Predstavljamo vam mladu majku, Leonu Kovač. Rođena u Podgorici, a živi u Temerinu. Imali smo priliku otkriti korisne savjete, a za više informacija o trudnoći i savjetima mlade majke Leone, pročitajte u nastavku ovog teksta.
Za početak nam se predstavite?
Ja sam Leona Kovač. Imam 23 godine. Rođena sam u Podgorici, a živim u Temerinu. Po zanimanju sam tehničar za CNC mašine, a radim kao marketing manager i influenser već 5 godina, a uz to sam i dadilja od svoje 15. godine. Na svom profilu objavljujem priče o porodici, svakodnevnim aktivnostima sa bebom kao i o uređenju doma. Moj profil prati 20 000 ljudi i rado dijelim savjete i iskustva sa svima. Majka sam djevojčice Iskre koja je napunila u decembru prvu godinu.
Kako je protekla vaša trudnoća, da li je bilo komplikacija?
Trudnoća kao trudnoća, bila je praćena mučninama, oteklim nogama i gorušicom. U trudnoći sam imala insulinsku rezistenciju pa se trudnoća vodila kao visokorizična, no prošlo je sve u najboljem redu. Iskra je rođena 7.12. sa 4500g. Nakon samog porođaja kreće agonija jer mi odnose dijete na intenzivnu njegu jer smatraju da ima dijabetes. Tri dana je provela u inkubatoru da bi ljekari rekli da je zapravo sve u najboljem redu i da su pogriješili. Tokom trudnoće sam išla u školicu za trudnice i bila upućena u sve potrebno, ali sam ipak odlučila da sve uradim po svom, i opet bih sve isto.
Opišite nam vašu djevojčicu Iskru, da li je veselo dijete?
Iskra je divna, prije svega zdrava djevojčica koja savršeno napreduje. Imam utisak da se nasmijana i budi. Obožava duge šetnje napolju i želi mnogo pažnje. Voli da se slika i oblači lijepo, a omiljena igračka joj je Minnie lutkica.
Šta je po vama najvažnije prilikom odgoja djece?
Bitno je, po meni, naučiti djecu da budu dobri ljudi. Naučiti ih zahvalnosti. A prije svega kćerkama (pošto je i sama imam) da ništa u životu ne mora i uvijek ima gdje da se vrati. Kako i sama radim kao dadilja od ranih godina, za mene snalaženje oko djeteta nije predstavljalo Pandorinu kutiju. Ali, naravno, odgovornost je apsolutna, nije kao kad čuvaš par sati dete pa ga vratiš roditeljima. Imala sam pomoć muža i roditelja kao i sestre, ali nakon perioda provedenog u bolnici i iscrpljenosti i Iskre i mene, samo smo željele da budemo same, da uživamo jedna u drugoj. Svaki novi dan je poseban, drugačiji, pun avantura i novina koje spoznajemo.
Savjet za sve naše mame?
Samo budite svoje i ne slušajte mnogo savjete, svaka majka zna najbolje za svoje dijete. Nema veće sreće od dječjeg osmeha. Kažu da dječiji osmeh može da popravi dan, ovaj je popravio moj život!
