Petra i Nikolija su mi sve. One su moje oči, moja duša, vazduh, ljubav sve. Kada pomislim kako ću dalje pogledam njih i kažem sa njima i sve mogu.
Jelena Josić je rođena i živim u Banjaluci. Završila je Srednju medicinsku školu. Nakon toga upisala fakultet i zaposlila se u Dom Zdravlja dr. Mladen Stojanović u Laktašima. Mama je dvije curice o kojim sam će vam pisati. Članica je Udruženja prijevremeno rođenje djece u Republici Srpkoj i u istoj Predsjednik Skupštine. Bavi se humanitarnim radom i to je čini srećnom. Jelena je veliki borac koju život nije mazio. Ova hrabra žena, majka, kraljica i njene dvije princeze ispričale su nam svoju priču, a intervju vam donosimo ovdje.
Jelena je majka blizanki Petre i Nikolije. Možete li nam predstaviti djevojčice?
Petra i Nikolija su djevojčice od 9 godina.Idu u 3 razdred,vole školu i svoje drugare.Veoma dobre i poslušne djevojčice.Pored školskih obaveza Petra ide u školu glume,a Nikolija u školu pjevanja Vokalni atelje mama Vox. Članovi su Udruženja prijevremeno rođene djece Mrvice.
Djevojčice su rođene prijevremeno? Sa koliko su rođene i kakve su bile prognoze ljekara?
Da, one su prijevremeno rođena djeca. Rođene su u 29 gestacijskoj nedelji, što je jako mala nedelja. Petra je rođena sa 1600gr, dok je Nikolija imala 980 gr. Obe su imale krvarenje mozga. Prognoze nisu bile baš ohrabrujuće. Obe su bile u inkubatoru, jedina pozitivna stvar je bila što su svo vrijeme disale samostalno uz malu dozu kiseonika dodatno. Nikolija je bila dosta manja, stoga su i komplikacije počele da se ređaju od sepsi, transfuzija krvi, do prve dijagnoze hidrocefalusa, gdje je 23 dan po rođenju prvi put i operisana sa svega 800 gr. Petra je proša dosta bolje i sa njom sam izašla kući. Dok je Niki ostala i dalje u bolnici. Sam tok rasta, razvoja i postignuća koje imaju sadaje bio težak ,pun straha šta će moći i kako će proći sve. Rođenje od 3 mjeseca ranije nije malo. Ali evo nas danas sa 9 godina, hodamo hrabro kroz život.
Djevojčice, mali borci danas imaju 9 godina. Kako se nosite sa jednim novim razdobljem u životu?
Svaki period nosi svoje. Sada je puno lakše jer one znaju same mnoge stvari, ali nosi i težinu da ih kao roditelj usmjerim da budu dobri ljudi i pomažu drugima.
Jednoj od djevojčica dijagnosticiran je poremećaj rasta i koriste hormonsku terapiju? Možete li nam više reći o tome kako je dijagnosticiran poremećaj rasta?
Da. Nikolija je bila dosta sitnija od sestre kroz rast i razvoj. Sa 4 godine imala je svaga 10 kg i visina joj je bila 95 cm. Od odjeće je nosila čak neke stvari veličine 18 mjeseci. Kroz naše redovne kontrole dobili smo preporuku da se javimo endokrinologu. Tako smo uradili i krenuli u sam proces obrade kroz bolničko liječenje. Rade se razni testovi iz krvi, radi se Rtg šaka (slikanje), Mr glave, hormoni štitaste žlijezde i kada se sve odradi dobiju se rezultati.Tako smo mi dobili da je koštana zrelost djeteta procjenjena na 3,5godine, i nalazi ostali da je hormon rasta u organizmu jako nizak. Samim tim čitav organizam kasni i sve je u zaostatku. Tako krećemo sa terapijom koja se daje svako veče u isto vrijeme. Terapija se daje u mišić iglicom (najsličnije davanju insulina). Poslije davanje terapije dijete nema više aktivnosti i u roku pola sata trebalo bi da zaspi da bi hormon mogao da djeluje kako treba. Terapija je dugotrajna, daje se do 15-ste godine i najbolje je da se krene što ranije. Djevojčice koje su krenule u pubertet i dobile menstruaciju kod njih daje slabije rezultate, jer su hormoni počeli da rede. Terapija nema nikakve kontraindikacije, samo može da pomogne. Čuveni svjetski fudbaler Mesi je primao hormon rasta.
Da li ste imali podršku okoline, porodice, prijatelja?
Kod nas su ljudi dosta skeptični kada se susreću sa nečin novim. Prvo je bilo pa ona je dosta manja rođena, normalno je da kasni. Oće li lijek uticati na druge organe? Da li je lijek ispitan? Od kada se koristi kod nas? Jesam li dobro razmislila o davanju lijeka? Itd.. Ali moj muž i roditelji su bili tu za sve, bez trunke sumnje u doktore, terapiju i dali svu moguću podršku. I danas se vidi taj rezultat na Nikoliji.
Na vašem instagram nalogu stoji Vaš moto „Ono što nas ne ubije, ojača nas-Živi dokaz JA“. Koliko je bilo teško razdoblje iza Vas?
Veoma teško. Ni jedan roditelj/majka ne razmišlja da će se poroditi prijevremena. Kada se to desi vi ste u šoku koji traje. Dešavaju se stvari sa kojim se surećete prvi put, dijagnoze, prognoze. Vi ne slavite kao drugi. Otac takve djece ne časti svoje drugove, jer ne zna šta će se desiti. Vi se čujete telefonom kada vidite djecu i prenosite dišu li, kakvi su nalazi za taj dan, pojele su 2 ili 3 ml i to je napredak. Vi čekate dan kada će udahnuti samostalno, kada će te moći otvoriti inkubator da ih dodirnete i kažete to. Boravak u bolnici od 2,5 mjeseca je dug, a da ne pominjem odlaske na svaka 3h drugoj bebi koja je ostala i dalje u bolnici kada sam izašla sa jednom. Odlasci na razne kontrole, svakodnevne vježbe koje su pomogle da su one sada gdje jesu. Onda nam se desila tragedija gdje su cure ostale bez tate, a ja bez muža, oslonca, podrške, ljubavi. Ali i dalje sam tu sa svojom djecom, mojim roditeljima, bratom, kumom, prijateljima.
Šta Vam je najveći motiv?
One! One su mi sve. One su moje oči, moja duša, vazduh, ljubav sve. Kada pomislim kako ću dalje pogledam njih i kažem sa njima i sve mogu.
Šta savjetujete roditeljima koji se nalaze u sličnoj situaciji?
Roditelji, vjerujte u svoju djecu. Vjerujte u sebe i dajte 1000% i vratit će se uspjeh. Najbitnije je prihvatiti sve, ne negirati. Kada to shvatite onda to ide puno lakše. Lakše se nosite sa životom i svim što vam donosi.
Za kraj imate li neku poruku za čitatelje?
Živite, volite bez straha, bez interesa. Budite dobri ljudi.
