Kada se nama ili našoj djeci desi nešto nepredviđeno, kada djeca postupe, na nama, neočekivan, ili nepoželjan način, kada ih posmatramo u različitim društvenim ulogama, kada sa njima imamo problem, ili kada prosto razgovaramo sa njima, često zastanemo i zapitamo se – KOLIKO MI ZAISTA POZNAJEMO NAŠU DJECU?
Pošto smo roditelji , pitanje za nas je:- KOLIKO MI ZNAMO O RODITELJSTVU? Ili, koliko smo kompetentni da budemo roditelji? Da li je dovoljno samo da odlučimo da postanemo roditelji? Da li je dovoljno primjeniti znanje o koje smo sticali “u prolazu,” ili posmatrajući naše roditelje i efikasnost njihovih vaspitnih metoda na i nad nama? Da li je tome dovoljno dodati dobronamjerne savjete, gotove recepte naših prijatelja i par nasumice odabranih knjiga o njezi i vaspitanju djece?
Velika je istina da se vrlo često u toj ulozi osjećamo nesigurnim, nemoćnim i nepripremljenim da se naša prvobitna predstava o „biti roditelj“ uveliko razlikuje od realnosti.
Realnost je, da je „biti tata i mama“ lijepo, nadahnuto, kreativno, da nas obogaćuje, ispunjava, ali je istina i da je to najteži i najodgovorniji posao kojem treba valjano, predano, i dugo biti posvećen.
Činjenica je i da su se društvene prilike promijenile. Elizabet Pentli u svojoj knjizi „Roditeljska moć“ piše:
”Društvo je bilo bolje opremljeno da pomogne i pruži podršku porodici. Poredak autoriteta bio je jasan. Djeca su poštovala i slušala svoje roditelje i učitelje. Osim “kriminalnog elementa” svako je poštovao policajce i ljude na poziciji vlasti. Porodice su bile bliskije. Razvodi su bili rijetki. Većina majki je ostajala kod kuće, dok su očevi zarađivali. Na TV su bile prikazivane serije o savršenim porodicama i majkama koje peku kolače u uštirkanoj beloj kecelji preko savršene haljine i cipelama na visoke potpetice….”
Danas? Slika realnosti danas uključuje prezaposlenost, razvode, cinične i agresivne junake TV serija i video igrica, nepoštovanje autoriteta, drogu, alkohol i nasilje. Statistike su neumoljive i između ostalog nam govore i o tome koliko je danas teško biti roditelj i uživati u tome. Teško da, ali ne i nemoguće. Angažovanje na učenju roditeljstva je preduslov da to i ostvarite. Vrijeme, strpljenje i vježba uvijek daju rezultate! Ovladati ovom vještinom ne znači ne praviti greške, jer prava greška je samo ona koja se ne ispravi! Nema nepogrešivih roditelja. Sjetite se vremena kad ste sami bili djeca i onoga šta ste mislili o postupcima vaših roditelja ponekad?
Svi mi pravimo greške i učeći od naše dece rastemo zajedno sa njima. Počinjemo da učimo o roditeljstvu još od naših roditelja, ali najviše kada sami postanemo roditelji. Zato je, čini se, jako važno da znamo osnovne karakteristike pojedinih razvojnih faza, da tome dodamo adekvatne tehnike, pravilno razmišljamo, koristimo veštine i preuzmemo kontrolu.
Prva godina
Momentom rođenja beba mora da počne da diše! Mora da plače! Ona je bespomoćna i roditelji, posebno majka, u ovom periodu nesebično ispunjavaju sve želje novorođenčeta. Beba funkcioniše po principu pravljenja razlike između potpunog zadovoljstva (suv sam, sit, spavam) i potpunog nezadovoljstva (gladan sam, mokar, boli me…) koje dijete izražava plačem. Psihološki gledano, ono što je jako bitno u ovom periodu je, da fizički kontakt koji se ostvaruje držanjem bebe u naručju, dodirivanjem bebine kože… budu podjednako zastupljeni kao i zadovoljavanje osnovnih potreba. Osjećaj blaženstva i povjerenja, koje beba osjeća, u stvari je prvi doživljaj povjerenja u dobronamernost svijeta – što je preduslov zdravog napretka djeteta. I ne brinite! U ovoj fazi ne možete razmaziti bebu. Naprotiv!
Što ste topliji i nježniji prema njoj, ona će spontanije ispoljavati emocije. Oko šestog meseca beba će biti znatiželjnija za proučavanje sveta oko sebe, pa je dužnost roditelja da joj omogući bezbedno upoznavanje sa okolinom. Dakle, slobodno smete da se odreknete dragocenih suvenira, da vrijedne i ne bezbjedne predmete podignete na bezbjednu visinu, ali i da prilagodite raspored namještaja. Bebi. Drugim rečima, dete ne treba da bude fizički sputano, a roditelj koji mu obezbjedi igranje i istraživanje može biti siguran da će upravo taj istraživački nagon, druge polovine prve godine života djeteta, biti odgovoran za, recimo, sposobnost čitanja i pisanja. Između osmog i desetog mjeseca javlja se strah od odvajanja, koji rešavate, recimo, igrom žmurki. Kraj prve godine života. Dete sposobno da razumije vaše NE i to je početak novog razvojnog perioda, ali i DRAME DRUGE GODINE.
Druga godina
Vrlo važan posao koji roditelji treba valjano da odrade između druge i treće godine je NAVIKAVANJE A ČISTOĆU.
Treba razumjeti da je to stvar fiziološke, a ne psihološke zrelosti, kao i da je pokornost najgore što možete tražiti od djeteta u tom uzrastu!
Umjesto da mu kažete da je prljavo recite – NE MARI! Umjesto da slušate dušebrižnike, slušajte vaše dijete. Kada ono bude fiziološki zrelo, reći će. Tada će shvatiti i način na koji to treba da obavi. Tada ga pohvalite. Recite mu da je veliki kao tata, ako je dečak, ili kao mama, ako je devojčica, ali nikako da je – dobar! Fiziologija nema nikakve veze sa dobrotom!
Jedan od oblika otpora i odbrane od roditelja koji preterano kontrolišu ponašanje deteta je „zatvor“ prouzrokovan „zadržavanjem stolice“. Ako pretjerano kontrolišete svoje dijete zapitajte se, niste li i sami bili podvrgnuti pretjeranoj kontroli, i kako ste se osjećali zbog toga?!
Iako postavljate granice, što je nužno i potrebno, ne zaboravite da djetetu poslije zabrane pokažete ljubav da bi vremenom shvatilo da mu neke stvari branite upravo zato što ga volite! Oblikujte ponašanje pohvalama, ne grdnjom, i trudite se da mnogo češće izgovarate DA od NE.
