Potrebni smo im mi roditelji da ih razumijemo i da im pomognemo kroz odrastanje jer to je proces koji nije ni malo jednostavan.
Nevenka Kukrika, pedagog
Nevenka Kukrika je rođena 1987. godine u Bihaću. Za vrijeme rata se porodicom preselila u Banjaluku gdje i danas živi i radi. Završila je Filozofski fakultet u Banjaluci, odsjek za pedagogiju. Majka je dvije djevojčice od 7 i 4,5 godine. Radila je kao vaspitač ali je život odveo u drugom smjeru, trenutno se bavi edukacijom roditelja, piše o roditeljskim izazovima i na taj način uči roditelje da bolje razumiju dječja ponašanja i samim tim bolje obavljaju svoju najtežu i najodgovorniju ulogu.
Nevena Kukrika je diplomirani pedagogo i diplomirani vaspitač. Radila je kao vaspitač ali je život odveo u drugom smjeru, trenutno se bavi edukacijom roditelja, piše o roditeljskim izazovima i na taj način uči roditelje da bolje razumiju dječja ponašanja i samim tim bolje obavljaju svoju najtežu i najodgovorniju ulogu. U nastavku vam donosimo intervju sa Nevenom.
Nevenka je po struci diplomirani pedagog i diplomirani vaspitač djece predškolskog uzrasta. Kako i kada ste se odlučili za ovu profesiju?
Još kao djevojčica sam govorila da ću biti “teta” u vrtiću i moja igra je bila tako usmjerena. Igračke su bile djeca kojima sam ja bila vaspitač. I ta želja nije jenjavala ni do kraja srednje škole kada sam i upisala studije pedagodije, kao kompromisno rješenje jer te 2006. godine na Filozofskom fakultetu u Banjaluci nije postojao smjer “Predškolsko vaspitanje”. Ipak, i želju da postanem vaspitač sam ostvarila polaganjem razlike predmeta. Odvijek sam voljela da provodim vrijeme sa djecom, zanimao me njihov razvoj i kako funkcionišu te male glavice. Zato nisam prestala da izučavam tu temu i učim o njoj svakodnevno, od svoje djece, kroz rad sa roditeljima i čitanje stručne literature koje je moja velika ljubav.
Autorica ste priručnika za roditelje „Kroz roditeljstvo zajedno“. Možete li nam predstaviti ovaj priručnik?
Da, priručnik za roditelje “Kroz roditeljstvo zajedno” je nastao kao rezultat mog znanja, ličnog roditeljskog iskustva i rada na Instagram profilu @ucimo.roditeljstvo. Priručnik je zamišljen kao mini vodič kroz roditeljstvo i njegov cilj je da pomogne roditeljima da se lakše bore sa izazovima roditeljstva. Pisan je jednostavno, prožet je ličnim primjerima i kroz cijeli priručnik je pružena podrška roditeljima jer je u redu da griješimo, kao da iz tih grešaka učimo. Priručnik obrađuje razne teme poput tantruma, lakše komunikacije sa djecom, načinu funkcionisanja dječijeg mozga, emocionalnog vaspitanja i mnoge druge. Podijeljen je na poglavlja tako da mu se roditelji uvijek mogu vraćati. Namijenjen je onim roditeljima koji su spremni da uče o roditeljstvu i da mjenjaju sebe, onim roditeljima koji žele da na roditeljstvo gledaju drugim očima i žele i vjeruju da je moguće vaspitanje djece bez kažnjavanja uz ljubav, poštovanje, razumijevanje i jasne granice.
Koliko je danas važan predškolski odgoj djece?
Jako, jako važan zato što se u tom predškolskom periodu dešavaju najveće promjene i dijete najviše uči. Treba da imamo u vidu da dijete u samo tri godine svoga života nauči da hoda, jede samostalno i priča i još mnogo drugih sposobnosti. Takođe, u predškolskom periodu gradimo temelje kuće koju možemo nazvati “odrasla emocionalno zdrava, odgovorna, samopouzdana i samostalna osoba”. Vrlo često se dešava da nas neke stvari koje smo naučili u djetinjstvu sputavaju u odraslom dobu i da je način vaspitanja imao veliki uticaj na to kakve smo osobe danas. Ne želim da prepadnem roditelje koji više nemaju predškolce jer vjerujem da nikada nije kasno za bolji pristup i promjene, ali mnogo je lakše kada se krene na vrijeme.
Šta je najvažnije da dijete do polaska u školu usvoji?
Kao majka prvačića, mogu da kažem da je najvažnije da djeca prije polaska u školu, steknu određene radne navike poput spremanja odjeće koju će obući, ustaljenog vremena za odlazak na spavanje i buđenje, samostalnog spremanja i slično… Izgrađene radne navike će mu pomoći da lakše prihvati obaveze koje mu škola donosi. Mnogo je važnije raditi sa djetetom na njegovoj samostalnosti, odgovornosti, emocijama nego učiti dijete da zna sva slova prije nego što krene u školu. Na roditeljskim sastancima se često ističe da djeca imaju problema sa govorom, kao i finom motorikom (pravilno držanje olovke) pa bi bilo poželjno i na to obratiti pažnju prije polaska u školu.
Možete li povući paralelu o tome kakvi smo mi bili kao djeca sa današnjom djecu?
Djeca su djeca. Ukoliko im dozvolimo, veoma lako i brzo ulaze u svijet mašte i tada nastaju sjajne igre i priče. Jedina razlika između današnje djece i nas kao djece jeste ta što smo mi provodili mnogo više vremena napolju jer nismo imali modernu tehnologiju da nas sputava. Ako djeci dozvolimo da budu djeca tj. ako ih sklonimo od ekrana ili bar ograničimo iste, vidjećemo da su ista kao što smo bili mi. Djeca treba da budu djeca, da se igraju, trče, skaču, prljaju, maštaju a mi odrasli treba to da im dozvolimo i uživamo u tome zajedno sa njima.Igra je dječija osnovna aktivnost i prirodna potreba i djeca iz nje najviše uče. Ne treba da dozvolimo da im to ukradu ekrani.
Da li su djeca manje socijalana i koliko su mobilni uređaji doprinjeli tome?
Da i ne. Ovo se nadovezuje na prethodno pitanje. Rekla bih da su djeca i dalje željna igre i druženja, samo im to nije dozvoljeno jer su im dozvoljeni ekrani, jer je tako roditeljima lakše. Ekrani su napravljeni tako da stvaraju zavisnost i da i nas odrasle i djecu privlače da ih što duže gledamo. Smatram da treba što ozbiljnije da shvatimo upozorenja stručnjaka koji ukazuju na problem ekranizma, treba da ograničimo djeci korištenje ekrana i kontrolišemo sadržaje koje gledaju. Za djecu predškolskog uzrasta, pa i školskog je najbolje da provode što više vremena vani u igri sa vršnjacima. Mi smo socijalna bića i imamo prirodnu potrebu za druženjem.Problem nastaje što se roditelji plaše da djeci ne bude dosadno a zaboravljamo da se upravo iz dosade javljaju najbolje ideje za igru.
Koji je Vaš savjet roditeljima?
Da provode kvalitetno vrijeme sa svojom djecom bez ometača tj. telefona. Bilo da je to zajednička šetnja, razgovor, igra, zajedničko pravljenje obroka, bilo šta. Važno je samo da tada budu prisutni, da se povezuju i da slušaju šta djeca imaju da im kažu. Ma koliko nama njihova priča djelovala nevažno ili možda smješno, njima je u tom trenutku najvažnija na svijetu i to je u stvari trenutak kada gradimo povjerenje sa djecom koje nam je jako važno u vaspitanju. Djeci nisu potrebne skupe igračke, u stvari ništa materijalno. Potrebni smo im mi roditelji da ih razumijemo i da im pomognemo kroz odrastanje jer to je proces koji nije ni malo jednostavan, iako nama iz perspektive odrasle osobe baš tako izgleda jer smo prošli kroz to, a i kao odrasli se susrećemo sa drugim problemima. Takođe, želim da naglasnim važnost edukacije o dječijem razvoju jer samo na taj način možemo da razumumijemo dječija ponašanja, svoje reakcije na ista i da u stvari budemo bolji roditelji. Težimo ka tome da budemo dobar primjer našoj djeci.
