Mene djeca pokreću. Oni su moj vjetar u leđa. Zbog njih ne starim.
Piše: Jelena Petrić, profesor razredne nastave
Jelena Petrić rođena je 01.11.1988. godine u Banja Luci. Osnovnu školu završila je u Kotor Varošu, a srednju školu i fakultet u Banjoj Luci. U julu 2011.godine diplomirala je na Filozofskom fakultetu i stekla zvanje profesor razredne nastave. Od 2012 do 2015 živjela je i radila u Norveškoj. 2015 vratila se u BiH i počinje da radi u Osnovnoj školi, na određeno vrijeme. Od 2021. godine radi u vrtiću kao vaspitač predškolskog odgoja. Udata je i majka dvoje djece.
Jelena Petrić je profesorica razredne nastave koja je zaposlena kao vaspitač predškolskog odgoja. Pored toga što profesionalno voli da radi sa djecom, Jelena je i majka dvoje mališana Katarine i Teodora, te je veliki ljubitelj krativnog rada, ali i zaljubljenik u dobru knjigu. Sa Jelenom smo razgovarali o odgoju, djeci i obrazovanju.
Majka ste dvoje djece. Možete li nam predstaviti Vaše mališane?
Majka sam dvoje djece. Kćerka Katarina je rođena 10.01.2018.godine, a Teodor je rođen 16.10.2022. godine. Oboje njih su rođeni na UKC Banja Luka. Katarina je djevojčica od 4 godine i 10 mjeseci. U vrtić je krenula sa 2 godine i ide i dalje. Socijalizovana, samostalna, pravilno izgovara sve glasove, druželjubiva, radoznala i voli igre na otvorenom, voli da učestvuje u kreativnom radu, zanima se za razne pojave u prirodi, pa tako da voli da gleda i učestvuje u različitim eksperimentima koje pravimo zajedno. Voli muziku, veoma lako uči pjesmice i obožava da pleše. Trenutna želja joj je da postane balerina.
Nedavno ste postali majka po drugi put. Kako je protekla trudnoća?
Da, od 16. oktobra sam majka dvoje djece. Druga trudnoća kao i prva je protekla bez problema. Radila sam u vrtiću do polovine 6. mjeseca trudnoće, a zatim otišla na trudničko bolovanje. Bolovanje sam provela u šetanju, odmaranju, čitanju knjiga i pripremi za dolazak bebe.
Jelena je profesorica razredne nastave. Kada ste se odlučili za ovaj poziv?
Ja sam profesorica razredne nastave i vaspitač predškolske djece. Moj poziv je da budem okružena djecom. Mene djeca pokreću. Oni su moj vjetar u leđa. Zbog njih ne starim. Rad sa njima je avantura. Svaki dan naučim ja njih nešto, ali i oni mene. Djeca su inspiracija i čista ljubav.
U svom radu koristite monetessori metodu? Možete li nam reći šta to podrazumijeva?
S Montessori metodama upoznala sam se u Norveškoj, dok sam radila u njihovoj školi. A zatim sam 2019. godine dobila priliku da pohađam Montessori seminar u Bloom školi u Sarajevu. Gospođa Wendy Compson nas je upoznala sa životom i radom Marije Montessori, a zatim smo prolazili kroz područja podučavanja, kako teorijski, tako i praktično. Naglasak je na djetetu, ali ne na njegovom podučavanju, već da se osigura podsticaj i obezbjedi okruženje u kome će se dijete prije svega osjećati sigurno, a zatim razvijati učenje putem otkrića. “Pomozi mi da uradim sam”, pomažemo djeci da uče putem otkrića, da razvijaju svoje sposobnosti, jačaju svoje samopouzdanje.
Praksa je ključna u podučavanju, a tek onda dolazi teorija. Djeca bolje uče kada vide, čuju, osjete, nego kada im se izlaže suha teorija.
Danas je Montessri veoma popularan. Koji je njegov doprinos u nastavi?
Danas se Montessori mnogo spominje, ali ne znači da je uvijek tačan. Postoji mnogo Montessori igračaka koje to nisu. Morate znati da u Montessori svijetu ne postoje Montessori igračke, nego materijali za rad. Svaki materijal ima određeni “zadatak”, odnosno da pomogne djeci da nešto nauče, savladaju, postanu bolji u određenom području. Rad sa Montessori materijalima se uči, odnosno kako se predstavlja djetetu i kako ga dijete usvaja. Montessori materijali su od prirodnih materijala i s tim čim je neka igračka drvena, odmah je zovu Montessori i to je mnogo pogrešno. Pravilna prezentacija i poštovanje koraka u Montessori materijalima je ključno. Kako se uči Montessori metodologija, tako se uči i rad s Montessori materijalima tj. kako i kada ih pravilno prezentovati djeci. Montessori škole imaju prostorije prilagođene djeci i područjima. Nastava je mnogo efektnija, nego u tradicionalnim školama, po meni. Djeca su u centru i prati se njihov individualni razvoj. Svako dijete je individua za sebe.
Kada je odgoj u pitanju šta je vama kao roditelju važno i na što najviše obraćate pažnju?
Kao majka od početka sam svoju kćerku uključivala u sve poslove, po kući i oko kuće. Naravno prilagođavala sam ih njenom uzrastu: bacanje smeća, vraćanje igračaka na mjesto, zajedno smo mijesile kolače, brisale prašinu… zalijevale cvijeće, brale voće… sve su to za mene sitnice, a njoj su značile mnogo. Pomogla sam joj da se osamostali. Nisam ju tjerala, jednostavno sam pustila da radi sama i kada bi joj trebala pomoć, čekala sam da me zove. Mnogo sam joj čitala, razvijala maštu i podsticala znatiželju. Sve je to proizvelo mnogo pitanja i potpitanja, zato je sada mala pokretna enciklopedija. Učila sam je i učim je da ne smije lagati, da je lijepo ponašanje obavezno, da ružne riječi bole, da planeta plače ako bacamo smeće…. da mora da poštuje starije od sebe, da pomogne kome može, da se ne svađa i da uvijek ima pravo riječi, glasa. Nekako sam u njoj vidjela drugaricu, uvijek sam je posmatrala kao “veliku” i tako sam s njom pričala. Davala sam joj do znanja da je važna i da se i nje nešto pita, a zauzvrat sam dobila dijete koje zna da bude dijete, skače po lokvicama, izvodi vratolomije na igralištu, ali isto tako zna da pravilno sjedi za stolom ili kako se ponaša u pozorištu. Teodor je još mali, ali i s njim planiram isto.
Koliko je Vaš suprug uključen u odgoj?
Moj suprug Nikola je od rođenja uključen u njihovo vaspitanje, odrastanje. On je taj koji kupa, sječe noktiće, vozi u vrtić, dozvoljava malo više akrobacije nego mama. On je taj koji ju uči kako da bude jaka, da razmišlja kako da riješi problem. S njim voli da piše brojeve, da računa. Kao što nas dvije imamo svoje vrijeme, tako i njih dvoje imaju svoje vrijeme. Zajedno šetaju, čitaju, igraju lopte, penju se, šetaju po kiši, jedu sladoled, pričaju o vanzemaljcima, životinjama, mašinama…. on je dio njenog odrastanja. Ja sam malo strožija, dok je on popustljiviji u nekim situacijama. Ali zajedno, ja mislim da činimo najbolje za našu djecu.
Za kraj da li imate neku poruku za roditelje?
Ono što ja uvijek govorim sebi i Nikoli: slušajte svoje dijete, osluškujte njihove potrebe. Putujte, stvarajte uspomene. Djeca pamte momente, sretne trenutke, osobe s kojima su provodile lijepe i sretne trenutke. Zato ih stvarajte zajedno. Pjevajte, smijte se. Kada odrastu neće se sjećati kupljenih čokolada i igračaka, sjećanja će im biti razni gradovi, mjesta, pjesme, osmijesi i osobe koje su ih činile sretnim.
Sretna djeca su lijek za srce i dušu.
