Do cilja se dolazi trudom, nekada malo i srećom ali uvijek sigurnim, malim koracima.
Jelena Nezirović je psiholog i transakcioni psihoterapeut pod supervizijom. Studij psihologije završila je u Banja Luci na odsjeku za psihologiju Univerziteta u Banja Luci. Od 2016. godine je u edukaciji iz Transakcione analize na Psihopolis institutu iz Novog Sada. U radu je, kroz mnoge aktivnosti, bila posvećena psihološkom razvoju djece i odraslih kao i razvoju svih onih vještina i sposobnosti koje su neophodne za zdrav psihološki razvoj i sretan i ostvaren život. Završila je mnoge edukacije sa ciljem pružanja psihološke pomoći odraslim klijentima a naročito se interesovala za razvoj emocionalne inteligencije djece i odraslih i sa tim ciljem je trenutno u edukaciji za trenere emocionalne pismenosti. Jelena kaže da je njena najvažnija uloga uloga majke jer je kroz nju je najviše “rasla” ali je ona dovela i do najvećih izazova, pitanja i provjera. Psihoterapijom se bavi, jer vjeruje da je promjena uvijek moguća i često neophodna ali nam za nju ponekad treba pomoć, podrška i hrabrost. Sa Jelenom smo razgovarali o njenoj profesiji, porodičnom životom i odgoju.
Jelena Nezirović, dipl.psiholog
Kada ste se odlučili za ovu profesiju?
Za studij psihologije sam se odlučila već pri prvom susretu sa predmetom psihologije dok sam bila učenik gimnazije. Ali u meni je još od ranog djetinjstva postojala želja da pomognem drugim ljudima tako da mislim da je prvi susret sa psihologijom bio samo potvrda onog što sam dugo znala i željela a to je da kroz interakciju sa drugim ljudima i učenje novih stvari svakodnevno, budem vodič i podrška u promjeni kroz koju klijent nije mogao proći sam.
Psihologija me je prvobitno privukla iz razloga da spoznam sopstvene granice, razumijem prošlost i koračam sa autentičnim ciljevima u budućnost. Naravno, ovo je nužan korak jer tek kada razumijemo sebe i sopstvene kapacitete i mehanizme funkcionisanja, možemo da budemo dobra podrška i pomoć drugima.
Majka ste dva dječaka, možete li nam ih malo opisati?
Majka sam dva dječaka od 7 i uskoro 9 godina i uživam posmatrati koliko su različiti i koliko su svoji, a opet koliko su neka neobična mješavina mojih i suprugovih gena. Filip je naš stariji dječak, plavih očiju za koje sam mu pričala priče kako sam uvijek uživala u pogledu na morsku pučinu na kojoj se prelijeva bezbroj sunčevih staklića i imala sam veliku sreću da baš ti staklići budu skriveni u njegovom oku. Izrazito je društven, naklonjen sportovima i pun kreativnih ideja i priča. Već polako proviruje kroz vrata rane adolescencije pa smo pred novim izazovima koji su karakteristični za taj uzrast i period. Jakša je naš mlađi dječak koji je najprepoznatljiviji po mnoštvu pjegica na licu. Pričam mu priču kako je sretan, jer je na njemu iscrtano cijelo sazvježđe kome sam se uvijek divila. Ove priče im pružaju osjećaj sigurnosti, daju dozu misticizma koja je odlična za razvoj kreativnosti u tom uzrastu. Sa druge stane one su potvrda moje priče kako je svako od nas poseban i jedinstven i tako treba prema svakom i da se ophodimo. Jakša je drugačijih interesovanja u odnosu na brata. Prva igra mu je bila u mojoj kuhinji u kojoj i ja uživam i ta fascinacija pripremom hrane ga i danas prati. On je naš pravi organizator koji u svakom momentu zna na kom se šta mjestu nalazi, za šta služi. Vole prirodu i uživaju pri svakom boravku u selu. Razumiju zakone i dinamiku u biljnom i životinjskom svijetu i pravi su mali baštovani koji bi mogli po cijeli dan nešto kopati, sijati, prenositi i raznositi. Čim vide komadić zemlje pretvaraju se u prave arheologe. Obojica su pravi dinamični dječaci, uvijek raspoloženi za ekstremnu vožnju bicikla, trotineta, skejta, putovanja i razne druge dječje avanture.
Kako odgajate djecu?
Kod djece nastojim što više razviti kritičko mišljenje. Izazova će biti uvijek ali oni su ti koji trebaju procijeniti koliko je neko ponašanje u redu i šta je to što oni stvarno žele. Učim ih da se malim koracima stiže do velikih stvari i da je uredu pogriješiti ali na tu situaciju gledati kao priliku da nauče nešto. Ističemo i cijenimo različitost u društvu, kao nešto što nas sve obogaćuje. Učimo ih da ne postoje dobri ili loši ljudi nego samo oni sa dobrim ili lošim ponašanjem i raznim okolnostima u kojima se nalaze u pojedinim situacijama. U vaspitanju se trudim da budem prisutna i da budu uključeni, da znaju da imaju svoja prava ali da postoje i obaveze. Učim ih da i dječaci plaču i da su suze kao filter koji čisti našu dušu ali ne i način da se dođe do nekog cilja. Do cilja se dolazi trudom, nekada malo i srećom ali uvijek sigurnim, malim koracima. Glavna mi je vodilja u vaspitanju djece da djeca uče po modelu značajnih odraslih i da je važno ono što im pričamo ali da je presudno kako se ponašamo u njihovom društvu. Učimo ih da je život lijep, ljudi dobri a sitnice i mali trenutci važni.
Prema Vašem mišljenju gdje roditelji najčešće griješe kada je u pitanju odgoj djece?
Po mom mišljenju problem broj jedan našeg društva (jer nije to karakteristično za sva) jeste prezaštićivanje djece. Naravno da roditelji ovo rade iz ljubavi ali mislim da će posljedice ovakvog “tretmana” u budućnosti osjetiti i djeca i roditelji. Radeći stvari umjesto djeteta samo mu šaljemo poruku kako nije sposobno, kako ne vrijedi i ne umije. Braneći mu da skače i uopšteno da se slobodno kreće, dijete preskače razvojne faze u kojima uči kako da se dočeka, kako “najsigurnije” da padne. Dijete moramo pustiti i da pogriješi jer će jedino tako naučiti šta je za njega dobro a šta ne, a idealna je prilika da to bude kada smo mi u njihovoj blizini.
Kakav je Vaš odgoju? Kako biste ga definisali?
Nastojim da sam prisutna, da naši sinovi znaju da sam tu uvijek za njih ali da postoje i neke stvari koje moraju sami proći i prepreke koje će sami prelaziti, uvijek uz našu podršku. U svom odgoju se držim toga da nije važna posljedica nego uzrok koji je do toga doveo. Svojoj djeci nastojimo postaviti jasne granice jer su one neophodne i za kontrolu dječjeg ponašanja ali i za osjećaj sigurnosti. Trudimo se biti dosljedni ali vodimo računa da su naši zahtjevi u skladu sa njihovim sposobnostima i interesovanjima. Uživamo provodeći vrijeme zajedno ali i učimo djecu da je potrebno da svako ima određeno vrijeme i interesovanja za sebe. Stvaramo atmosferu u kojoj nema zabranjene teme i gdje svako ima pravo da izrazi svoje mišljenje. Imamo svakodnevno svoje male rituale, razgovore, druženja i uživanja. Naravno u vaspitanju nailazimo na brojne izazove koji su možda u našoj situaciji, zbog moje profesije i znanja i iskustva koje proizilazi iz nje, veći jer svakoj situaciji prilazim dosta analitično, svjesna koliko je djetinjstvo važan period za život odraslog čovjeka.
Po čemu se odgoj danas razlikuje od odgoja kojega su naši roditelji imali sa nama?
Odrastanje i vaspitanje djece danas i u vrijeme kada smo mi odrastali je značajno drugačije. Mi odgajamo djecu u digitalno vrijeme i sama ta činjenica je dovoljna da shvatimo koliko je to odrastanje drugačije od onog kome smo mi svjedočili. I tu se roditelji nađu u problemu jer nemaju dobar model po kome bi svoju djecu na adekvatan i poznat način odgajali. Većina vrijednosti koja je bila bitna prije 50, 100 godina je važna i danas ali mijenjajući pristup u vaspitanju i njegujući prezaštićujući vaspitni stil, sve smo dalje od tih ciljeva vaspitanja. Kada se vratite u prošlost najčešća slika jednog sedmogodišnjaka je kako ide samostalno sa drugarima do škole, noseći ključ oko vrata jer poslije škole vrijeme provodi samo kod kuće, sposobno da samostalno uradi zadaću, pripremi sebi užinu i da se bezbrižno igra sa drugarima dok čeka roditelje da se vrate kući sa posla. Danas je situacija drastično drugačija i ovakva slika je gotovo nezamisliva. Uključeni smo u sve dječije aktivnosti, slobodna igra bez nadzora roditelja postaje rijetkost u ovom periodu a naučiti dijete da ima pored prava i brojne obaveze je često lavovoski posao.
Zbog brojnih obaveza roditelja i aktivnosti na koje djeca idu, sve je manje vremena za slobodno vrijeme i zajedničke porodične aktivnosti. Veliki pritisak u vaspitanju djece nam stvara mišljenje da moramo djetinjstvo iskoristiti na način da nam djeca savladaju mnoštvo vještina u što kraćem vremenu jer ih na taj način dobro pripremamo za budućnost čiju jasnu sliku teško možemo zamisliti u ovo vrijeme digitalizacije i velikih promjena. Trošimo mala bogatstva na kreativne igračke, zaboravljajući kako dosada najbolje podstiče kreativnost djece.
Ulažemo dosta energije i sredstava da djeci omogućimo čarobno djetinjstvo a zaboravljamo kako je djetinjstvo čaroban period sam po sebi. Roditelji veliku energiju ulažu u pokušaj da zaštite dijete od svega neprijatnog a na taj način djeca postaju neotporna na frustracije i stresne situacije. Ono što je glavna razlika u odrastanju djece danas i nekada jeste što su djeca prije imala slobodu i samostalnost a to je veoma važno za razvoj samopouzdanja i osposobljavanje djece za samostalan život odnosno napuštanje“ roditeljskog gnijezda“. Djetinjstvo će uvijek biti riznica čarobnih uspomena ali moramo se zapitati da li želimo da im šaljemo poruku da je život čaroban poklon sa šarenom maštom i takav je sam po sebi ili da je to pregršt prijatnih i malo manje prijatnih trenutaka koje sami stvaramo i kreiramo.
S obzirom na to da radite i sa djecom i mladima možete li nam reći nešto više o mentalnom zdravlju mladih i djece?
Dobra vijest je da većina djece i mladih svoje djetinjstvo provodi tako da je to za njih razdoblje radosti i bezbrižnosti. Ali ovo nije pravilo, jer prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije svako peto dijete odnosno 20% djece ima neke mentalne poteškoće. A svako peto dijete od onih koji imaju problem mentalnog zdravlja, dobije adekvatnu stručnu pomoć. Jedan od razloga je sigurno stigmatizacija mentalnih poremećaja a drugi je kasna detekcija problema.
Kada je riječ o mentalnom zdravlju ne postoji jedan uzrok pojave mentalnog poremećaja već je etiologija poremećaja multifaktorijalna odnosno riječ je o interakciji različitih uzroka: bioloških, psiholoških i socijalnih činioca. Kada je riječ o tretmanu djece sa poteškoćama u mentalom funkcionisanju neophodno je utvrditi uzrok problema, što je glavni zadatak psihoterapijskog rada. U tom procesu ne procjenjuje samo dijete nego roditelje, porodicu i okruženje u kome dijete odrasta. Zadnjih godina, primjetan je uticaj ubrzanog načina života u kome brz protok informacija, povećanje obaveza i problema odraslih, utiče i na mentalno zdravlje djece.
Iz tog razloga je potrebno djecu edukovati o mehanizmima nastanka stresa, uticaju stresa na zdravlje i različitim mehanizmima rješavanja stresa. Naročito nepovoljno na mentalno zdravlje djece je uticala pandemija Korona virusa. Djeci je prekinuta rutina, obrazovanje, rekreativne aktivnosti, socijalna interakcija sa vršnjacija i našli su se u situaciji zabrinutosti za prihode i zdravlje porodice.Kod mnogih mladih ljudi javljaju se intenzivna osjaćanja ljutnje, straha i zabrinutosti. Brižni roditelji, bezbjedno okruženje i pozitivan odnos sa vršnjacima mogu pomoći u smanjenju rizika od mentalnih poremećaja ali je neophodno raditi na edukaciji i djece i odraslih o važnosti brige o mentalnom zdravlju i na destigmatizaciji mentalnih poremećaja i poteškoća.
Koja je vaša preporuka kada je u pitanju odgoj? Na koji način treba odgajati djecu?
Dijete treba odgajati dijete sa mišlju da smo mi modeli po kojima dijete najviše uči, odnosno ponašati se na način koji očekujemo od svoje djece. Odlična knjiga koje se često sjetim u vaspitanju djece je knjiga Jaspera Juula “Vaše kompetentno dijete”. Jul uvodi pojam “ravnopravno dostojanstvo” koji pojam discipline objašnjava na nov način koji se meni dopao. Kroz ovaj pojam on objašnjava da i djeca i roditelji imaju pravo na svoje potrebe i želje i da je vaspitanje suodnos dvije osobe, kroz autentičnost i kroz preuzimanje odgovornosti, svako za svoje postupke i ponašanje. Ovo znači da roditelj mora preuzeti ulogu da je roditelj. On je taj koji postavlja granice i odlučuje u većini prilika. Sa druge strane ne postoje neka preuzeta pravila i norme u vašem odgoju nego postoje dogovorene norme između vas i vašeg djeteta.
Ključna je dobra komunikacija jer kakva god je vaša odluka djetetu ju pokušajte saopštiti na način da ju ono razumije. Na ovaj način razvijate odnos u kome dijete uvijek ima pravo sve reći ali će i naučiti da to ne znači da će uvijek sve dobiti. Budite tu za svoje dijete i razvijajte kod njega osjećaj da je svijet sigurno mjesto u kome može uvijek reći šta misli ali da je u redu ako ne budete uvijek zadovoljan odgovorom sa druge strane. U odgoju pristupajte kao da je vaše dijete jedinstveno i posebno i da ste vi njegovi najbolji poznavatelji i učitelji jer to zaista i jeste. U vašem odgoju budite učitelj koji ima široke vidike i dobru intuiciju jer samo tako može djetetu omogućiti razvoju u autentičnu odraslu osobu.
