmljanje ili brbljanje je vrlo aktivna i vrhunac uspjeha doživljava dijete u dobi od šest mjeseci kada počinje stvarati sve više različitih jednosložnih zvukova koji se sastoje od kombinacije samoglasnika i suglasnika. U tom periodu dijete eksperimentiše sa glasovima, samo sebe iznenađuje, ne razumije značenje izgovorenih riječi i rečenica, ali razumije emotivni naboj ljudskog glasa. Uskoro počinje proizvoditi tačno određene zvukove koji se mogu prepoznati kao pojedinačni slogovi. Počinje stvarati škripave ili kreštave zvukove, te se poigravati svojim vokalnim sistemom. Izgovara glasove p i t uz samoglasnik i svjesno vježba proizvodnju zvukova kako bi se pripremilo za govor. Već u sedmom mjesecu počinje se razvijati sposobnost direktnog oponašanja odraslih koji se igraju s njim. Deveti mjesec je vrijeme u kojem dijete sa dobrim razvojem govornog sistema ulazi u zreliju fazu, odnosno predfazu riječi. U velikom broju, djeca između dobi 8 i 10 mjeseca počinju tvoriti slogove ta-ta, ba-ba, na-na iz kojih povezivanjem sa stvarnim predmetima se razvije i prva smislena riječ.
Lingvistička faza
Kada govorimo o prvoj smislenoj riječi, verbalnoj komunikaciji moramo znati da se poboljšava i neverbalna komunikacija kao i motorika.
Mi dijete u njegovom razvoju moramo promatrati i kroz područja: grube motorike, fine motorike (okulomotorika i usklađenost pokreta ruku), perceptivne sposobnosti (vidno i slušno zamjećivanje, čulo okusa, mirisa i dodira), intelektualne sposobnosti, govorne sposobnosti (razumijevanje govora i aktivno govorno izražavanje) i razinu samostalnosti i društvenosti. Dijete počinje koristiti geste, određene nizove kretnji i položaja ruku s određenim značenjem. Počinje obraćati pažnju na ono što zaokuplja roditelje i druge bliske osobe, te počinje razvijati pamćenje. Različitost u sposobnosti verbalnog izražavanja u dobi oko 12 mjeseci prije svega se tiče govora, a manje razumijevanja.
U ovoj razvojnoj fazi za razliku od prelingvističke, redoslijed javljanja glasova je djelimično određen, sastoji se od kombinacije okluziva i samoglasnika a broj glasova unutar riječi uglavnom je malen. Iz okluziva p,b, t, d, k, g, postepeno se razvijaju ostali glasovi koji su razumniji. Potkraj prve godine dijete treba da zna imena i nazive osoba i predmeta s kojim je svakodnevno u kontaktu. Treba da razumije jednostavne zahtjeve “ daj mi bebu „ da reaguje na pitanje „ gdje je lopta“ kao i na predmete koje spominjemo, a nisu u djetetovom vidokrugu. Govor proširuje upotrebom glagola, ritma i intonacije oponašajući odrasle. Njegov takozvani žargon govor u 12 mjesecu je roditeljima nerazuman, jer je sastavljen od posebnog niza različitih glasova oponašajući tok, ritam i intonaciju govora odraslih iz svoje okoline. Taj govorni žargon dijete često koristi dok se igra. Dijete je osjetljivo na razlike u tonovima, te kad počinje progovarati i nadograđivati svoj rječnik, svaka riječ u sebi nosi tzv. modifikator tona koji može drastično promijeniti značenje.
Ipak moramo znati da ova faza započinje jednim iskazom u 12 mjesecu i prelaz od brbljanja do govora postupni je proces koji traje više mjeseci. Prve riječi su jednosložne li dvosložne, uglavnom imenovanje, tata, mama, baba, deda, ne, da, maca, vau, papa, nema, piti, različiti nadimci i povezanost sa telegrafskim stilom.
S porastom govornih oznaka pojavljuju se jednostavni glagoli, te se rečenica proširuje na iskaze s dvije riječi (Posokhova, 1998). Dijete koje razumije više nego što govori, pokušava izgovorom dostići razumijevanje, čime se priroda osigurala kako bi se vještine komunikacije sve bolje usvajale. Dijete isprva najjače reagira na riječi koje najčešće čuje, te napreduje zahvaljujući njihovom beskrajnom ponavljanju. Stvaranje veze između određenog predmeta ili radnje, te pripadajuće riječi, pomaže u učenju govora (Morris, 2009).
U ovom periodu dijete ima razvijeniji pasivni riječnik (razumijevanje) od aktivnog riječnika koji brzo proširuje i do 15 mjeseca od 3 riječi dostigne oko 20 riječi. Do 18 mjeseca života broj novih usvojenih riječi drastično raste tempom 4-6 riječi dnevno, te do kraja druge godine u stanju je naučiti i do 300 riječi. Pod kraj prve godine dijete pokušava pjevati, oponašajući melodiju neovisno o riječima, uživa slušajući, a posebno ako uključimo pokrete i riječi. Dakle dijete u ovom razdoblju postepeno usvaja sve elemente maternjeg jezika usvajajući govor percepcijom ljudskog govora ne oponašanjem, već počinje oblikovati senzomotorički govorni sistem. Odsutnost ili ukočenost slogovnog brbljanja, jednolično usporeno brbljanje nevezano uz komunikaciju, nerazumijevanje i neslijeđenje jednostavnih govornih uputa (npr. dođi, daj mi to), te odsutnost govornog oponašanja, smatraju se simptomima rizika pojave poremećaja govora u početku lingvističke faze .
Što je još važno znati o savladavanju govora
U prve dvije godine razvoj motorike velikih mišića tijesno je u vezi sa psihičkim razvojem djeteta. Razvoj motorike djetetu daje mogućnost da istražuje okolinu stiče iskustva koja upravo utiču na obogaćivanje spoznaje. Dijete pokretima izražava psihički život prije pojave prve riječi. U šestom mjesecu djeca postaju pokretljivija, istražuju svijet oko sebe, slabi fokus pažnje na roditelje i prebacuje se na predmete u okruženju. Sada kada sjedi bolje percipira okolinu, lokalizuje izvor zvuka i prepoznaje predmete i situaciju iz okruženja, razvija hvat palcem, traži igračke oko sebe, pojačava intelektualne sposobnosti, počinje da žvače i samo se hrani uzimajući flašicu s hranom.
Da bi dijete moglo vokalizirati treba postojati kontrola koordinacije govornog mehanizma i slušanja plakanje, sisanje, gutanje, žvakanje, pokreti usnica i jezika pomažu razvoju mišića i cijelog mehanizma potrebnog u izvođenju glasova koji su preteća govoru. Možemo sigurno reći da su žvakanje i gutanje predgovorne vježbe koje su temelj da bi se govor pravilno razvio. Prirodni razvoj govora prati motorički razvoj i dijete u ležećem položaju guče, klikče i proizvodi razne modulacije glasova.
U sjedećem položaju može jasno izgovoriti dvosložne riječi, razumjeti jednu riječ iz situacije koju poznaje. Motorička aktivnost samostalnog hoda djetetu širi obzor aktivnosti, manipulaciju predmetima, razvija spretnost ruku, pojačava pažnju, mišljenje i uočavaje razlika.
Dakle sam razvoj govora i jezika zavisi od više oblika sposobnosti (kognitivni, motorički, senzorički) i to ga čini veoma osjetljivim, posebno kada se radi o procesima integracije. Zahvaljujući tim procesima prema mozgu pristižu senzorni podražaji čiji se putevi djelimično međusobno preklapaju. Različita područja mozga pristigle informacije međusobno razmjenjuju, proširuju i u potpunosti stvaraju doživljaje, osjećaje, sposobnost planiranja i koordinacije pokreta, percepciju, svijest, mišljenje, znanje pamćenje i učenje. Ako imamo u vidu orjentacijske norme razvoja pojedinih razvojnih područja ne znači da svako dijete to mora postići u određenoj dobi, jer je norma samo statistički prosjek vremena u kojem se javljaju značajne prekretnice u razvoju svake ličnosti. Kod neke djece se određena ponašanja javljaju prije, a kod nekih poslije u zavisnosti više faktora.
Poticati rani govorno–jezički razvoj znači prepoznavati i stvarati prilike i uslove za čestu interakciju s djetetom, reagovati na njegove potrebe i komunikacijske signale plač, poglede, smješak, pokazivanje, geste, glasanja, riječi, rečenice na način da prihvaćamao i produžavamo trajanje tih kontakata sa djetetom. Sa djecom jednogodišnjacima, dvogodišnjacima i trogodišnjacima treba primjenjivati neke postupke pridobivanja i zadržavanja pažnje i komunikacije, jer ćemo tako osigurati da komunikaciju doživljava kao ugodu i zabavnu aktivnost.
Velika je sretna, i lijepa odgovornost i zadatak roditelja i odgajatelja u podršci razvoja govora i jezika kod djeteta od prvog krika pa do savšenog govora, ali najvažniji period kojeg ne smijemo zanemariti je do tri godine života za uspostavljanje temelja za verbalnu komunikaciju.
