Učinite svaki dan nešto novo za djecu da im se lijepa sjećanja skupljaju u skladište za ljubav.
Intervju: Nataša Došlo, grafička dizajnerica i fotografkinja
Nataša Došlo ima 29 godine. Rođena je u Novom Sadu. Trenutno sa porodicom živu u Sarajevu Završila je Srednju tehničku školu za fotografa i Višu tehničku školu za Apliciranu Fotografiju.
Nataša Došlo je rođena Novosađanka koja je svoj dom pronašla u Sarajevu. Nataša je u svijetu društvenih mreža poznata po šaljivim reels-ima kroz koje prikazuje svakodnevni život sa mužem, djecom, u obavljanju kućanskih poslova i slično. Nataša izrađuje i gipsane slike @veshtoplatno (CraftyCanvas), voli da uživa u prirodi, muzici, fotografiji i u svom slobodnom vremenu. Sa Natašom smo razgovarali o njenom dolasku u Sarajevu, porodičnom životu i odgoj njene kćerke Iskre.
Rođeni ste u Novom Sadu. Kako ste stigli u glavni grad BIH, Sarajevo?
„Kao rođena Novosađanka, otišla sam rano iz svog rodnog mjesta na prekookeanske kruzere. 2015. godine (sa 21 godinom) krenula sam da radim na kompaniji Carnival Cruise Line kao fotograf. Na trećem ugovoru sam pukom slučajnošću (a možda i sudbinom) završila na brodu na kojem je bio i moj sadašnji suprug. Ni on ni ja nismo trebali biti na tom brodu, ali eto sudbina ili slučajnost to niko ne zna desilo se da se tamo upoznamo. Plovili smo morima 5 godina, promijeni 3 kompanije zajedno i zanimanje. Na kraju smo radili za kompaniju Clebrity kao somelijeri i ponijeli sa sobom uspomene (loše i dobre), iskustvo, obišli mjesta za koje bi mogli samo da sanjamo i upoznali ne zna se broj ljudi, a neke i za cijeli život. Tadašnji dečko, a sadašnji muž me je poslije mjesec dana planiranja gdje će da me zaprosi, uz stalan stres da ne otkrijem njegov plan i ne vidim prsten u sobi. Odlučio, da će to učiniti u Norveškoj sa prelijepim pogledom na fjordove. Taj dan je kiša je lila iz neba i zemlje i ja sam ga nešto usput do odredišta iznervirala. Bilo je baš hladno i kišovito. Novembar. Rekao mi je kasnije dok smo silazili niz stepenice pored vodopada na blatnjavom putiću je kleknuo u baru i, čekao mene da se ja okrenem dok sam ja snimala vodopad.
Kad sam se okrenula i ugledala ga na zemlji sa osmijehom, ja sam nepomično gledala u njega i taj prsten sa suzama i smijehom, ne govoreći ni Da ni Ne. Gdje je uslijedila njegova šala “Hoćeš, nećeš?”. Dok su nepoznati stranci slikali nas i snimali, jedva sam izgovorila Da! kroz jecanje i smijeh. To je bio jedan od dana koje nikad neću zaboraviti. Februara 2021. smo prebačeni sa Kariba u Francusku na otvaranje novog broda. Spremanje, glancanje, raspakivanje robe, poliranje čaša itd.. Promjenom klime i svega što ide nismo ni slutili da će nam se život okrenuti na glavačke. Tamo nas je i zahvatio prvi talas Covid19. Proveli smo 20 dana u kabini par kvadrata, bez prozora, i ne sluteći koliko bi to sve moglo da traje. Maja 2021 smo stigli u Srbiju, gdje smo preko Francuske avionom do Bugarske i busom do Novoga Sada putovali više od 24h. Kad smo se vratili za Sarajevo, par mjeseci kasnije shvatili smo da se ova situacija neće popraviti i odlučili da ćemo uložiti novac u renoviranje kuće u Sarajevu. Nismo ni slutili da se naša fantastična dvojka uskoro povećava za još jednog člana. Uskoro nam je stigla djevojčica Iskra. Još jedan od nevjerovatnih iskustava koje ću pamtiti doživotno.
Da li Vam se dopada Sarajevo? Kako ste se snašli u novoj sredini?
Meni kao fotografu Sarajevo je ne presušan izvor ljepote kao i Novi Sad. Ovdje imam planine koje su nam na domak ruke, svjež vazduh (pogotovo zimi), priroda u koju sam se zaljubila! U snijeg! Kad dolazite iz predjela gdje je klima toplija zimi, nego ovdje. Vojvodina je ravna „ko tepsija“, pa se snijeg i ne zadržava dugo.
A tu je i arhitektura koja mi ne presušan izvor kreativnosti. Nova sredina me nije spriječila da istražujem, i lako sam se snašla za sve ono što mi je potrebno. Malo sam se i ja promijenila kad sam rodila dijete. Nisam željna da se družim sa bilo kim samo da bi se reklo da imam ovdje društvo. Kao prvorotka teško mi je bilo da uspostavim ritam vam kuće. Te godine zima se baš odužila, i kiša je padala svaki dan. I korona je još bila u jeku pa nam se odužilo ostajanje kod kuće. Ali ubrzo se I to smirilo I krenule smo da istražujemo.
Majka ste djevojčice. Možete li nam je malo opisati?
Iskra je bukvalno kao neka varnica iz vatre. Još u stomaku dala mi je do znanja da će biti aktivna beba. Brza, pokretljiva, snalažljiva, za njene godinice veoma lijepo napreduje (godinu i četiri mjeseca). Nema mira, a ni dok spava. Ona je djevojčica vesele prirode, jako vezana za nas dvoje (mamu posebno), ali i nekad i uvredljive naravi. Nije još ustalila noćni ritam pa se još uvijek budi noću. Ne tako dramatično ko kad je bila mlađa, ali ova mama se još nije pošteno naspavala.
Iskra mnogo voli životinje (imamo jednog psa u kući i jednog u dvorištu). Obožava da joj se čita, tu ljubav smo stvorili još od njenih prvih dana. Sad imamo pozamašnu kolekciju knjiga. Voli da gleda par crtaća ( Pepa prase i Radoznali Džordž oba su kreativnog sadržaja pa kad već gleda u tv pričamo i učimo kroz crtani), ali uglavnom se trudim da je napolju više nego unutra, s obzirom da živimo u kući taj detalj mi je olakšan.
Da li Vas je majčinstvo promijenilo?
Biti majka je neobjašnjiva ljepota. Rođena je nova vrsta ljubavi, nježna, čista, iskrena. Tek onda razumijete sve ono kroz sta je vaša majka prolazila. Majčinstvo me je promijenilo u još snažniju i snalažljiviju osobu. Meni je organizacija je ključ svega. Još uvijek učim, i Iskra mi daje svaki dan nove izazove. Sa čitanjem se edukujem i svakodnedno naučim nešto novo iz knjige, a i o djetetu.
Kako biste opisali Vaš odgoj?
Odgajanje djece je teško, pogotovo kad ste u većini slučajeva sami sa djetetom. Ali brzo se snađete jer morate. Meni je uvijek bitno da sam joj tu koliko god je to moguće. Da je vidim i čujem, dakle prisutnost. Ona je još uvijek mala da joj bilo šta veliko objašnjavam, zato sam tu da je zagrlim, poljubim da vidi da sam tu za nju i kad joj je teško i kad joj je lijepo. Djeci kad su tako mala potrebna im je pažnja i da im budemo tu makar sjedili pored njih dok se oni igraju. Naravno da je puštam i da se igra sama, mora i to da zna. Djeci je stvarno potrebno da znaju da ste tu za njih ali i da moraju nekad i sami, dosada je možda i jedna od stavki kod djece. Ali kroz tu dosadu oni dolaze do te mašte i igre. Tako da treba nekad i da ih pustimo. Imamo stvarno ispunjen dan u igranju napolju i unutra i puno šetamo. Ja nisam pristalica telefona, tableta i tv-a. Ali ako biram od svega toga onda gledamo par crtaća zajedno. Moj i mužev telefon su ‘igračke” samo za odrasle, i stvarno smo složni oko toga da njoj to ne treba, i da će doći vrijeme kada će joj biti dostupno. Do tada želim da odrasta uz što manje elektronike, napolju, bosih nožica, da osjeti svijet preko kože i ostalih čula, a ne preko telefona.
Koliko Vaš suprug učestvuje u odgoju?
Moj suprug je moja desna ruka, a i Iskrin tata. Ja sam malo strožija i obazrivija, dok je on emotivno vezan za nju i dosta popustljiviji. Balansiramo i to nam je veoma važno. Pokušavam da ga stalno uključujem u naše svakidašnje novotarije. Nekad imam osjećaj da odgajam dva djeteta, ali mislim da je tako skoro svim parovima tj. Ženama sa prvim djetetom i mužem izgubljenim u svom tom novom haosu. Učite svi zajedno, i bitno je pričati o svemu. Priča, razumijevanje, ravnopravnost je veoma važan faktor za parove. Ne volim da dijelim poslove na muške i ženske kao i on. I koliko god je u mogućnosti on će mi pomoći. A što se tiče našeg djeteta i pored njegovog posla i mog kućnog mi imamo dijete i dijete ima nas tako da tu nema hoćeš ili nećeš nego se mora.
Koliko Vam je porodica bitna?
Meni je uvijek porodica bitna i biće. Iako sam tvrda i teško se nekad otvaram i ne pokazujem te emocije olako. Ali kada volim onda to i pokažem. Pošto sam odvojena od svojih u Novom Sadu, pogotovo majke to mi baš teško pada. Tako da koliko god mogu to usklađujem, a i oni dolaze kod nas u Sarajevo. Nikad neću pustiti da razdaljina razbije odnos i to ću uvijek učiti i svoje dijete/djecu da koliko god bilo teško, daleko. Uvijek se treba boriti i izboriti za ono što voliš.
Za kraj našeg razgovora nam recite da li imate neku poruku za naše čitatelje?
Poruka za sve roditelje bili to parovi ili samohrani roditelji. Vjerujte u sebe! Vaše dijete dok je malo nikad neće vidjeti na vama neurednu kosu, pocijepanu odjeću, višak ili manjak kilograma… Vidjet će vas i vašu ljubav. Koliko mu pružite sad toliko će ono moći da vama pruži kasnije, a i nekome dalje. Učinite svaki dan nešto novo za njih da im se lijepa sjećanja skupljaju u skladište za ljubav. I ne zaboravite da im češće kažete VOLIM TE. Jer mlađa djeca-bebe oni ne znaju da se to kod nas odraslih podrazumijeva kad nekoga voliš.
