Čak jedna od tri osobe tokom svog života može doživjeti neki od anksioznih poremećaja, a jedna od pet osoba može doživjeti veliki depresivni poremećaj.
Maja Čorbić rođena je u Tuzli nakon srednje škole, studirala je Filozofski fakultet odsjek Pedagogija-Psihologija. Nakon završenog fakulteta završila je postdiplomski studij iz psihologije u Novom Sadu. Tokom 15 godina iskustva radila je s djeco i odraslim na prevenciji i prevazilaženju različitih izazova i problema. Savjetovanju i terapeutskom radu sa djecom, mladim i odraslim pristupam sa posebnom pažnjom poštivanjem i profesionalnom fleksibilnosti. Radi online i uživo u „PS Centru“ Centru za psihološko savjetovanje. U nastavku vam donosimo naš intervju sa Majom.
Kako ste se odlučili za poziv psihologa?
Sve je krenulo od gimnazije, kada smo dobili predmet psihologija. Uživala sam izučavajući je i sve mi se činilo tako jednostavno i smisleno. Kao tinejđerka volonitirala sam u dosta nevladinih organizacija, jer sam imala potrebu da budem dio društveno korisnih projekata. Tada sam shvatila sam da postoji nešto čarobno u radu s ljudima. Pri upisu na fakultet svidjela mi se kombinacija nauke, individualnog pristupa i mogućnosti rada na sebi. Nakon upisa pročitala sam i prvu pravu psihološku knjigu “Moć podsvijesti” i strašno me se svidjela. Promjenila je moju dotadašnju percepciju. Odjednom sve se poklopilo i bila sam uvjerena da sam zakoračila u pravom smjeru. Trenuci koji su najviše utjecali na rast ljubavi prema psihologiji bili su trenuci koji su uključivali direktni rad sa ljudima. Tokom studija sudjelovala sam u grupnim terapijama kao i volonterski radila radionice za djecu. Volonterski rad sa djecom, mladim i odraslim probudio je u meni osjećaj smisla pa mi nije dugo trebalo da shvatim da je to moj životni poziv.
Koji su najčešći izazovi sa kojima se susrećete?
Tokom svog rada susrela sam se sa različitim izazovima. U naš centar na seansu se javljaju klijenti kojima je potrebna suporativna pomoć oko roditeljstva, rada na sebi i kao i rada sa djecom. Različite krizne situacije mogu biti povod za posjetu. Klijenti primjete da im je potrebna pomoć ukoliko imaju problem koji ne mogu sami riješiti, četo se osjećaju loše i to stanje traje duže od mjesec dana. Također, kada im je potrebna podrška, kada trebaju savjet, kako bi stekli neku konkretnu životnu vještinu… Reakcije na stres, problemi sa anksioznim ili depresivnim stanjima, panični ataci, reakcije žalovanja nakon gubitaka, burn out, gubitak posla, razvod, problemi u međuljudskim odnosima, problemi sa pažnjom i koncentracijom kod djece, različite vrste fobija, stanja tjeskobe, nesanice, sve su to izazovi zbog kojih se klijenti javljaju za pomoć. Ipak za moje klijente ja bih rekla najveći izazov je prepoznati da imaju problem, priznati da im je potrebna pomoć, te učiniti taj prvi korak i potražiti stučnu pomoć.
Da li je tabu posjećivati psihologa?
Do prije 15 godina odlazak psihologu je bio ispraćen prijekornim pogledima. Rad na sebi, odlazak kod stručnjaka da te sasluša, dati savjet i pomogne u prevladavanju određenih izazova bio je sramota. Ljudi su to jednostavno skrivali, jer su se suočavali sa osudama okoline ukoliko bi rekao da radiš na sebi, ili da imaš problem koji ne možeš sam da riješiš. Na svu sreću to je vrijeme iza nas. Danas na rad na sebi gleda potpuno drugačije. Svi ćemo se složiti da svakome dobro dođe razgovor sa psihologom. Klijenti koji nemaju primjetne psihičke poteškoće, psihološko savjetovanje može pomoći prilikom prilagodbe na određene životne situacije ili da steknu određene životne vještine. Čak jedna od tri osobe tokom svog života može doživjeti neki od anksioznih poremećaja, a jedna od pet osoba može doživjeti veliki depresivni poremećaj.
Naš portal čitaju mame i trudnice. Naime, česta je pojava postporođajne depresije a da je mame nisu ni svjesne. Možete li nam nešto više reći o ovom? Na koji način će se najlakše prepoznati?
Dolazak bebe na svijet jedno je od najsretnijih, ali i najstresnijih trenutaka u životu. Prilikom dolaska prinove mlade mame, pored toga što su uplašene, iscrpljene i umorne, doživljavaju i niz tjelesnih promjena. Jedna od najznačajnijih je i nagla hormonska promjena, koja za posljedicu često ima i nagle promjene raspoloženja kod majki. Bitno je razlikovati postporođajnu tugu (baby blues) od postporođajne depresije. Simptomi Baby blues-a javljaju se dva do tri dana nakon poroda i traju naviše dvije sedmice. Simptomi koji upućuju da se radi o baby blues-u su : anksioznost, promjene raspoloženja, problemi sa spavanjem, gubitak apetita, razdražljivost, tuga, plakanje bez razloga, tjeskoba, osjećaj usamljenosti, osjećaj preopterećenosti… Bitno je naglasiti da pored svih ovih simptoma majka ne gubi zainteresovanost za sebe ili bebu. Baby blues prolazi spontano, pri tome jako je bitna podrška porodice u brizi oko bebe i kućanstva. Pružanjem pomoći i emocionalne podrške porodica i okolina pomaže majkama da što prije prebrode ovaj izazovan period. Ukoliko simptomi traju više od dvije sedmice onda možemo posumnjati da je riječ o postporođajnoj depresiji. Postporođajna depresija ili postpartalna depresija je poremećaj koji se javlja u 10% do 15% žena i može se javiti i par mjeseci nakon poroda. Simptomi postporođajne depresije su: depresivno rasploženje, velike promjene raspoloženja, poteškoće u ostvarivanju veze sa djetetom, pretjerano plakanje bez posebnog razloga, osjećaj da žena nije dobra majka, izolacija od okoline, osjećaj krivice, srama, osjećaj bezvrijednosti, nesanica ili pretjerano spavanje, gubitak apetita ili prejedanje, suicidalne misli, nemogućnost brige za sebe ili dijete, gubitak interesa za okolinu ili aktivnosti koje su ženu veselile prije bebe, iracionalne misli u vezi oporavka… Iako se jako malo govori o tome postorođajna depresija majke jako loše utiče na razvoj djeteta. Neadekvatna emocionalna vezanost za majku prozrokuje probleme sa spavanjem, hranjenjem i kognitivnim razvojem. Postorođajnu depresiju mogu doživjeti i očevi, simptomi su veoma slični kao kod majki. Ona ima jednako negativan uticaj na razvoj djeteta i partnerskih odnosa zato je bitno na vrijeme prepoznati problem i započeti sa terapijom.
Koji su vaši savjeti kada je u pitanju postporođajna depresija u pitanju? Kada treba potražiti stručnu pomoć?
Ukoliko se navedeni simptomi nastave nakon mjesec dana potrebno je potražiti pomoć. Psihijatar može propisati odgovarajuću terapiju majci. Pored farmakoterapije od velike pomoći je i individualna ili grupna psihoterapija. Kod blažih oblika depresije psihoterapija je ponekad i dovoljna. Uz sve nevedene metode liječenja jako je bitno posvetiti vrijeme samoj sebi i što prije vratiti se u svakodnevnicu. Osluškivati sebe i svoje potrebe, jer da bi beba bila dobro, na prvom mjestu, mama mora biti dobro. Staviti fokus na zdravu ishranu, priuštiti si stvari koje vas opuštaju (šetnja, čitanje, gledanje filmova, meditacija, druženje sa dragim osobama…). Potrebno je prihvatiti pomoć od okoline u brizi oko bebe ili kućanstva i najvažnije ne ustručavati se potražiti pomoć.
Po vašem stručnim mišljenju koliko je odlazak kod psihologa zapravo bitan i zbog čega?
Dolazak na seansu kada imamo neke od životnih izazova jednako je važan kao i odlazak kod stomatologa ili dermatologa. Svi smo ponekad ljuti, pod stresom ili tužni, ali koliko su te emocije intenzivne i koliko se često javljaju pokazuje nam u kakvom smo psihičkom stanju. Ukoliko su te negativne emocije preplavljujuće i ukoliko značajno utiču na vaše funkcionisanje vrijeme je da zatražite pomoć. Ukoliko primjetite da više ne radite stvari u kojima ste ranije uživali, da vas ne vesele sitnice i to primjete ljudi oko vas, vrijeme je da porazgovarate sa stručnjakom. Kada smo pod stresom ili psihički uznemireni, naše tijelo pati. Istraživanja su potvrdila da je stres uzročnik čak 90% nastanka bolesti. Stres se može manifestovati na niz fizičkih senzacija, od hroničnih tegoba sa probavom, preko čestih glavobolja, pada imuniteta i nedostatka libida. Bolovi u mišićima, vratu ili leđima, često su znaci dugotrajnog stresa ili emotivnog neraspoloženja. Što prije potražimo pomoć, veća je vjerovatnoća da ćemo lakše riješiti problem. Na odlazak na seansu treba gledati kao brigu o sebi. Tokom razgovora uz pomoć psihologa otklanjamo iracionalne blokade i transformišemo ih u nešto sto nam može služiti. Tokom seanse učimo da smanjimo svakodnevni stres i olakšamo svoju svakodnevnicu.
Za kraj da li imate neku pouku za na naše čitateljke?
Koliko god da vam je ponekad teško uživajte u majčinstvu što više. Potrebno je živjeti svaki dan punim plućima, jer svaki dan donosi nove pobjede. Slušajte svoj instikt i samo sebe kada je riječ o vašem djetetu. Bitno je imati vrijeme za sebe i ne biti previše strog prema sebi. Potrebno je pravilno poredati prioritete. Sama pomisao da smo svojoj djeci pored toga što smo roditelji i životni mentori, treba da nas motiviše na rad na sebi.
