Šta se krije iza odbija odlaska u vrtić?
Dženana Mustafić, dipl. prof. pedagogije
Udata i majka dvoje djece. Diplomirala na Univerzitetu „Džemal Bijedic“ u Mostaru na Nastavničkom fakultetu na odsjeku Pedagogija, te zvanje profesora pedagogije stekla 2009. god. Prvo iskustvo u struci stekla 2010. god radeći kao školski pedagog godinu dana. Odluka o osnivanja dječijeg vrtića „Happy kids“ donešena je 24.08.2014.godine, i od tog datuma obnaša funkciju direktorice navedene Ustanove.
Odbijanje odlaska u vrtić, plakanje, ljutnja, uobičajena su ponašanja i osjećaji u situaciji djetetovog prvog polaska u vrtić. Nerijetko upravo vrtić predstavlja prvo duže odvajanje djeteta od roditelja te samim time donosi stres njegovom malom životu. Ali, šta uraditi kada dijete i nakon što već duže vrijeme ide u vrtić, poznaje svoje odgajatelje, ima prijatelje, ustaljen dnevni ritam i dalje pokazuje slična ponašanja?
Rečenica ˝neću u vrtić˝ znači da djetetu nešto ne odgovara, bilo u samom vrtiću, bilo u djetetovom životu izvan njega. Ponekad istu rečenicu vrlo uporno izgovara, uz plač i otpor što roditelje onda čini bespomoćnima, nisu sigurni što se događa i na koji način riješiti situaciju. U pozadini djetetovog otpora prema vrtiću mogu biti različiti razlozi, a ako je dijete starije, kroz razgovor ih možete i otkriti. Dijete će samo reći što mu ne odgovara, iako se to što dijete muči nama odraslima može učiniti beznačajnim. Na primjer, dijete može reći da ne želi u vrtić zato što se sinoć niste igrali kako ste mu obećali. Iako se odraslima taj razlog može činiti ˝sitnicom˝, za dijete je to obećanje, da ćete vrijeme provesti u zajedničkoj igri, od velike važnosti, a otpor prema vrtiću prilika da pokuša dobiti malo vašeg vremena za sebe koje tada nije dobilo.
Zakašnjela reakcija na prilagodbu
Iza djetetovog odbijanja vrtića može se kriti zakašnjela reakcija na adaptaciju na vrtić. O adaptaciji govorimo kada dijete prvi puta polazi u vrtić i uobičajeno sva ponašanja koja ju prate (plač nakon što mama i tata odlaze na posao, odbijanje igre s vršnjacima, hrane ili spavanja, ljutnja kod kuće…) nestaju u prvih mjesec dana boravka u vrtiću. Prvi polazak u vrtić za dijete je jedna od stresnijih situacija u njegovom dotadašnjem životu, a svako dijete ju drugačije podnosi. Neka djeca će se vrlo teško odvajati od roditelja, plakati i biti potištena kada on ode, dok će druga bez većih poteškoća krenuti u vrtić i ostavljati dojam opuštenosti i suradljivosti. No, nakon nekog vremena može doći do otpora i svih gore opisanih ponašanja što može ukazivati da je kod tog djeteta došlo do kasnije reakcije na prilagodbu jer sada shvaća da vrtić i odvojenost od roditelja tokom većine dana postaje njegova svakodnevica.
Djeci poteškoću zna predstavljati i ponovni polazak u vrtić nakon odsustva zbog bolesti ili godišnjeg odmora. U tim prilikama dijete je izašlo iz svog ustaljenog ritma dana koje ima s odlascima u vrtić, a sada se nakon intenzivnijeg provođenja vremena sa svojim najbližima, ponovno mora vratiti u njega što izaziva osjećaj nesigurnosti i usamljenosti. Iako im je situacija već poznata, djeca ne mogu racionalno sagledati stvari kao mi odrasli, i rečenica ˝Mama i tata moraju raditi, kao što mi idemo na posao, ti sada ponovno ideš u vrtić.˝, u tom trenutku neće odmah umiriti dijete, potrebno je vrijeme da bi se ponovno prilagodilo na situaciju.
Ponekad djeci ne odgovara nešto što je vezano uz sam vrtić – u grupu je došlo novo dijete, došlo je do promjene dotadašnjeg odgajatelja, nije mu ugodno u prisutnosti nekoga od vršnjaka i sl. Zato je prije svega važno o svemu razgovarati s odgajateljima koji najbolje znaju kako se dijete ponaša u vrtiću i kako provodi dan. Nekada niti oni ne mogu primijetiti baš sve što se događa u grupi pa je stoga važno redovito komunicirati s njima kako bi i sami obratili više pažnje na određeno dijete i kako bi u suradnji s roditeljima zajedno vidjeli što predstavlja eventualnu poteškoću.
Promjene u porodici
Otpor prema vrtiću može biti i reakcija na druge promjene u životu – ako dijete osjeća da roditelje nešto brine, primjećuje da se nešto događa, a s njime o tome niko ne razgovara, ako se roditelji pojačano svađaju, ako se ne slaže s bratom ili sestrom… Djeca vrlo lahko ˝detektiraju˝ sve osjećaje svojih roditelja, a roditelji o tome ponekad ne pridaju veliki značaj.
Mali jutarnji rituali
Kako bi i vama i djetetu ugodnije i opuštenije započeo dan, možete uvesti svoje male jutarnje rituale – npr. dok vi pijete kafu, dijete može čaj ili kakao. Dok se oblačite, možete se takmičiti ko će to učinite brže. Jutro je prilika da se zajedno družite te da s ugodnim osjećajima i vi i dijete započnete svoj radni dan. Važno je što češće izražavati svoje osjećaje, kao i one koje primjećujete kod djeteta.
Važno je da obećanja i ispunite pa stoga vodite računa o tome da obećajete samo ono što može biti ostvareno (ko će sigurno doći po njega i što sigurno možete zajedno raditi na kraju radnog dana) jer će u suprotnome dijete još više biti razočarano. Djeci nisu potrebne igračke i materijalne stvari da bi ih se utješilo. Iako će se mnogo razveseliti novoj igrački, ništa ne može zamijeniti osjećaj da je vrijeme proveo s mamom i tatom grleći se u krevetu.
