Logopedija

Logopedija – njen postanak, razvoj, područje djelovanja kao i usmjerenost na poremećaje

 

Logoped je nezavisan stručnjak čije se središnje aktivnosti ostvaruju na području prevencije, procjene i intervencije u slučajevima poremećaja humane komunikacije, njihovog tretmana te znanstvenog istraživanja

 

 Logopedija se najsažetije može prikazati kroz četiri osnovne skupine poremećaja ljudske komunikacije kojima se bavi: jezični poremećaji, govorni poremećaji, poremećaji glasa, oštećenja sluha

 

piše: dipl. defektolog – logoped Irma Nuhić

 

Logopedija je znanost koja se bavi prevencijom, otkrivanjem, dijagnosticiranjem i

tretmanom poremećaja humane komunikacije pod kojom se podrazumijevaju svi oni procesi i

funkcije koji su povezani s produkcijom govora, te s percepcijom i produkcijom oralnog i

pisanog jezika, kao i oblicima neverbalne komunikacije (definicija Europskog udruženja

logopeda – CPLOL).

 

Logoped je nezavisan stručnjak čije se središnje aktivnosti ostvaruju na području prevencije, procjene i intervencije u slučajevima poremećaja humane komunikacije, njihovog

tretmana te znanstvenog istraživanja (definicija svjetskog udruženja logopeda i fonijatara –

IALP-a), a logopedija je struka u razvoju na sjecištu primijenjene i čiste znanosti.

 

Temeljnim logopedskim disciplinama smatraju se:

1. afazija,

2. dizartrija,

3. razvojni govorno-jezični poremećaji,

4. poremećaji glasa,

5. poremećaji tečnosti govora,

6. poremećaji hranjenja i gutanja,

7. poremećaji čitanja i pisanja,

8. poremećaji uzrokovani cerebralnom paralizom,

9. oštećenja sluha i

10. kompleksni poremećaji.

 

Logopedi rade u:

a) sustavu zdravstvene zaštite (centrima za rehabilitaciju slušanja i govora, centrima za medicinsku rehabilitaciju, otorinolaringološkim, neurološkim, psihijatrijskim, audiološkim, fonijatrijskim i pedijatrijskim klinikama, ustanovama za mentalno zdravlje i savjetovalištima)

b) području odgoja i obrazovanja (kao stručni suradnici u predškolskim ustanovama, osnovnim školama, centrima za odgoj i obrazovanje)

c) sustavu socijalne skrbi (gerijatrijskim ustanovama, dječjim domovima)

d) posebnim ustanovama (centrima i posebnim ustanovama za rehabilitaciju)

e) znanstvenoistraživačkim institucijama (istraživačkim centrima, fakultetima i dr.)

f) privatnoj praksi.

Logopedija se najsažetije može prikazati kroz četiri osnovne skupine poremećaja ljudske komunikacije kojima se bavi:

  • • jezični poremećaji
  • • govorni poremećaji
  • • poremećaji glasa
  • • oštećenja sluha.

 

Jezični poremećaji obuhvaćaju sve vidove narušenog oralnog i pisanog jezika od rođenja do starosti. Tu se podrazumijeva rani jezični i fonološki razvoj i poteškoće, bilingvizam, teškoće čitanja i pisanja i sl. U širem smislu pod jezične poremećaje spadaju i gubici jezičnih sposobnosti koji su nastali kao posljedica oštećenja mozga bilo koje etiologije. Logopedija se bavi istraživanjem poremećaja, njegove etiologije i fenomenologije, te metodama habilitacije i rehabilitacije.

 

Govorni poremećaji obuhvaćaju nerazvijen govor (alalija), nedovoljno razvijen (usporen razvoj govora) zbog dvojezičnosti, oštećenja sluha, i dr., ili nedovoljno razumljiv govor (artikulacijski poremećaji) zbog zakašnjelog razvoja artikulacije, nepravilnosti govornih organa, ortodontskih anomalija ili nepravilne živčane inervacije govornih organa. U govoru se mogu javiti dislogije (često kod osoba s intelektualnim teškoćama). Isto tako može postati poremećen zbog nedovoljne tečnosti (mucanje), zbog toga što je prebrz (sindrom

brzopletosti) ili prespor (bradilalija). Navedeni poremećaji govora mogu biti posljedica

nepravilnog govornog razvoja, različitih nepravilnosti perifernog ili centralnog govornog

mehanizma, oštećenja ili oboljenja središnjeg živčanog sustava, različitih trauma i sl.

 

Poremećaji glasa obuhvaćaju istraživanja normalnog i poremećenog glasa, njegove

fenomenologije, fiziologije, percepcije i produkcije. Logopedija istražuje, analizira i definira

uzroke i manifestacije poremećaja glasa sa različitih aspekata (fiziološkog, psihoakustičkog,

akustičkog i komunikacijskog) te razvija i evaluira metode ispitivanja, dijagnosticiranja i

terapije poremećaja glasa od rođenja do starosne dobi.

 

Oštećenja sluha bave se njihovom klasifikacijom, etiologijom, istraživanjem

govorno-jezičnog razvoja, slušnog procesiranja te psihoakustikom i percepcijom govora.

Logopedija se bavi rehabilitacijom slušanja i govora osoba s oštećenjem sluha (osobito djece),

uključujući odgovarajuće instrumente i tehnologije u rehabilitacije (elektronska slušna

pomagala, umjetnu pužnicu i sl.). Osim toga bavi se i posebnim oblicima komunikacije kod

gluhih poput: čitanja govora s lica i usana, manualnim oblicima komunikacije (ručne abecede,

manualno kodirani vokalni jezici, znakovni jezici i sl.).

Zavisno od kriterija na temelju kojih se vrši klasifikacija, u logopediji se mogu

izdvojiti i druge znanstvene grane kao npr.: poremećaji čitanja i pisanja, klinička logopedija,

afaziologija, specifične teškoće učenja, poremećaji hranjenja i gutanja, ostali poremećaji

komunikacije itd.

 

Poseban dio logopedije čini logopedska dijagnostika koja kao proces prethodi postupcima prevencije, terapije i rehabilitacije osoba s problemima verbalno-glasovne komunikacije, a zatim prati i procjenjuje uspješnost postupaka tretmana, prognozira i provjerava ishode kako dijelova tako i cjelovitog tretmana.BEL_3436_resize