Razvoj govora kod djece: Bebe oponašaju svoje majke
Potrebno je biti stalno prisutan u komunikaciji, njegovanju, maženju, imitaciji i gestikulaciji sa svojom bebom
Prve tri godine djetetova života vrlo su važan, ako ne i ključan, razvojni period zbog fizičkog i mentalnog sazrijevanja. Tada vrlo bitnu ulogu imaju roditelji. Važno je razmijenjivati informacije i poruke između Vas i bebe. Razvoj govora, jezika i komunikacije započinje od samog rođenja, ali na neki način i prije nego što se dijete rodi. Komunikacija majke i djeteta počinje još u intrauterinoj fazi. Dijete osluškuje svaki mamin pokret, otkucaje srce, disanje i prilagođava se njenom ritmu života, dok majka u isto to vrijeme osjeća svaki djetetov pokret, razgovara s njim i emocionalno se veže za njega.
Piše: Prof.dr. sc.Sadeta Zečić
Sadeta Zečić rođena je 08.11.1949.godine u Zavidovićima. Diplomirala je na Defektološkom fakutetu u Zagrebu, magistrirala na Medicinskom fakultetu u Sarajevu a prvi je doktor znanosti u našoj državi sa odbranjenim doktoratom u Tuzli 1998 godine na Defektološkom fakultetu. Cio radni vijek od pedeset godina radnog iskustva, provela je u obrazovanju na mjestu učitelja, pedagoga škole, defektologa u razredu, logopeda u Zavodu Mjedenica, direktora u Zavodu Mjedenica u tri mandata uz sve vrijeme radeći i na Univerzitetima u: Tuzli, Sarajevu, Bihaću, Mostaru, Zenici.
U prebogatoj pedagoškoj, stručnoj,naučnoj i društvenoj humanističkoj djelatnosti dala je ogroman doprinos i neizbrisiv pečat ovoj nauci na našim prostorim kroz mnoge segmente svog rada. Podrška osobama sa poteškoćama u razvoju na svim uzrastima, nivoima i u svim životnim situacijama kroz otvaranje vrtića, odjelenja, škola, zanimanja, fakulteta, radionica, centara, naučnih skupova, simpozija, savjetovanja i podižući mladi kadar stručan za ovu oblast. Mentor je 100 diplomanata, 26 magistara i 5 doktora nauka. Napisala je je vrijednu literaturu: 5 stručna udžbenika, 72 nauča istraživanja, 23 stručna rada, afirmisala struku na 30 konferencija u zemlji i inostranstvu uvijek izlažući nešto novo i aktuelno kao i medijsko pedstavljanje struke. Kao koordinator ili facilitator kroz 10 stranih naučno istraživačkih projekata ostvarila je sardnju sa mnogim Univerzitetima u zemlji i inostranstvu, omogućila da desetine naših studenata borave vani a veliki broj i da magistrira na stranim Univerzitetima što doprinosi trendovima reforme u visokom obrazobanju i samom Bolonjskom procesu studiranja.
Trenutno obnaša funkciju Prorektora za nastavu na Fakultetu društvenih znanosti dr. Milenka Brkića i šef je katedre za defektologiju i logopediju,te predaje na Pedagoškom fakultetu u Sarajevu i Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici.
Dojenčad uče govor imitirajući majku
Razvitak djeteta predstavlja kontinuirani proces i dok još jedan period nije završen, počinje se sa javljanjem druge faze u razvitku. Tako je u čitavom dječijem razvoju pa i u razvoju govora. U periodu kada se završava razvoj spontane vokalizacije počinju i prvi oblici dječijih socijalnih reakcija. Veoma je važno socijalno ponašanje djeteta zato što je prva socijalna reakcija u bebe reakcija na ljudski glas. Od tog trenutka beba počinje da razlikuje ljudski glas između množine draži koje na nju djeluju i kada počinje da reaguje na njega kreće i učenje jezika sredine u kojoj se dijete podiže. Važno je napomenuti da je potrebno 90 dana života da se razviju glasovi koji se izgovaraju u periodu spontane vokalizacije i da se počne sa građenjem slogova. Glasovi koji se izgovaraju u ovom periodu ne razlikuju se kod djece raznih naroda, što je dokaz da bilo koji oblik učenja ne utiče na njihov nastanak. Bilo koja beba engleska, kineska, ruska ili francuska, kao i naša beba imat će u to vrijeme isti glasovni repertoar. Vasić, (1968). Vremenom se stiču novi glasovi, ali i zaboravljaju glasovi koje beba ne izgovara u maternjem jeziku. Prema tome beba podražava one glasove odraslih koje već i sama slično izgovarau svom repertoaru. Zaboravljanje je takvo da u kasnijim godinama dijete sa teškom mukom uči da artikuliše mnoge od glasova koje je nekada u doba spontane vokalizacije izgovaralo sa lakoćom.
Vratićemo se na navažnije faktore koji utiču na učenje i razvoj jezika, a to je podražavanje glasova i beba to čini oponašajući majku. Ako je majka izvor prijatnosti, ako zadovoljava osnovne potrebe bebe, onda ta majka predstavlja izvor sigurnosti i beba teži da imitira govor majke. Ako iz bilo kojeg razloga majka ne zadovoljava dječije potrebe, ako je izvor neprijatnosti, psiholozi kažu da nema emocionalne vezanosti za majku i usljed toga ne dolazi do pokušaja da se podražava majčin govor, pa i govor sredine uopšte. Mnoga istraživanja su pokazala da djeca hladnih majki i djeca koja se dižu u ustanova imaju manje pozitivnih emocija i podražaja imaju usporen razvoj govora.
U periodu imitacije i socijalizovane vokalizacije beba dugo izgovara i kombinuje različite glasove pa i slogove koji još nisu riječi, ali oni imaju ulogu koja je veoma slična ulozi riječi kod odraslog čovjeka. Beba poslije trećeg mjeseca života svojim „govorom“pokušava da uspostavi i održi kontakt sa okolinom a ujedno to je i neka vrsta igre. Zadovoljno i zdravo dijete može dugo da se igra i tako uvježbava svoj glasovni repertoar. Dakla, važna promjena je u novom obliku učenja: podražavanje- imitiranje.
Posebno važno prije nego dijete progovori, kao ono što prethodi pojavi prve riječi, jest pitanje da li dijete „shvata“ razumije neke riječi, njihov smisao samo na osnovu intonacije. U svakom slučaju, prvoj riječi prethodi razumjevanje riječi odraslih, prosti nalog da ga izvršava prije nego je u stanju izgovoriti samu riječ. To nam potvrđuje i dokazuje da beba počinje da shvata smisao nekih riječi i javljanje prve osmišljene riječi u 15-16 mjesecu. Međutim, prva riječ se kod neke djece može javiti i oko prve godine, ali isto tako kod neke djece se javlja između 24-36 mjeseca što je zakasnjeli govorni razvoj. Prva riječ znači izražavanje želja i potreba, ali se zna da riječ „mama“ može značiti: mama uzmi me, mama hoću vani, isl. U daljem bogaćenju dječijeg riječnika najveći uticaj ima majka, porodica i sredina u kojoj dijete odrasta uvažavajući socijalno okruženje i emocijalnu vezanost za najbliže osobe. Sve navedeno se ne događa automatski, zato što je djetetu jezik-govor urođen i zato što je dijete navršilo godinu dana. Ova faza se smatra jako osjetljivom fazom za razvoj govora, jer je dojenče posebno osjetljivo na usvajanje svih elemenata materinskog jezika, jer se razvoj govora odvija usavršavanjem svjesne glasovne percepcije ljudskog govora, a ne isključivo oponašanjem. U ovoj fazi dijete, također, postupno i svjesno gradi vlastiti senzomotorički govorni sustav. Međutim, ako se govor, tj. prva riječ ne javi pri kraju druge godine, onda se mora potražiti stručnjak da utvrdi razloge tom zakašnjenju.
U ovom dijelu smo podsjetili sve one koji se bave odgojem djece -beba od rođenja do godinu dana, a posebno smo željeli naglasiti nezamjenjivu ulogu pozitivne, brižne i stalno prisutne majke u komunikaciji, njegovanju, maženju, imitaciji i gestikulaciji sa svojom bebom.
Razvojne poteškoće u govoru
U novije vrijeme imamo značajnu pojavu većeg broja djece koja nemaju razvijenu funkciju verbalne komunikacije ili ekspresivni govor, te vas dobro ne razumiju ili nedovoljno razumiju naloge. Uključujući sve uzroke današnje tehnologije mobilnih telefona i tableta koji su jedan od prepoznatih uzroka usporenom razvoju govora i skromnom vokabularu, imamo i nepoznatih uzroka kod zastoja u govoru. Najprikladniji termin u nauci je djeca sa „posebnim jezičkim teškoćama“ o čemu iznosimo neka obilježja za PJT velikih istraživača:
Liebmann (1901.) je prvi koji opisuje ovakvu patologiju nazivajući ju ‘agrammatismus infantilis’ tj.dječiji agramatizam. Za ovu vrstu jezičnih teškoća, koje su vrlo heterogene, do danas nemamo precizno određenu terminologiju i klasifikaciju. Možemo u literaturi pronaći različite termine kao što su: razvojna afazija, poremećaj gramatičkog razvoja, strukturalni poremećaj jezičnog razvoja, jezične teškoće ili posebne jezične teškoće (u engleskoj literaturi specific language impaired -SLI), razvojna disfazija, djeca sa problemima u jeziku i učenju, zakašnjeli jezik itd.
Prema Eisensou (1986.) dijete kasnije progovori i govorni razvoj mu je otežan i usporeno, otežano je usvajanje i primjena gramatike i drugih jezičnih struktura, opća intelektualna sposobnost prosječno razvijena, nema organskih oštećenja mozga, nema oštećenja sluha ili jakih emocionalnih poremećaja.
Poremećaj se ne očituje samo u gramatici nego i u fonološkom, morfološkom, semantičkom, sintaktičkom i pragmatičkom dijelu jezika i govora. Simptomi koji prate PJT su zakašnjela pojava prve riječi, prvih rečenica, koje kad se i pojave, su agramatične bez prijedloga, veznika i često sliče telegrafskom stilu.
Leonard (1998.) navodi glavne karakteristike populacije sa PJT: zakašnjelo usvajanje jezika, normalna neverbalni spoznajni procesi, normalan sluh, odsutnost emocionalnih poteškoća i neurološkog deficita. Neka djeca pokazuju jasan i fluentan artikulirani govor, složenu sintaktičku strukturu, ali poteškoće u korištenju jezika u komunikaciji. Ovakve poteškoće u literaturi se opisuje kao semantičko-pragmatički poremećaj. Poremećaj čitanja i pisanja javlja se kod 50-75 % djece sa PJT u daljem životu.
Djeca s posebnim jezičnim teškoćama imaju problema sa razumijevanjem jezika posebno razumijevanjem riječi koje označavaju prostorne, vremenske i rodbinske odnose. Kod razumijevanja pasivnih rečenica prvu imenicu tumače kao subjekt ( ‘pas je ulovljen od mačke’ shvate kao ‘pas je ulovio mačku’ ). U govoru često možemo naći smetnje artikulacije, česte su i leksičke dislalije (Vuletić,1988., Rescorla,Schwartz,1990).
PJT su heterogena grupa koja ima više podtipova. Svjetska zdravstvena organizacija DSM-IV- 1992. kategorizira ih kao teškoće ekspresivnog i receptivnog tipa
Dakle posebne jezične teškoće su razvojini poremećaji različitih profila i stupnjeva izraženosti jezičnih teškoća u kontekstu normalnih kognitivnih sposobnosti, a bez prisutnog poznatog uzroka. Nedovoljna pokretljivost i opća nespretnost govornih organa, učestaliji je uzrok nepravilnog izgovora, a što se očituje ukoliko dijete ne može držati jezik u nužnom položaju ili brzo prelaziti na novi pokret. To je sa svoje strane, ponekad uzrokovano manjim ili većim neurološkim disfunkcijama. Također, kao mogući uzrok odstupanja izgovora može biti slabo razvijen fonematski sluh, odnosno specifični sluh (ne odnosi se na fiziološki sluh) koji ima sposobnost prepoznavanja i razlikovanja glasova koji oblikuju riječ. Zbog nerazlikovanja nekih akustički bliskih glasova dijete ih zamjenjuje i u vlastitom govoru. Uzrok poremećenom izgovoru, osim navedenog, također, može biti nepravilan pristup razvoju govora djeteta u obitelji, odnosno kada su zdrava i u svakom pogledu razvijena djeca izložena neprestanom utjecaju pogrešnog izgovora svojih ukućana, prijatelja i sredine u kojoj žive stoga razvijaju onakav izgovor kakav su imala prilike najviše slušati.
Prema engleskim autorima dva su osnovna oblika rada u djece s posebnim jezičnim teškoćama:
1) ’’preoblikovanje’’ (engl. modelling, prema Cole, Dale, 1986., Conti – Ramsden,1990.) što znači pretvorbu djetetovog iskaza u pravilni iskaz putem razgovora, i
2) ’’proširivanje’’(engl. recasting, prema Camarata i sur., 1994.) koji se odnosi na nadopunjavanje krnje rečenice onim dijelovima rečenice potrebnih da bi ona bila gramatički ispravna.
Prvi način pod nazivom „usmjereni poticaji’’ sastoji se od čestih, visoko koncentriranih prikaza određenog jezičnog oblika u kontekstu u kojem je taj oblik potreban i semantički pogodan. Zbog vrlo malih zahtjeva za dijete, prema mišljenju autora, veća je vjerojatnost da će se novo usvojeni jezični oblici spontano rabiti u komunikaciji.
Drugi način je tzv. strategija pokušaja i pogrešaka čije načelo rada se dijeli na ’’okomito’’, ’’vodoravno’’ i ’’kružno’’. Okomito se sastoji u tome da se novi ciljevi postavljaju jedan iza drugoga nakon što dijete postigne trenutni cilj, ’’vodoravno’’ uključuje više zadanih ciljeva istodobno te omogućuje djetetu stvoriti vlastiti ritam usvajanja oblika, a ’’kružni’’ je zamišljen tako da pokrene djetetove izvore učenja na široj razini.
Oblik rada koji nalazimo kod naših logopeda temelji se na izgrađivanju rečenice počevši od jedne riječi koju rabe u brojnim ponavljanjima i kontekstima, zatim slijede višečlani gramatički povezani izrazi te udaranje ritma. Vrlo je važno i uključivanje roditelja u terapiju jezičnih teškoća u djece kao dopuna logopedskom radu.