Nevidljivi borci kojima ne treba sažaljenje već razumijevanje

Nevidljivi borci kojima ne treba sažaljenje već razumijevanje

Jednoroditelji, to su vam, znate, nevidljivi borci, u svakom smislu te riječi. Zašto je to tako, neobjašnjivo je.

Jednoroditelji, to su vam, znate, nevidljivi borci, u svakom smislu te riječi. Zašto je to tako, neobjašnjivo je.

I ne, ne treba njima sažaljenje već razumijevanje. Ne treba im da ih u javnosti predstavljaju kao roditelje koji su na rubu egzistencije, jadni i žalosni, jer to nisu. Ne treba im na taj način sjeći krila, jer će sigurno, i pored teške borbe od svoje djece stvoriti neke nove ljude, mnogo bolje od svih nas.

To su vam oni roditelji čija djeca možda i prerano krenu u vrtić jer moraju da rade i bore se za opstanak. Kako od jedne plate i alimentacije, koja je prvenstveno preniska, a češće puta se i ne dobija, ne mogu stvoriti normalne uslove za život, dešava se da rade i poneki dodatni posao. I niko se ne pita imaju li oni vremena za svoju djecu pored svih obaveza koje im život nameće, malo koga to interesuje…..Oni i pored svega toga ostaju sjajni roditelji pružajući svojoj djeci svu ljubav ovoga svijeta. Kako im to uspijeva znaju samo oni.

Niko se ne pita šta se dešava kada se djeca razbole, jer u vrtić/školu bolesni ne mogu, a ni na posao sa tatom/mamom…Kako ovakve situacije rešavaju bolje ih je i ne pitati jer ni sami, često, ne znaju.

Tužne su, pretužne situacije kada u vrtiću/školi dijete konstantno pogledom traži roditelja koji nije došao, a obećao je. Kakav je to osjećaj zna samo roditelj koji ovakve situacije doživljava od priredbe do priredbe. Svaki put razmišlja šta bi ga dijete moglo pitati i hoće li imati odgovor na to pitanje ujedno razmišljajući o tome kako se dijete osjeća i šta se u toj maloj glavici dešava. I taman kad pomislite da preko toga ne može, uslijedi novo pitanje: “Ja nemam mamu/tatu!”. Prvo ste u stanju šoka od toga što ste čuli, a kad se malo saberete i pitate dijete kako to misli da nema mamu/tatu, nakon čega dobijete i pojanjenje “Mislim imam ali nje/njega nema”. I tu vam sve ideje za smislenim odgovorima padaju u vodu i dođe vam da vrištite sve dok vas glas ne izda.

Ima i roditelja koji svoju djecu ostave da ih djeca i ne zapamte. Na koji način pomoći djetetu da bude dobro kada zna da ga drugi roditelj, iz samo njemu znanih razloga ne želi? Taj ili neki sličan roditelj koji zaprijeti da će se preko svih novina odreći rođenog djeteta. Ima li odgovora na tu surovu rečenicu jer djeca nisu kriva za bilo šta što se desilo?

Ovo su samo neke od borbi koje jednoroditelji vode, neprestane borbe, ali oni drugačije ne umiju. Istrpe svaki šamar života, ostaju svoji i istrajni pa neka košta koliko košta. Ovo je samo još jedan dokaz  da je mnogo lakše postati nego ostati roditelj. Ali, kako Gorki jednom reče “Djeca, to su naše sjutrašnje sudije“.

www.roditelji.me