Načelo „Pomozi mi da to učinim sam“ temelj je Montessori pristupa djetetu.

Načelo „Pomozi mi da to učinim sam“ temelj je Montessori pristupa djetetu.

 

Pristup je to koji omogućava djetetu da iskusi zadovoljstvo učenja vlastitim izborom i tempom, a u čijoj je osnovi jedinstven pristup tehnici učenja – onoj koja vodi do samopoučavanja djeteta.

 

Piše: Kristina Topić, magistra pedagogije. Pedagog Privatne predškolske ustanove „Planet Montessori“ Mostar i asistent na studiju Pedagogije Sveučilišta u Mostaru. Kvalificirana Montessori učiteljica za što sam međunarodnu diplomu stekla pri organizaciji Montessori Centre International iz Londona.

 

 

Brojni stručnjaci koji su na različite načine uključeni u brigu i skrb za djecu ističu problem novog „odgajatelja“ u našim obiteljima. Riječ je o ekranu koji  već dulje vrijeme zauzima značajno mjesto u životu naše djece. Nerijetko je mobitel, tablet ili omiljeni crtani film na televizoru spas roditeljima koji muku muče s prehranom svog djeteta ili koji pak u nedostatku vremena na taj način pokušavaju obaviti svoje kućanske poslove. Iako je razumljivo da je moderan način života donio brojne izazove svim roditeljima, ne smijemo zaboraviti da niti jedan ekran ne može zamijeniti senzorno iskustvo, potrebu za fizičkim aktivnostima, ali i emocionalno sazrijevanje. To nam pružaju svakodnevna iskustvena učenja u prirodi i prirodnom okruženju uz adekvatne materijale i podršku roditelja, odgajatelja te svih koji rade s djecom i koji su uključeni u njihov odgoj i obrazovanje.

Maria Montessori je kao prva žena liječnica u Italiji, ali i kao psihologinja i antropologinja, svoj život posvetila promatranju djece i traženju najboljih metoda odgoja. Nakon više od 100 godina još uvijek je neiscrpna inspiracija svima, bilo da je riječ o odgajateljima, pedagozima ili pak roditeljima. Dala je smjernice koje su univerzalne – slijedi dijete, promatrajmo ga kao individuu, prilagodimo proces učenja njegovom tempu i ne zaboravimo da svi imaju u sebi skriveni potencijal koji je potrebno potaknuti da bi se razvijao. Maria Montessori nam govori o tome kako dječji umovi nisu stvoreni da sjede i da ih se podučava, nego da su stvoreni da istražuju, da se igraju i na taj način uče o svijetu oko sebe.

Teorija je jedno, a praksa drugo i brojni roditelji znaju kako je teško ostati dosljedan u ispunjavanju onoga što je dogovoreno. Ipak, neki praktični savjeti uvijek mogu dobro doći. Ne pomažimo djetetu sa zadacima u kojima ono samo može uspjeti samo zato jer je to nama lakše ili zato što sumnjamo u rezultat. Često radimo greške pod izlikom kako brinemo za sigurnost djece, npr. dajemo im tupe noževe da režu voće i povrće, nudimo im plastične verzije predmeta iz okoline, igračke koje zahtijevaju intervenciju odraslih. Ne shvaćamo kako na taj način značajno utječemo na samopouzdanje djeteta. Brzi način života nam ne ostavlja dovoljno vremena za dječji tempo te na taj način pristajemo na ulogu „sluga“ naše djece. Posljedice takvog odgoja vidljive su u kasnijoj dobi, a tomu svjedoče prije svega učiteljice u nižim razredima osnovne škole, a kasnije pedagozi i psiholozi.

Djeca koja trebaju našu ljubav i podršku često je traže na najmanje simpatične načine i mi se trebamo naučiti nositi s izazovima, jer smo mi ti koji smo tu za njih, ali ne na način da radimo umjesto njih, nego za njih. Zastanimo, promatrajmo dijete, osmislimo za njega aktivnost primjerenu njegovoj dobi i gradimo im samopouzdanje.

Ono što radimo svakodnevno, pod budnim je okom naše djece i to je ono što im oblikuje ličnost, stoga moramo biti oprezni kakav im primjer pružamo. Ukoliko mi jedemo za stolom, koristimo pravilno pribor za jelo, sklanjamo suđe iza sebe i pospremamo ga u perilicu, omogućimo djetetu da, bez obzira na prve nesigurnosti i nespretnosti, sudjeluje u istim tim aktivnostima. Ako vježbamo, možemo pronaći vježbe prilagođene djetetu i raditi zajedno na njegovom fizičkom razvoju. Ako imamo priliku za uređivanjem vrta, tek tada imamo pravi mali raj za iskustveno učenje. Djeca tu mogu upoznati biljke, sitne životinje, naučiti što od čega nastaje, odakle hrana na našem stolu i slično.

Je li Montessori metoda aktualna i nakon više od sto godina? Svaki poznavatelj teorije će potvrditi kako je dijete još uvijek isto ono dijete kao i prije 100 godina. Ima upijajući um koji traži nove informacije, odgovore o svijetu oko sebe, u istim razdobljima se odvijaju kritični periodi za razvoj različitih osjetila kojima će upoznavati taj isti svijet.

Što je to što čini Montessori metodu toliko drugačijim u odnosu na tradicionalni pristup? Najkraće rečeno, Montessori radi na usmjerenom učenju i istraživanju, a ne poučavanju usmjerenom od strane djeteta, a ne odraslih. To nije sloboda koja vodi kaosu, već naprotiv, sloboda izbora koja ima svoja temeljna pravila koja je potrebno utvrditi s djecom. Oni uistinu lako pamte pravila, posebno ako ih imamo priliku staviti ih napisana negdje na njima vidljivo mjesto te ih povremeno podsjetiti na njih. Potaknemo dijete da zajedno napravimo Kućna pravila, uz njihovu pomoć ih ilustriramo i imamo dvostruke beneficije. Tako dogovaramo, primjerice, vrijeme i mjesto izvođenja aktivnosti, pospremanje iza sebe, strpljivo čekanje i slično. Montessori je okruženje koje daje priliku djetetu da vidi i iskuša svoje mogućnosti, a ne samo da nauči što se smije, a što ne. Promatrajući dijete i otkrivajući njegove najjače strane dobivamo alat u ruke da im pomognemo u nečemu u čemu im možda ne ide tako dobro. Ako trebaju podršku u razvoju fine motorike, a ne vole uzeti kist, bojicu i olovku, možemo im dati običnu pincetu i zamoliti ih da pažljivo prebacuju predmete iz jedne zdjelice u drugu. Ako vole životinje i playdough, onda im kroz priče možemo predstaviti sve što poželimo, veličine, boje, karakteristike, brojeve, početna slova, obogaćivati vokabular pričama o staništu tih životinja, čitati enciklopedije ili pak izrađivati vlastite knjige na različite teme.

Ono što je najvažnije upamtiti je da trebamo slijediti dijete, osluškivati njegove potrebe, poštovati ga kao osobu u cijelosti, odnosno, ponašati se prema njemu onako kako bismo mi voljeli da budemo tretirani. Ne zaboravimo da je proces, a ne rezultat ono što je važno te imajmo povjerenja u naše dijete, jer ono je odraz naših djela.