Predškolsko dijete prolazi kroz različite stadije razvoja u kojem su prisutne velike promjene počevši od tjelesnog razvoja, kognitivnog, socijalnog i emocionalnog. Sve ove promjene mogu se odraziti na djetetov rast i razvoj kao i na njegovo ponašanje u kasnijoj dobi.
Piše: Aida Halilović Brekalo, Diplomirani pedagog – psiholog . Zvanje dipl. pedagog – psiholog Aida je stekla na Filozofskom fakultetu, odsjek Pedagogija – psihologija, na Univerzitetu u Tuzli. Posjeduje iskustvo rada u struci u javnim ustanovama i nevladinim organizacijama kao i iskustvo rada van struke kao savjetnica i menadžerica.
Odrastanje djeteta sa sobom nosi veliki broj poteškoća i izazova sa kojima se djeca suočavaju. Jedni od njih ih veoma uspješno prevaziđu dok se drugi bore i potrebno im je mnogo više podrške od strane odraslih. Predškolsko dijete prolazi kroz različite stadije razvoja u kojem su prisutne velike promjene počevši od tjelesnog razvoja, kognitivnog, socijalnog i emocionalnog. Sve ove promjene mogu se odraziti na djetetov rast i razvoj kao i na njegovo ponašanje u kasnijoj dobi.
Određena ponašanja u predškolskoj dobi iako imaju negativan predznak, u određenom vremenskom periodu ona mogu biti obilježja redovnog dječjeg razvoja, ali njihovim eventualnim zadržavanjem nakon određene dobi, intenziviranjem i trajanjem, mogu postati problematična i štetna za dalji razvoj. Najčešća odstupanja od normalnih oblika ponašanja koji se javljaju u ranom djetinjstvu su najčešće poremećaji u ponašanju kao što su poremećaji u socijalnom, emocionalnom razvoju i poremećaji navika.
Od velike važnosti je da te poremećaje prepoznamo na vrijeme kao i da djelujemo preventivno već u najranijem dobu kako bi se oni na vrijeme otklonili i kako bi se dječiji rast i razvoj nastavio bez poteškoća. Glavnu ulogu u dijagnosticiranju i prevenciji poremećaja u ponašanju kod djece imaju porodica i predškolske ustanove.
Klasifikacija poremećaja u ponašanju djece predškolske dobi :
– Poremećaji u socijalnom razvoju: agresivnost, nametljivost, prkos, laž, povučenost (akolektivnost).
– Poremećaji u emocionalnom razvoju: strah,depresija, ljubomora, ljutnja.
– Poremećaji navika: poremećaji eliminacije, prehrane, spavanja, govora i poremećaji motorike, stereotipne radnje i neobično ponašanje.
Poremećaji u socijalnom razvoju
Agresivnost: Jedan je od najčešćih problema kod djece predškolske dobi agresivno ponašanje. Agresivno ponašanje je ono ponašanje kojemu je namjera nekome ili nečemu nanijeti štetu, neugodu, povredu ili pod svaku cijenu nametati vlastite ideje, rješenja ili aktivnosti. Postoje namjerna agresija,nenamjerna, autoagresija ili samopovređivanje i potisnuta agresija. Razvoju, održavanju i podržavanju agresije kod djece pridonose: vršnjaci, porodična atmosfera i uslovi života, uže i šire socijalno okruženje, kao i biološki faktori. Djeca će se ponašati agresivno i kada su umorna ili gladna, kada su u potpuno novoj, zahtjevnoj situaciji, s puno vršnjaka i malo kontrole odraslih.
Nametljivost: Nametljivo ponašanje je svojstveno djeci predškolske dobi jer time žele privući pažnju na sebe i zabaviti druge. Ali ako takvo ponašanje postane intezivnije smatra se odstupanjem u razvoju i ponašanju. Ono se može različito manifestirati: izvođenje različitih ceremonija u redovnim situacijama, prenemaganje, upadanje u riječ odraslim, brbljivost, afektiranje, uobraženost, nametanje za vođu drugoj djeci i sl.
Prkos: Ovaj oblik ponašanja djeteta uglavnom je redovna faza razvoja djeteta koja se javlja sa sviješću o sebi. Iskazuje se u sklonosti pružanja otpora zahtjevima odraslih ili druge djece. Ukoliko se ovakvo ponašanje zadrži duže ono može prijeći u agresivnost. Prkos treba razlikovati od neposlušnosti. Neposlušno dijete ne doživljava nikakav emocionalni potres i ne gubi vezu s okolinom. Napadi su emocionalno vrlo snažni – tako da dijete može izgubiti vezu s okolinom, te ga toliko dezorijentirati da zaboravi zbog čega prkosi, pa i kad mu se ispuni želja ono i dalje ne prestaje s prkosom. Prkosnim ponašanjem dijete uglavnom želi skrenuti pažnju na sebe.
Laž: Obično se javlja izmedju četvrte i pete godine kako bi došlo do željenog cilja u igri, zatim kad prikriva ono što je učinilo i da bi došlo do nagrade. Prema vrsti laži se dijele na: odbrambene, laži iz navike, laži u kojoj preovladavaju agresivne tendencije, te laž iz mašte. Najčešći razlozi zbog kojih djeca lažu su: strah od kazne, zaštita druga, laganje da bi se privukla pažnja na sebe, laganje zbog toga što dijete teško razlikuje istinu od izmišljenog.
Povučenost (akolektivnost ): Prvi oblik se ogleda u individualnoj nesposobnosti da se dijete prilagodi , čak i onda kad ono posjeduje određenu druželjubivost i želju da bude u društvu djece. Drugi oblik se ogleda u vidljivom osjećajnom otporu prema životu u kolektivu. Povučeno dijete s razvijenim osjećajem samopouzdanja ostvaruje kontakt očima s drugim osobama u svojoj blizini, pristojno je i čini se zadovoljno. Takva djeca se ponašaju uglavnom pristojno, ugodna su i ostalima je lijepo u njihovoj blizini. U neke je djece povučenost odraz unutarnjih problema. Više su nego povučena. Izbjegavaju direktan kontakt očima i imaju problema u ponašanju.
Poremećaji u emocionalnom razvoju
Strah: Postoje različite vrste straha kao što su: anksioznost, fobija, separacijski strah i noćni strah. Strahovi su sastavni dio razvoja svakog djeteta, počevši od straha od odvajanja koji se najviše manifestira u jasličkoj dobi, pa preko “faze maštanja” u kojoj se miješaju svijet stvarnosti i svijet mašte. Intenzitet i vrsta strahova kod većine djece i mladih ljudi su takve prirode da se oni mogu lako nositi s njima uz relativno malu podršku roditelja ili drugih ljudi u okruženju. Međutim, kada su strahovi u tolikoj mjeri nerazmjerni stvarnoj opasnosti o nekoj pojavi ili objektu i kada vode ka izbjegavanju uzroka straha, što remeti normalan tok života, onda govorimo o fobijama.
Depresija: Dječija depresija ima mnoge specifičnosti, javlja se gotovo uvijek popraćena somatskim smetnjama i to bolovima u stomaku, glavoboljom, pojačanim otkucajima srca. Zanemarivanje utiče na pojavu depresivnosti u djece: povlače se u sebe ili se pretjerano vežu za strane osobe. Od depresije, najčešćeg psihijatrijskog poremećaja, pati 22% djece u svijetu. Kao jedan od simptoma javlja se gubitak ili nemogućnost dobivanja na težini, socijalno povlačenje, odnosno gubitak interesa, hobija i sl. Gubitak interesa ili hobija, roditelji ocjenjuju kao nešto pozitivno jer dijete više pažnje posvećuje knjizi, ali ne s namjerom sticanja znanja nego povlačenja u svoj vlastiti svijet. Osnovne karakteristike depresije u djeteta su: tuga, razdražljivost, hiperaktivnost i motorna usporenost. Međutim depresivna stanja u predškolske djece rijetka su pojava a mogu se manifestovati kroz tugu, potištenost, povučenost, kao nemir, impulsivnost i hiperaktivnost.
Ljubomora: Ljubomora se može izražavati otvoreno i prikriveno. Može se pojaviti kao reakcija na mogući ili stvarni gubitak ljubavi. Najčešći uzrok obrasca ljubomore je drugo dijete u porodici. Djeca koja osjećaju da ne dobivaju dovoljno ljubavi i pažnje, najčešće će za to kriviti drugo dijete smatrajući da im ono „oduzima“ pažnju, obično na specifičan način. Ljubomora je, čini se, posebno izražena među djecom istog spola. Možda je to zato što djeca različitog spola imaju potrebu za različitim oblicima pažnje, te se ne osjećaju toliko ugrožena različitom vrstom pažnje koja se daje drugom djetetu. Drugi razlog može biti što, u periodu razvijanja svijesti o spolnosti, za koji je karakteristična privlačnost i vezanost za roditelja suprotnog spola, ona se vezuju za različitog roditelja što umanjuje osjećaj konkurencije.
Ljutnja: U mlađoj dobi ljutnja se iskazuje plačem, vikom, bacanjem po podu dok u kasnijoj traje kraće ali dolazi do pojave mrzovolje i plačljivosti.
Nastupi bijesa variraju od plakanja do vrištanja, udaranja, bacanja i hvatanja zraka. Jednako su česti kod dječaka i djevojčica, a javljaju se u dobi od jedne do tri godine. Neka djeca doživljavaju ih redovito a druga rijetko. Dječja narav dramatično se razlikuje – neka su djeca sklonija bijesu od drugih.
Nekoliko je osnovnih uzroka izljeva bijesa poznato svim roditeljima: dijete traži pažnju, umorno je, gladno ili se osjeća nelagodno. Nadalje, izljevi bijesa često su rezultat nezadovoljstva svijetom – dijete ne može dobiti stvar ili pridobiti roditelja da napravi nešto što ono želi.
Poremećaji navika
Poremećaji eliminacije: Elimacioni problemi su problemi sa kontrolom mokrenja i stolice odnosno eneureza i enkompreza. Eneureza –mokrenje nastaje spontano, odrastanjem i ono ulazi u najčešće poremećaje dječje dobi. Eneureza je habitualno uriniranje u toku dana ili noći u odjeću, krevet ili na pod. Ponašanje je generalno nevoljno, ali u rijetkim situacijama može bitI i namjerno. Najčešće se dešava u toku spavanja ali se može desiti i u toku dana. Da bi dijete dobilo dijagnozu eneureze ono mora navršiti barem pet godina starosti i mora mokriti neprikladno barem dva puta sedmično u toku najmanje tri mjeseca. Djeca sa ovim poremećajem osjećaju značajnu brigu i strah u svakodnevnom životu, a poremećaj može uticati i na njihovu porodicu.
Djeca često osjećaju strah zato što nisu u mogućnosti kontrolisati svoj mjehur, i postaju osjetljivi na roditeljsko razočarenje, i na neprihvatanje od strane vršnjaka. Tako da se ova djeca mogu povući u sebe i izbjegavati drugu djecu jer se boje ismijavanja. Medicinske intervencije uključuju lijekove koji pomažu djetetu da se lakše probudi kad počne mokriti.
Enkrompreza – je naziv za smetnje i poremećaje defekacije kod djece. Kako bi dobilo ovu dijagnozu dijete mora navršiti barem 4 godine starosti i mora se defecirati neprikladno barem jednom sedmično u toku bar tri mjeseca. Incidenti ne smiju biti vezani za korištenje suptanci (leksativa) niti za generalno medicinsko stanje. Stres je bitna komponenta. Djeca koja pate od enkompreze često imaju probleme i sa eneurezom. Mnogo više dječaka nego djevojčica imaju ovaj poremećaj, i mnogi od njih ne mogu odrediti kad im se “vrši nužda”. Većina djece ovaj problem prevaziđe do adolescencije. Čak i bez intervencije i tretmana.
Poremećaji prehrane: Poremećaj hranjenja je dosta učestala pojava u djece, koja se pojavljuje od dojenja te se proteže cijelo vrijeme razvoja s različitim uzrocima i načinom ekspresije.
Poremećaj hranjenja je problem ekscesivnog unosa, odnosno smanjenog unosa hrane koji posebno zabrinjava roditelje. Međutim, roditelji često imaju krive predstave o optimalnom razvoju svog djeteta, pa ga pokušavaju ubrzati posebno neadekvatnim hranidbenim postupcima, koji često rezultiraju poremećajem hranjenja. Roditelji djece koja imaju problem hranjenja opisuju svoju djecu kao iritabilnu, napetu i senzibilnu.
Poremećaji spavanja:To su sva stanja povezana sa narušavanjem sna, koja mogu omesti normalni rast i razvoj djeteta, emocionalno i psihološko zdravlje. Mlađa djeca, za razliku od veće djece i adolescenata ne žale se na probleme sa spavanjem, te se kod procjene određenog poremećaja oslanjamo na dojmove roditelja i osobnu procjenu. Poremećaji sna klasificiraju se u dvije kategorije. Disomnije su poremećaji u kojima djeca teško usnivaju, teško prospavaju cijelu noć ili imaju pretjerano duga razdoblja pospanosti tokom dana. Nasuprot tome parasomnije su razvojni poremećaji koji uključuju buđenje i različite stupnjeve budnosti kada je djete već zaspalo. Obično se javljaju u dobi 3 do 8 godina i postupno nestaju sa starenjem djeteta.
Poremećaji govora: U predškolskom periodu zbog lošeg učenja dijete može tepati (odraslima je to simpatično, pa ga u tome podržavaju), a to se relativno lako može otklonuti. Zbog napetosti u obitelji i stalne emocionalne tenzije dijete može govoriti nejasno ili čak mucati. Također zbog ljubomore na mlađeg brata ili sestru, dijete može početi oponašati govor malog djeteta i vratiti se na nižu fazu govora.
Poremećaje prema težini dijelimo u dvije grupe: defekti i greške u govoru. Defekti su teži poremećaji, čiji je uzrok najčešće slabija mentalna razvijesnost, slabo razvijen sluh, nepravilnost usta, psihička napetost i nervoza. Tu spadaju: šuškanje, mucanje i nejasan govor.
Šuškanje je dosta čest poremećaj. Radi se o zamjeni nekih glasova, pa dijete umjesto „seka“ kaže „teka“; umjesto „sin“ – „tin“ i sl. Česta je upotreba S umjesto Z, te izgovor mekog Š (S). Najčešći uzrok je deformacija zuba, ali i želja djeteta da se umiljava. Početkom školovanja obično nestaje. Mucanje je govor koji se odvija sa zastojima i zaustavlja se na nekom glasu ili slogu, ili se ista riječ odnosno slog ponavljaju. Najčešće se radi o psihičkoj napetosti (često strahu), koja se prilikom pjevanja gubi. Kada osoba pjeva, mucanje prestaje. Nejasan govor može biti posljedica straha. Dijete drži usta poluotvorena i brzo govori, te riječi ne izlaze pravilno. Isto se može dogoditi kod anksioznog i nesigurnog djeteta. Otklanjanje uzroka otklanja i defekt.
Poremećaji motorike, stereotipne radnje i neobično ponašanje: Tikovi su nenamjerni, ponavljajući i neritmični pokreti ili vokalizacije. Većina tikova kod djece su prolazni i nestaju sa tretamnom. Ako tikovi traju duže od četiri sedmice, ali manje od godinu dana, dijete dobija dijagnozu prolaznog tik poremećaja. Dijagnoza hroničnog tik poremećaja se dobija ukoliko tikovi traju duže od godinu, i ovaj poremećaj se može nastaviti i u odrasloj dobi.
Najčešći tikovi su treptanje očima i trzajući pokreti glave i lica, iako to nekada mogu biti i ekstremiteti i veće mišićne grupe. Kod tik poremećaja pokreti koji su obično pod kontrolom postaju automatski i nekontrolisani. Neki primjeri tikova su: treptanje, facijalne grimase, čišćenje grla, udaranje nogom, kontrakcija stomačnih ili drugih mišića. Vokalni tikovi mogu biti kašljanje, šmrkanje ili ponavljanje određenih riječi.
Oko 15 do 23% djece imaju izolovani prolazni tik. Njihovo nastajanje dostiže vrhunac u sedmoj godini. Prolazni tik poremećaj – ispunjava opće kriterijume za tik poremećaj, pri čemu tikovi ne traju duže od 12 meseci. Ovo je najrasprostranjeniji oblik tika i najčešći je na uzrastu od četiri ili pet godina. Tikovi se obično javljaju u obliku žmirkanja, grimasa ili trzanja glavom. U nekim slučajevima tikovi se pojavljuju samo jednom dok se u drugim gube i pojavljuju tokom više mjeseci.
Hronični motorni ili glasovni tik poremećaj – ispunjava opšte kriterijume za tik poremećaj, kod koga postoje motorni ili glasovni tikovi. Tikovi mogu biti u obliku jednog ili većeg broja (obično su multiplikacijski) i sa trajanjem dužim od jedne godine.
Touretov sindrom zahtjeva postojanje više motornih i jedan ili više vokalnih tikova. Obično počinje u djetinstvu između druge i trinaeste godine. Ovaj zagonetni poremećaj okarekterisan je facijalnim i tjelesnim tikovima, koji se povećavaju u učestalosti i intenzivnosti kako osoba sazrijeva, kao i groktanjem, kašljanjem koje se razvija u eksplozivnu koprolaliju i kompulziju za glasnim psovanjem. Višestruki tikovi i Touretov sindrom prenose se porodično.
Na kraju bi mogli zaključiti da je najvažnije poremećaje kod djeteta prepoznati na vrijeme i preventivno djelovati, kako bi ono imalo sigurno i bezbijedno djetinstvo. Djetinjstvo bez stresova, trauma i strahova koja bi ga izdvojili i onemogućili mu da se uspješno socijalizuje i prilagodi društvu i okolini. Najvažniju ulogu u dječijem razvoju imaju roditelji, porodična atmosfera i socijalni status porodice, kao i predškolske ustanove i sredine u kojoj dijete odrasta.