I često jedno drugom kažemo i zbog čega u tom trenutku to osjećamo. To čini taj balans između jedinke sa jedne strane i dijela organizma kao što je porodica.
Jasmina Ćorović-Kuburović, specijalista za interne bolesti, subspecijalista za kardiologiju
Imamo zadovoljstvo predstaviti vam dr. Jasminu Ćorović-Kuburović, specijalistu za interne bolesti, subspecijalistu za kardiologiju, eksperta za ultrazvuk srca kod odraslih te stručnjaka za ultrazvuk i kolor dopler. Nakon sticanja zvanja doktora medicine na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, dr. Ćorović-Kuburović je svoje obrazovanje usavršila na prestižnim institucijama poput Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu i Instituta za kardiovaskularne bolesti Dedinje u Beogradu i drugim. Osim što je stručnjak u svojoj oblasti, Jasmina je i posvećena supruga i majka dvoje djece. U nastavku donosimo intervju sa dr. Jasminom o njenom radu i važnim pitanjima iz oblasti medicine.
Kako je izgledao Vaš izbor da postanete ljekar i specijalizirate se u oblasti interne medicine i kardiologije?
Čini mi se da od kako znam za neko životno opredjeljenje znam i za to da želim biti doktorica, i to baš doktorica za srce. Naime, kad sam bila dijete, curica od 4 godine, moj tata je dobio dijagnozu povišenog krvnog pritiska i tada je kući donio jedan EKG koji je tada bio duga traka, uska, oko 2 cm širine i sigurno metrima duga. I bila je tu jedna krivudava linija koju ja nisam shvatala, a znam da sam htjela da
je razumijem. Htjela sam da izliječim svog tatu. I tako do dana današnjeg svi moji napori, svo moje učenje prevashodno je posvećeno srcu, zdravlju srca i načinu da se produži život pacijentima sa srčanim bolestima. Zbog mog tate, zbog svih tata na ovom svijetu, a podrazumijeva se, zbog svakog čovjeka koji mi dođe u ordinaciju. No, zaista, moj otac je neponovljiva muza i inspiracija za cijeli život, enciklopedija mudrost i znanja koju nikad neću moći nadmašiti vrlinama kao što su strpljenje, razumijevanje, širina pogleda… nikada.
Dakle tata je htio da budete doktorica?Ne, tata nikada nije iskazao svoju želju za odabir moje profesije. Ni tata ni mama, nikada. Oni su uvijek navijali da učimo i brat i ja, ali nisu učestvovali u odabiru. Mama je profesor književnosti, zauvijek sam joj zahvalna sto me naučila da učim. Jer to je u medicini najvažnije. Mama mi je prenijela želju za čitanjem, zauvijek sam ostala „knjiški moljac“. A tata je završio prirodne nauke. Pitala sam ih jednom: da li ste zadovoljni našim odabirom i da li ste nekada maštali da imate djecu ljekare? Tata mi je rekao da je volio što sam odabrala medicinu, ali da mu je oduvijek bilo bitno samo da budem sretna u tome šta radim. Mami nije važno ko smo po profesiji, mama kaže da joj je važno da sa onim što imamo u glavama uvijek možemo normalno živjeti… Imam puno ljekara u familiji, ali eto ni mama ni tata nisu ljekari.
Kako uspijevate da balansirate između svojih privatnih i profesionalnih obaveza kao ljekar i majka?
Ja se često pitam kako je mamama koje nisu ljekari? Kako one uspijevaju? (kroz smjeh). Iskreno, ja ne balansiram ništa. Ja sam ljekar i mama i kćer 24/7. Kada odem na posao trudim se biti samo tu,ne razmišljati o tome šta se dešava kući ili u školi gdje mi je sin. I sav fokus mi je na onome što trenutno radim. Moj radni dan se završava između 16- 17h, ako nemam sastanke poslije posla. I od tog momenta sam sa svojom porodicom. Oni su mi kao punjač što je mobitelu. Jednostavno, kada uđem u svoju kuću počinje punjenje energije za sutrašnji dan. To što sam doktorica i mama, Bogu se zahvalim svaki put kada mi jedno od djece, ili roditelji, budu bolesni jer imam mogućnost da riješim sve u kući. Nekada samo napišem recept, kupimo sirup i sva muka prođe za 24h. E, tada se pitam kako je mamama koje moraju na svaku temperaturu ili kašalj otići do ljekara.
Kakve su Vaše preporuke za žene koje su trudne, a imaju kardiološke probleme?
Prva i najvažnija preporuka je da odaberete kardiologa kojem vjerujete i redovno idete na preglede. U trudnoći, ukoliko imate kardiološke probleme, to može biti svaki mjesec. Preporuke u smislu smanjenog unosa soli, obavezne fizičke aktivnosti, u smislu šetnje i dovoljan unos vode, kao i dovoljno sna su obavezna preporuka. Ono što je univerzalno za sve trudnice, a koje imaju neke od kardioloških tegoba, jeste da redovno mjere krvni pritisak, bar dva puta dnevno i vode dnevnik krvnog pritiska, da uzimaju magnezijum prije spavanja, da izbjegavaju kafu, pečenu i prženu hranu, brzu hranu i grickalice i da ukoliko mogu odmaraju sto je moguće više.
Koje su to najčešće kardiološke bolesti kod trudnica?
Najčešće je to povišen krvni pritisak i povišen puls. Srećom, u najvećem broju slučajeva to se završi samo na tome. Na žalost, neke trudnice dobiju i preeklapsiju kao bolest koja između ostalih simptoma podrazumijeva i povišen krvni pritisak. I to je onda rizično i za mamu i za bebu. Zato je bitno na početku trudnoće uraditi jedan pregled svakako, bilo da imate ili ne tegobe, da biste znali odakle počinjemo, I onda po potrebi ukoliko primijetite neki od simptoma doći na pregled. Najčešće se radi holter krvnog pritiska sto podrazumijeva mjerenje krvnog pritiska 24h ili holter EKG-a što podrazumijeva EKG snimanje 24h, pa tu ispitujemo srčani puls tokom 24h. Na tim snimanjima vidimo koju terapiju trebamo dati. Ako to nije dovoljno uradi se i ultrazvuk srca.
Kako ste se odlučili da se specijalizujete baš za ultrazvuk srca kod odraslih?
Vjerujte mi, to je nešto najljepše što možete da gledate. Ja gledam u realnom vremenu kako kuca nečije srce. To srce voli, pati, tuguje, raduje se… To srce je centar nečijeg postojanja, jedini organ koji kada stane sve stane! Glavni organ cijelog organizma. Zar nije najljepše? Jednom mi je Bogić Bogićević rekao: “Srce ima dvije uloge. Da pumpa krv i da voli. Prva funkcija nas održava u životu, a druga održava život u nama.” Zar to nije najljepše nešto što ste čuli o srcu? Inače, ultrazvuk srca je i najzahtjevniji ultrazvuk. Treba puno znanja i razumijevanja kako nešto u realnom momentu, vremenu i prostoru izgleda. Osim toga, treba ogromno znanje iz same kardiologije i iskustvo u liječenju da biste razumjeli sve simptome i tegobe koje vam pacijent opisuje. I ono najvažnije, treba strpljenje jer niti jedan pacijent nije isti, čak ni oni sa istim dijagnozama nisu isti. Iz tog razloga, pacijenti mogu lako da ocijene ko ovo radi iz same ljubavi, a ko iz nekih drugih motiva. Ultrazvuk srca je jedina metoda (bezbolna i koja nema štete za pacijenta) kojom možete vidjeti cijelo srce, sve zaliske, srčanu vreću i sam čin pumpanja krvi kroz srce. U 30 minuta za koje radite pregled možete dobiti najveći broj informacija o srcu. Najbolje je što pregled bez bojazni od zračenja ili bez nanošenja bola pacijentu, možete ponoviti koliko god puta je to potrebno.
Koje su najveće izazove sa kojima se susrećete u Vašem poslu?
Najveći izazov je saopštiti pacijentu tešku dijagnozu. A to je nažalost skoro svaki dan. Posebno kod terminalnih faza bolesti gdje imamo lijekove samo da održimo to stanje, da održimo život. Sa tim pacijentom se ne rastajem kada odem kući. Nosim ga u mislima, često i nazovem da pitam kako je. Mnogo je važno to pitanje. Često to prenosim svojim mlađim kolegama da trebaju znati kako saopštiti tešku dijagnozu bez da pacijent, ali i porodica pacijenta izgubi vjeru u život i nadu da rješenje postoji. Jer mi zapravo ne znamo, može se sutra pojaviti lijek koji mu rješava problem. I u čuda vjerujem. A zašto? Zato što sam bila pacijent i dešavala su se čuda. Kreator čuda smo mi sami, a to možemo biti samo ako vjerujemo u lijek i izlječenje.
Kako se nosite sa stresom koji može biti prisutan u medicinskoj profesiji?
Jednostavno. Svrha mog života je iskustvo. A svaki dan i svaka nova situacija je iskustvo. Nisu sva iskustva sretna niti prijatna, ali su neophodne sve te različite boje života da biste one svjetlije nijanse znali da cijenite. Mislim da sa svi možete da se nosite lako kada imate bazu u porodici i ako imate sretno okruženje. Ni sa čim na svijetu ne bih mijenjala svoju porodičnu dinamiku. To je prvi amortizer svih mojih stresnih situacija. Pogledam + u njih, popijem popodnevnu kafu sa roditeljima, suprugom i budeš s djecom i nema tog stresa koji može biti jači od tog mira koji me preplavi tada. Ono što je bitno, mogu da podijelim s njima dosta toga, jer je suprug zdravstveni radnik i ima jako puno razumijevanja, a otac je 35 godina bio direktor velike korporacije pa i sa njim mogu da podijelim ako imam neku specifičnu situaciju vezanu za ljudske resurse na poslu. A osim toga, iskustvo vas nauči da smanjite upliv stresora u svoj život.
Kako ste uspeli da ostvarite ravnotežu između porodičnog života i zahtjevnog posla?
To može bolje da vam odgovori moj suprug i moja mama. Oni su zapravo ti koji prave tu ravnotežu. Ja se jako puno edukujem, često nisam kući po više od 20 dana, a za to vrijeme moj suprug obavlja sve što bih tebala ja u kući. Moja mama mu je u tome nesebična podrška. Bitno je da postoji povjerenje i podrška. Ja sam to oduvijek imala i to je ono što i nas brak drži u ravnoteži, a onda ta ravnoteža se prenosi na taj balans privatnog i poslovnog života. Moji roditelji i suprug razumiju moju ljubav prema mom poslu i znaju da je to jedan veliki dio moje ličnosti kao i da bez toga ja ne mogu. Sa druge strane, kada sam slobodna, ja svaki trenutak iskoristim da sa njima što je moguće kvalitetnije provedem vrijeme. Planiramo vikende i ni jedan nije bez akcije, a volim i kad suprug i ja sami izađemo. Moram reći i da taj znak jednakosti između porodičnog života i zahtjevnog posla zapravo su jako česte izjave ljubavi. Volim te – je u našoj prodici nešto što najčešće možete čuti. I često jedno drugom kažemo i zbog čega u tom trenutku to osjećamo. To čini taj balans između jedinke sa jedne strane i dijela organizma kao što je porodica.
Kako izgleda Vaš radni dan u klinici?
Dolazim na posao u 8h, i na stolu me čeka moja staklena flaša svježe vode i časa sa stopicom. Taj red mi uliva mir. Moja asistentica mi napravi kafu i referiše obaveze za taj dan. Do 9h uglavnom očitavam holtere, završavam nalaze od prethodnog dana ili odgovaram na e- mailove. Od 9h najčešće primam pacijente do 16h. S obzirom da sam doručkovala nešto prije 8h, užina je u 12:30-13h. I nakon pauze koju često i nemam i jedem petominutno između pregleda, nastavljaju se pacijenti do 16-16:30. Kada završim preglede, uzvraćam pozive, jer se u toku radnog dana ne javljam ili se javim samo da ću uzvratiti poziv. I onda sjednem u auto i pustim muziku, glasno!
Koji trenutak u Vašoj karijeri Vam je ostao najviše u sjećanju i zašto?
Kada je moja mentorka pričala o meni prije nego što mi je uručila potvrdu o ekspertizi. U tom trenutku svaka moja ćelija je vrištala od ushićenja, ponosa i sreće. Nemojte me pitati šta je rekla, ja te riječi sebi ne bih mogla da ponovim. Bilo mi je žao samo jedno- što moji roditelji nisu pored mene da uživaju u tom trenutku, jer bi jedino oni bili ponosniji od mene same. A trenutaka je bilo puno. Zapravo, svaka kontrola na kojoj pacijent kaže da se osjeća puno bolje, da je zbog mene prestao pušiti ili piti alkohol… to je trenutak za sjećanje. Također, za sjećanje su i smiješni trenuci, a bude i takvih.
Kakav savjete biste dali mladim ženama koje žele da se posvete medicini, ali se plaše izazova koje ta profesija nosi?
Medicina je najljepša nauka. Jedna nauka kojom kada se bavite možete odmah, u trenutku promijeniti nekome život na bolje. Svaka profesija manje ili više ima izazova, ali zašto ne prihvatiti taj izazov i krenuti najhumanijim stopama u svoj profesionalni život. Ne postoji ništa vrijednije od toga da nekome unaprijedite zdravlje, a time i život. Najbitnije u odabiru bilo čega je namjera. Ako vam je namjera čista i put će biti čist i svijetao.
