Mucanje – balbuties

mucanje2

Razvoj fluentnosti kod normalne djece

Fluentnost je termin kojim se označava govorni i jezični tok. Semantički fluentna osoba ima bogat rječnik i spreman pristup rječniku u različitim konceptima. Sintaksički fluentan govornik  može da prevede rečenicu velike složenosti za predstavljanje ideja koje su jednako složene.

Znači neko može da muca, a da ipak lingvistički bude fluentan. Ono što hroničnim osobama koje mucaju nedostaje jeste govorna fluentnost. Za  njih je karakteristično da imaju značajno kraće iskaze i sporije sticanje jezičnih vještina.

Postoje tri osnovne dimenzije govorne fluentnosti:

1.brzina govora;

2.kontinuitet govora;

3.napor ili lakoća sa kojom se govor proizvodi (produkuje);

Ove tri dimenzije su u međusobnoj korelaciji i ako dođe do disfunkcije ovih navedenih mehanizama nastaje nefluentnost tj.mucanje (balbuties);

Nefluentnost je karakteristika govora predškolske djece. Manifestuje se ponavljanjem, umetanjem i izmjenjenošću riječi i fraza. Ponavljanje i produžavanje dijelova riječi (disritmična fonacija) javlja se, ali rijeđe.

Repeticija (ponavljanje) govornih jedinica su prvi znaci mucanja koji su karakteristični za većinu djece koja mucaju.

Prosječno dijete koje muca počinje sa nefluentnošću bez očiglednog uzroka i to se naziva idiopatskim, dok za stečeno mucanje je karakteristično da nastaje uzrokovano nekim traumatskim oštećenjem, vaskularnim krvarenjem…

Idiopatsko mucanje započinje između druge i pete godine tako da je bar u polovine slučajeva govorni razvoj tekao dobro do početka mucanja. Dječaka koji mucaju ima tri puta više u odnosu na djevojčice. Godine početka mucanja su isti za obje skupine, s tim što se djevojčice brže liječe. Dosta studija je pokazalo da je za rizik od mucanja za potomke prvog koljena rođaka koji mucaju triputa veći od rizika u neselekcioniranih grupa populacije. Dijagnostika mucanja prethodi postupcima prevencije, terapije i rehabilitacije osobe koja muca, a zatim prati i procjenjuje uspješnost postupka tretmana, prognozira i provjerava rezulate, kako dijelova, tako i cjelovitog programa tretmana. Dijagnosticiranje mucanja djece, na početku, vrlo je složeno, krajnje osjetljivo, a ponekad i problematično (ako se imaju u vidu i roditelji). Kod male djece proces dijagnosticiranja i terapije, bila ona samo savjetodana, praktički se prožimaju i nadopunjuju. Kako je mucanje kompleksni poremećaj, bilo da je primarni ili sekundarni problem, ispravna diferencijalna dijagnostika je vrlo bitna za rehabilitaciju osobe koja muca. Rana diferencijalna dijagnostika može spriječiti pojavu dodatnih, sekundarnih problema. Terapijski pristupi se, generalno gledajući, mogu podijeliti u dva tabora: cilj jednog tabora je „tečan govor“, a drugoga „lakše mucanje“. Integriranje ovih dvaju pristupa može donijeti puno koristi pojedincima koji mucaju. Pristup „govoriti tečnije“ se fokusira na određene ciljeve vezane za tečnost odnosno na učenje vještina za povećanje tečnosti
( kao što su usporavanje govora na početku rečenice, polagan govor, stapanje glasova i riječi, prolongiran izgovor samoglasnika kao kod pjevanja itd. ). Pristup „mucati lakše“ pomaže osobama da umanje emocionalnu napetost i modificiraju svoje mucanje na način da ono više ne predstavlja prepreku za normalnu komunikaciju.
Prije nego što se otpočne sa terapijom, logoped ( jezično – govorni patolog ) bi trebao provesti detaljnu evaluaciju koja može uključivati:
– analizu povijesti razvoja i funkcioniranja govora i jezika kroz intervjuiranje članova obitelji i / ili osobe koja muca
– strukturirani uzorak govora ( snimanje uzorka govora dok osoba koja muca čita, opisuje sliku, posao ili omiljenu aktivnost)
– uzorci govora u različitim svakodnevnim situacijama koje uključuju komunikaciju
– utvrđivanje varijabli koje mogu utjecati na tečnost govora kroz intervjue i pregledanje
video i / ili audio teksta
– eksperimentiranje sa različitim terapijskim pristupima za unapređenje tečnosti kako bi
se ocijenilo kako oni mogu poboljšati govor
– promatranje i analiza artikulacije, ekspresivnih i receptivnih govornih vještina,
kognitivnih vještina, glasa, sluha i vida
– informacije od drugih stručnjaka, ukoliko je to potrebno, kako bi se pomogli u izradi
plana terapije

FAZE RAZVOJA MUCANJA

1. Razvojne govorne netečnosti
U doba govorno – jezičnog razvoja u djece pojavljuju se netečnosti, to mogu biti ponavljanja početnog sloga, jednosložne ili dvosložne riječi, ali ne više od dva puta. Djeca ponavljaju cijelu riječ ili čak cijelu rečenicu, češće od sloga. Može umetati poneki slog, ali samo jednom ( npr.“ Idemo u uh, kino.“ ). Može izmijeniti nepotpunu rečenicu ( npr. „Vidio sam… tamo je jedan pas“. ). Tijekom govora može se pojaviti i poneka napeta stanka (npr. „Mogu li dobiti još ( stisnuta usta, govor je prekinut ) kolača? „). Takve razvojne netečnosti javljaju se od 1.5 do 6. godine.

2. Granično mucanje
Javlja se od 1.5 do 6. godine. Dijete ponavlja početni slog više od dva puta. U govoru ima više netečnosti, te je mnogo više ponavljanja i produljivanja početnog sloga nego izmjena i nedovršenih rečenica. Većinu vremena tijekom govora dijete nije napeto, međutim može povremeno pokazivati da je svjesno netečnosti vlastitog govora, što može značiti prijelaz prema mucanju. Naziv granično mucanje rabi se jer se ono zbog učestalog ponavljanja prvog sloga u riječi razlikuje od govorne netečnosti dječjeg govora, a opet nema simptome koji čine početno mucanje. Kod pojave početnog mucanja vrlo je važno da roditelj brzo reagira. U slučaju graničnog mucanja polazi se od indirektne terapije. Mijenjanjem negativnih, stresnih dijelova svakodneve komunikacije u obitelji te praćenjem savjeta logopeda postoji velika šansa za razvoj tečnog govora.

3. Početno mucanje
Javlja se od 2. do 8. godine. Tijekom govora postoje znakovi mišične tenzije. Ponavljanja slogova su brza i nepravilna s pojavom zastoja, naglih prekida izgovora riječi. Tijekom ponavljanja i produljivanja slogova javlja se i mijenjanje visine glasa kojoj je uzrok povećana napetost glasnica. Napetost se može javiti kod pokreta usana, jezika ili vilice prilikom započinjanja izgovora. Povećana napetost način je na koji dijete pokušava prebroditi teškoću početka izgovora pojedine riječi. Moguće su pojave žmirkanja očima, klimanja glavom. Dijete je svjesno da je njegov govor netečan, te se zbog toga može osjećati frustrirano. Kod početnog mucanja kod djece se najčešće ne razvija lošija slika o sebi.

4. Prijelazno mucanje
Javlja se od 6. do 13. godine. Prisutni su napeti zastoji u govoru uz ponavljanja i produljivanja. Česti su popratni pokreti glave, očiju, umetanje glasova ili riječi. Djeca izbjegavaju neke riječi i situacije jer postoje predviđanja riječi i rečenica u kojima će se pojaviti mucanje. Javlja se strah prije govora, neugoda tijekom mucanja i sram nakon mucanja.

Ako prepoznate nekih od ovih simptoma kod svog djeteta ili u vašem okruženju javite se na vrijeme logopedu koji će vas usmjeriti i uputiti u proces terapijskog liječenja vašeg  djeteta.